Glumica i rediteljka Jelena Ivanišević Paunović, poznatija kao Jelena Mila, nakon trećeg izdanja Forteca Film Festivala u Perastu i prikazivanja selekcije festivala na Cetinju i u Beranama, uveliko je u planovima za Balkan New Film Festival, BaNeFF koji se u februaru održava u Stokholmu u Švedskoj, a kasnije i šire u Skandinaviji. Tim festivalom, koji traje od 2011. godine, Jelena Mila približava Balkan i “Balkance” sjeveru Evrope, a odavno je stekla ljubitelje i pratioce festivala, ali je i mijenjala mišljenje Skandinavaca koji na Balkan nerijetko gledaju kao na gomilu divljaka, kroz smijeh priča ona.
“Medijski prostor kada sam došla u Švedsku bio je zagađen što se tiče Balkana - rat i samo rat. Pošto sam se kao umjetnica osjetila ugroženom, bila sam primorana da odškrinem prozor i pustim neke nove filmske priče da govore o Balkanu. I eto, uskoro će biti deset godina da uspješno pikazujemo priče cijelog Balkana... Ono što je najljepše, BaNeFF danas predstavlja međunarodni festival jer ako ljudi Balkan vide kao “vrata Evrope’ onda je jasno da je ta filmska priča mnogo šira od teritorije Balkana”, kazala je Mila u ranijem intervjuu za “Vijesti” i dodala da kako promoviše i približava Balkan Skandinaviji, Nordijskim zemljama, isto to radi u drugom smjeru.
A u međuvremenu, pored dva festivala, njen film “Čelične ratnice” nastavlja život po festivalima širom svijeta. Film je nastao po tekstu njene predstave “Čelične ratnice - žene dobrovoljci u Prvom svjetskom ratu i ratovima na Balkanu”, monodrame o 13 žena, 13 istinitih života koji su nastali iz istorijskih zapisa, izjava i odlomaka biografija, a čije priče svjedoče prilikama i vremenu evocirajući trenutke, snagu, humanost i hrabrost junakinja iz prošlosti koje su svojim zalaganjem mijenjale društvo, ali se o njima malo zna, zbog viševjekovne dominacije muškarca i patrijarhata. “Čelične ratnice” se sredinom novembra prikazuju u Los Anđelesu na Santa Monica World Film Fair, a nakon toga, krajem mjeseca i na kiparskom festivalu, Cyprus International Film Festival, gdje se film srpsko-crnogorsko-švedske filmske umjetnice nadmeće za nagradu “Zlatna Afrodita”.
Jelena Mila za “Vijesti” govori o utiscima sa festivala u Perastu, selekciji koja govori o njenim promišljanjima i stavovima, upoređuje predstavu i film “Čelične ratnice”, najavljuje BaNeFF i otkriva koga planira da pozove iz Crne Gore, ali iznosi i ideje za dalje projekte, kojih kod nje nikada ne fali.
Ovogodišnja Forteca u Perastu je prošla zapaženo i na oduševljenje publike, gostiju, a čini mi se i da ste Vi zadovoljni. Pa, evo kad su se malo slegli utisci, kako je, prema Vašem mišljenju, prošla ovogodišnja Forteca?
Treći put u Perastu je za mene veliki uspjeh, jer smo, po mišljenju mnogih, mi prvi put tamo bili slučajno, drugi put smo pokušali da pokažemo da to nije tako, a sada - treći put - ulazimo u korake tradicije i pokazujemo da tek počinjemo! Festival je u tom smislu bio veoma značajan, i strateški i tehnički. Kad krenete u jednu ideju ona se sama iskristališe, a s obzirom na moje iskustvo sa Balkan New Film Festivalom, BaNeFF-om, na sjeveru Evrope, ja sam tačno znala šta hoću u Perastu, sa kim i kako. Ono što mi je možda odmoglo je to što sam ja samoinicijativno krenula sa cijelom tom pričom jer je meni u glavi sve bilo veoma jasno složeno, a mislim da strukture koje su tada bile na vlasti nijesu mogle da razumiju šta zapravo radim. Iz tog razloga mi je ponekad mnogo lakše da uradim nešto i onda objašnjavam moje ideje, nego da objašnjavam ni iz čega, iz praznog prostora. Tako sam krenula... Dragocjena je bila podrška Turističke organizacije Kotora i Opštine Kotor druge godine, a ove godine nas je podržao i Filmski centar Crne Gore, što nam dodatno znači, jer smo prepoznati kao festival od nacionalnog značaja. Koliko god mi je važno da se profilišemo lokalno, bitno mi je i da smo prepoznati u regionu, jer spuštamo sjever Evrope na jug, i to ni više ni manje nego u Crnu Goru koju sam željela da pokažem publici i naročito gostima sa svih strana.
Napravili ste jedan interesantna filmski trougao Fortece čije je sjedište u Perastu, ali se selekcijom selekcije predstavlja i u prijestonici, na Cetinju, a kasnije i u Beranama. Kako ste došli na tu ideju?
Ja na sve gledam da li je cinematično, da li je filmski zanimljivo, svaki prostor gledam kao kadar. Svaki prostor u Crnoj Gori, od najsuvljeg krša, preko vode, pa do zelenila i ravnica, sve odiše slikama sa razglednica. Naravno, sve to uz uslov da preskačemo one druge, “usputne” slike otpada i deponija koje sretamo na putu od mjesta do mjesta, dakle ako preskočimo ono što bode oči svima sa strane, dok većina u Crnoj Gori žmuri na to. Nadam se da će doći do osvješćenja crnogorskog stanovništva, jer je zaista neophodno da prvo Crnogorci vide da je ovo lijepa zemlja i da je treba čuvati, a onda će i svi drugi to shvatiti. BaNeFF je meni jedno veliko iskustvo, festival nastao 2011. Ja sam sve vrijeme razmišljala kako da nešto ekvivalentno BaNeFF dam Balkanu. BaNeFF se održavao u Štokholmu, ali meni onda biva žao da cijela Švedska ne vidi te filmove, pa sam onda napravila turneju po cijeloj Švedskoj, a tako smo se proširili i na Norvešku, a ove godine će biti uključena i Finska jer nas svi traže, zanima ih kinematografija koja je zastupljena na tom festivalu, jer Balkan New Film Festival predstavlja odabir filmova sa Balkana ili filmova koji se odnose na Balkan. To je festival koji Balkan predstavlja kao vrata Evrope, a i vrata festivala su otvorena svima, ne samo stvaraocima iz bivše Jugoslavije...
Tako se proširio i festival u Crnoj Gori... Razmišljala sam, ako zovem Šveđanina na Balkan, ili u Crnu Goru, neću ga pozvati u Podgoricu, jer želim da mu pokažem magiju crnogorske ljepote, pa sam tako festival smjestila u Perast, mjesto koje nijedan Šveđanin nikada neće odbiti. Perast je filmski bioskop, Perast je filmski kadar. Perast je tišina koja znači mir. Crna Gora, Montenegro je egzotična zemlja na Balkanu, nepoznata, nova, mlada i sa svim tim i veoma atraktivna, a ja u tu zemlju želim da dovedem svoje goste iz svijeta filma. Raduje me što je Filmski centar Crne Gore to prepoznao jer zajedničkim snagam možemo da napravimo ozbiljnu stvar.
Šta je bio Vaš prvobitni cilj sa festivalima, ili sa Fortecom?
Željela sam da približim jug i sjever Evrope jedne drugima. Pričati o filmu ljudima koji se ne bave filmom je sa jedne strane veoma nezahvalno. Ono što mene razlikuje od selektora drugih festivala je to što ja živim na sjeveru Evrope od 1998. godine, ali sam odavde, sa ovih prostora i oni žive u meni. Razlika je ta što ja znam kako dišu obje sredine, kako ljudi razmišljaju i šta im treba. Ono što ja selektujem sigurno će biti zanimljivo publici ovdje zbog moje bliskosti objema kulturama. Svaki film je namjerno odabran kako bi publici ovdje pokazao da nijesmo sami u svim bitkama i problemima koje mi imamo. Dajem priliku publici da vidi drugu stranu idealne Švedske. Selektujem filmove koji su na marginama i koji postavljaju pitanja, selektujem filmove kojima se umjetnici usuđuju da zađu u duboke teme i probleme, jer kako da se običan građanin usudi na tako nešto, ako to umjetnici ne rade. E takve umjetnike i takve filmove tražim za moje festivale. Ja se, na primjer, ne izjašnjavam ni politički ni po pitanju religije, to su moje privatne stvari, ali preko filma i stvaralaštva, uz svoju punu slobodu, ja s mojim selektorskim timom, mi smo nezavisna selkcija koja prati instikte i one teme koje želimo da pokrenemo. Ja želim sa publikom da podijelim filmove koji nam govore nešto novo, ali pokazuju koliko smo slični i koliko su neke prilike bliske i njima i nama. Kako sam sama osjetila filmsku izolaciju, tako sam osjetljiva na autore koji prolaze isto to zbog tema kojima se bave. Pružam ruku ljudima isto ljudima - autorima kao sebi.
Zbog toga mi je bitno prisustvo žene na filmu, važno mi je otvaranje regiona, pronalaženje niše koja bi bila zanimljiva, sve su to posebni izazovi. Moj prvenstveni cilj je bio samo da prikažem dobre filmove sa druge strane Evrope, i jednima i drugima, ali i da se okrenem mladima koje film interesuje, pa onda i studentima. Ja imam osjećaj da sjever, baš kao i jug našeg kontinenta ima neku filmsku hermetičnost, tako da sam pokušala da približim to kroz selektovane filmove. Važno mi je da svi ljudi koje dovedem u Perast dobiju sliku Crne Gore iz filmske perspektive. Želim ljude da provedem kroz državu i pokažem im gdje je snimao Živko Nikolić, na primjer, pa onda i gdje su se snimali djelovi svjetskih filmova... Beograd, na primjer, već ima to razgledanje grada iz perspektive filma, a mislim da Crna Gora takođe treba to da napravi kako bi prikazala svoje ljepote i, uostalom, potencijal da se predstavi kao filmska destinacija koja može da poveže filmske stvaraoce. Crna Gora ima sve sadržaje da bi se filmski tretirala u svijetu, a s obzirom na to da ja odavde vučem korjene i da znam ljepote Crne Gore, smatram ih dragocjenim i želim to da približim ljudima iz inostranstva.
Šta je cilj selekcije, šta selekcija govori o Vama?
Važne su mi žene na filmu, važni su mi mladi ljudi, dajem prostor njima - ženama filmskim stvarateljkama. Recimo, ja znam da žena filmskih stvarateljki u Crnoj Gori ima, ali gdje su one? Kakav je njihov položaj zaista u ovoj državi, ili generalno, na Balkanu? Zato me zanimaju i manjine, društveni problemi, ljudi na marginama, zanima me realan život. Film je esencija umjetnosti, film je spoj svih pristupa i poruka, a nosi i veliku emociju. Što više autorskih filmova, važno je, jer tu postoji veća odgovornost autora. Zbog toga ja ne volim američku kinematografiju - jer u njihovim filmovima nema odgovornosti. Njima je sve ili velika zabava, jer im je cilj novac, ili bezobrazno serviranje sopstvene ideologije - kulturna hegemonija. Ja volim samostalne autore koji znaju šta žele da kažu i postignu svojim glasom, odnosno filmom. I balkanska i nordijska kinematografija se razlikuju, ali u tim različitostima mi smo slični i zbog toga možemo da oplemenimo jedni druge.
A šta se sprema za ovogodišnji BaNeFF?
Intezivno radim na festivalu. Imam već par filmova u izboru, a FCCG će dati predlog svojih filmova. Pravljenje festivala je živi proces, a ja volim svježe filmove. Šta će na kraju biti, ja još uvijek ne znam, ali u januaru će taj program biti sigurno zaokružen. Cilj mi je da dovedem autore koji imaju nešto da kažu, a i autorke. Možda bih mogla da otkrijem da će Marija Perović zvanično biti pozvana i ja se nadam da će doći do te saradnje. Sa druge strane, nije samo moja volja u pitanju - mnogo toga zavisi i od strategije filma, da li se čuva za neke druge festivale, ima li već nešto u planu, na primjer, ali za filmove do kojih mi je stalo spremna sam na mnogo toga. Pažljivo biram i ljude koje ćemo da zovemo. Na primjer, u Perastu je bio reditelj sa Islanda Gudmundur Arnar Gudmundson koji je prava zvijezda i našeg festivala i Islanda. Pred njim je fantastična karijera, dobio je veliki broj nagrada za svoj film, on puni bioskope svuda gdje se njegov film prikazuje. A Crna Gora ga je dotakla i on je to pokazao. U svoj svojoj slavi on je i skroman. Ljudi koji su u filmu su zvijezde, više ili manje, ali zvijezde koje žive među svima drugima... Svi mi imamo pravo da budemo zvijezde, ali do granice koja je realna.
Kakvi su utisci Šveđana i tamošnje publike o Balkanu uopšte, ili samo o kinematografiji?
Mi smo tamo napravili vojsku ljudi koji obožavaju filmove sa ovih prostora, a sa druge strane pitanje Balkana je takvo da vas ljudi ili vole ili mrze. Perspektiva sjevera Evrope na Balkan je da tamo žive grupe divljaka, dok ovaj festival to mijenja. Oni koji znaju i koji su malo više upućeni o životu ovdje i rasporedu stvari zaljubili su se u balkansku kulturu. Pored švedske imamo i našu publiku, a dragocjeni su nam i jedni i drugi.
Najavila bih, u okviru Banefa i festival kratkog dokumentarnog filma koji se održava u decembru. Radujem se jer taj BaNeFF Doc.Short dođe kao najava za glavni dio BaNeFFa. E tome se ja posebno radujem, jer koliko god voljela dokumentarce ja sam žena fikcije.
Film i predstava su dva života
Kako ste zadovoljni filmom “Čelične ratnice”, putuje, živi? A i kako je bilo igrati predstavu - monodramu u kojoj se tokom skoro dva sata izmještate iz junakinje u junakinju, njih 13, pričajući živote i pripovijedajući vremenu?
Ja sam napravila film da više ne bih morala da igram predstavu. (smijeh) Željela sam da ta priča ide dalje. Zahtjevno je, naporno je, ali vrijedi podijeliti tu priču. U predstavi imamo tri žene iz Crne Gore, a onda imamo i ostale iz Švajcarske, Engleske, Holandije, Makedonije, to je jedan ozbiljan pozorišni poduhvat koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I kada kažete “100 minuta monodrame” - to je mnogo, ali je ova monodrama brza, ja je igram tvrdo, jer predstavljam žene ratnice i izbjegavam patetiku, a publika plače.
Možete li uporediti film i predstavu?
To su dva svijeta, dva života. Oni imaju neku sličnost, jer je iz monodrame iznjedren film. Tekst monodrame je i tekst filma, ali je urađen potpuno drugačije. Drugi su ambijenti, kostimi, mada su dvije slične forme, ali ih ja nipošto ne poistovjećujem. Film je film, pozorište je pozorište a pisana riječ je pisana riječ. Srećna sam što sam nakon četiri godine obnovila predstavu, igrajući je u Beranama nedavno.
Planira umjetničke projekte o Jeleni Savojskoj, Jeleni Balšić...
Pored pripreme festivala, kakvi su Vaši planovi za dalje, za lične pozorišne ili filmske projekte?
Imam ih mnogo, razmišljam o Jeleni Balšić, o Jeleni Savojskoj...
Neki projekat Jelene o Jelenama? A imali ste već i Jelenu majku cara Konstantina...
(smijeh) Jelena, šta da ti kažem. Jelena se mora baviti Jelenama. (smijeh) Nekako se tako desilo. Prvo je tu Jelena, majka cara Konstantina, a odavno već planiram i Jelenu Savojsku, a sad se u mojim idejama pojavila i Jelena Balšić. Tako se otvorilo. Jelena Balšić mi je potpuno otkrovenje. Ja sam govorila njene tekstove 1993. Prvi ženski književni zapisi na tlu Crne Gore su njeni i to su najljepši ženski književni zapisi... Kada sam došla do knjige o njenom životu shvatila sam da je ona Game of