Predstava „Ciganski odrezak“ donosi istinitu priču o tragičnoj smrti četvorice muškaraca romske nacionalnosti koji su 1995. godine u austrijskom gradu Obervartu stradali od nagaznih mina jer su probali da skinu uvredljivu tablu koja se nalazila na ulazu u njihov dom, a sa natpisom „Romi, nazad u Indiju“. Rediteljka predstave Nada Kokotović komad je napravila na osnovu tekstova Stefana Horvata i Elfride Jelinek, u vlastitoj produkciji - Pozorište TKO (Theater Kokotovic Osman) iz Kelna. Nada Kokotović je sa predstavom “Ciganski odrezak” gostovala i na ovogodišnje Festivalu internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) 2019. i tom prilikom je govorila za “Vijesti”
Kroz ovaj komad Kokotovićeva istražuje problem manjina, odnosa društva i zajednice prema njima, ali i situacije podnošenja, te proživljene patnje i mogućnosti nastavka života sa nagomilanim bolom.
“Jelinek je napisala komad neposredno posle tragedije, koji uspostavlja žestoki kritički ton prema bezobzirnoj hladnoći medijskog tretmana događaja, nastojeći da mu udahne ljudsku dimenziju koja naročito ojačava njegov kritički smisao. Takođe, Jelinek ga smješta u širi kontekst, na liniju kontinuita stradanja Jevreja u nacističkim logorima, dajući mu istorijske i filozofske slojeve značenja. Sa druge strane, tekst Stefana Horvata, inače oca jednog od poginulih mladića, napisan nedavno, donosi ličniji odnos prema problemu, kroz suočavanje sa bolom ličnog gubitka. Susret ova dva teksta u predstavi obezbjeđuje bogat spoj ličnog i društvenog, emotivnog i analitičkog, filozofskog i poetskog, u upečatljivoj predstavi asocijativnih značenja, sugestivne vizuelnosti i razorno jakih emocija”, navodi se u kritici Ane Tasić objavljene u “Politici”, 18. septembra.
Nada Kokotović poznata je kao pionirka jugoslovenske koreodrame. Rođena je u Hrvatskoj gdje je studirala klasični i moderni balet, filmsku i pozorišnu režiju, a onda i filozofiju u Zagrebu. Zajedno sa Ljubišom Ristićem važi za utemeljitelja multietničkog i multijezičkog pozorišnog koncepta - KPGT, sa kojim je gostovala širom svijeta, od Jugoslavije, Evrope, Sjedinjenih Američkih Država, Meksika... Kada je, kako ističe u razgovoru za “Vijesti” izgubila svoju zemlju, posao, porodicu, kada su se granice zatvorile, a otvorile one nacionalističke - otišla je u Njemačku i nastavila svoju karijeru. Sa svojim profesionalnim i životnim partnerom, Neđom Osmanom, 1996. godine je osnovala nezavisnu teatarsku kuću TKO. Odlazak u Njemačku je, kaže, bio “i odlazak i dolazak i nastavak”.
Nakon izvedbe njene predstave, u kojoj glavnu ulogu tumači Osman zajedno sa Katarinom Valdau i Zejhunom Demirovim, Kokotovićeva je za “Vijesti” podijelila svoje utiske, govorila o predstavi i istakla da bi voljela ponovo doći u Podgoricu.
Kakvi su utisci nakon izvedbe predstave u Crnoj Gori, a s obzirom na to da je predstava ranije igrana u inostranstvu, da li publika drugačije reaguje?
Nakon mnogo godina gostujemo u Crnoj Gori, to je lijepo, jer mi pripadamo ovim prostorima i djelimo neke zajedničke umjetničke uspomene. Bilo je ljepo pričati na našem jeziku, sreli smo neke nama drage prijatelje, a i neka nova poznanstva su se desila. To što nas je iznenadilo je reakcija publike nakon predstave. Ova predstava i ova tema su posebne - govori se o Romima. Osman je u jednom trenutku govorio na srpskom jeziku i to što je rekao, moglo se potpuno razumjeti. U Crnoj Gori žive i Romi, a njihova situacija je posebno teška, kao i u mnogim drugim državama Evrope. Između ostalog, poruka festivala bila je “čovjek i sloboda” i baš zbog toga, možda je trebalo malo više solidarnosti. Uostalom, teatar i umjetnost zbog toga i postoje. Ipak, možda nemam potpuno tačan odgovor... Rekla bih i da je njemačkoj publici lakše pratiti ovu predstavu jer razumiju jezik, a u Njemačkoj se, takođe, problem Roma mnogo više tematizira i prisutniji je u medijima.
Adaptirali ste predstavu na osnovu dva teksta. Koliko je to bio zahtjevan proces dramaturgije i režije?
Tekstu, odnosno temi, uvijek pristupam predano, odgovorno i sa strašću, tako da kad sam odlučila da na scenu postavim tu temu, taj problem, najvažnije mi je bilo naći “ključ” komunikacije između dva teksta, koja su pisana u potpuno različitom maniru. Tekst Elfriede Jelinek je drzak, analitičan, ironičan, kritičan, a Horvatov tekst je vrlo emocionalan i poetičan. To i čini predstavu zanimljivom - ta dva teksta korespondiraju na jednoj novoj ravni, u srazu naizgled nemogućeg emocionalnog sklopa... Izazovno.
Poznato je da se bavite angažovanim teatrom, a koju poruku ste željeli da prenesete ovom predstavom, te i kako radnja korespondira sa današnjim vremenom?
Neki dan mi je jedan kolega rekao, da je politički sasvim korektno reći, Cigan i Ciganski odrezak... Ili je on neinteligentan ili se “pravi ludim”. Takav stav je čista diskriminacija i rasizam i neznanje i nepoštovanje... Zbog takvog načina razmišljanja treba raditi ovakve predstave i ovakve tekstove opet, opet i opet...
Koliko je bitno da se bavimo pravima manjina, da pokrećemo te teme, zbog čega?
Zbog toga što nikada nije dovoljno suočavanja sa ignorancijom, sa neznanjem...
Kada ne poštujemo drugoga - zapravo ne poštujemo sebe i vrlo lako klizimo u nacionalizam iz kojeg znamo šta slijedi....
Ovdje ste upamćeni kao pionirka koreodrame na području nekadašnje Jugoslavije... Kako ste krenuli tim putem i da li je kasnije bilo teško tabati staze vani?
Da, zanimljivo pitanje: “Pionirka koreodrame na području ex Jugoslavije”. Pa znate, na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, podučavaju studente, da je Pina Bausch izmislila koreodramu, a mnogi umjetnici kod nas... tako šetaju ulicom i pitaju se kako da nazovu svoju predstavu i u jednom trenutku odluče da je koreodrama najbolji naziv...
Ja vani nisam “tabala staze”... ja sam stazom odavno krenula i samo sam njom nastavila. To što je u Njemačkoj naziv “koreodrama” potpuno nepoznat, i upotreba imena tog žanra bilo je kao “kap u moru”, ja sam sve manje upotrebljavala taj naziv i sve više radila, kako se to ovdje kaže, “govorni teatar”. A i njemačko pozorište je bilo mnogo “konzervativnije” nego bivše “naše”, i jer su oni skloni da sve dijele na desno, lijevo, gore, dolje i da nas smještaju u “ladice”. Danas je to mnogo ležernije i otvorenije... Prije 25 godina, kada sam ja počinjala, u cijeloj Njemačkoj je bilo 10 žena režisera i od toga tri strankinje, od kojih sam ja bila jedna. Danas je super, na svakom koraku mlade režiserke, vrlo obećavajuće za nove generacije...
Početkom devedesetih ste otišli u Njemačku, gdje ste osnovali svoju teatarsku kuću.. Da li je taj odlazak bio bijeg, na neki način, a posebno ako uzmemo u obzir sve ono što je uslijedilo na ovom području, a onda i kako je taj odlazak uticao na Vaš kasniji rad?
Odlazak u Njemačku rezultat je “gubitka moje zemlje”, gubitka posla, gubitka porodice, zatvorenost granica i narasli nacionalizam do granica neizdržljivosti. Otišla sam u zemlju gdje mi je bio suprug i gdje sam dobila posao u gradskim teatrima, i to vrlo brzo... Nastavila sam tamo gdje sam stala u Jugoslaviji i tamo sam do sada napravila 73 predstave, tamo smo i osnovali teatar, Theater TKO, za našu “dušu”, nekoliko godina kasnije. Taj “odlazak” je bio “dolazak” i “nastavak” i značio je radikalizaciju mojih ljudskih i političkih stavova.
Da li pratite teatar na Balkanu, ili umjetnost, kulturu uopšte? Može li se to uporediti sa situacijom u Njemačkoj?
Pratim dešavanja na “Balkanu”, kako Vi kazete, ili u Regionu, kako bi bilo politički oportuno, a ja lično kažem “kod nas”. Dakle, pratim šta se “kod nas” dešava.
Više čitam, slušam, a manje gledam, nažalost...
Razlika između Njemačke i “nas” je prije svega u novcu i u ogromnoj količini predstava, koje svaki gradski teatar “izbacuje”. Jedan prosječan gradskiv teatar, ima preko 30 premijera samo drame godišnje. Znači sve je veće - od novca, do umjetničkih i tehničkih kapaciteta. A što se tiče umjetničkih kvaliteta, njemački teatar je zasigurno najbolji teatar u Evropi.
Imate li neke planove za dalje, možda nova gostovanja u Crnoj Gori, Srbiji, neki projekti ovdje?
Bilo bi lijepo opet doći u Podgoricu... Projekte zasada spremam za Njemačku, Španiju, Novi Sad 2021. Ali ko zna...
Imati vlastitu produkciju znači imati teže okolnosti
S obzirom na to da imate sopstvenu produkciju, a bavite se društvenim temama, može li umjetnost, ili baš pozorište, da podstakne neke promjene u društvu?
Kod onih “zlatnih” 6 odsto posjetilaca pozorišta, teatra, gledališča, kazališta - podsticaj je neminovan i plodonosan. Ali podsticaj za stvarne promjene u društvu, tu su očekivanja prevelika i neostvariva.
Koliko je teško ili izazovno imati vlastitu produkciju, koje su povoljnosti, a šta otežava rad? Koliko je prepoznat taj rad?
Imati vlastitu produkciju znači samo imati manje novaca i teže organizacione i tehničke okolnosti.
Naš rad je prepoznat, prije svega po tome što od 1995. godine pa do danas postojimo, dobijamo novac od grada Kelna i raznih fondacija za kulturu i što imamo izvrsne kritike.
Bonus video:
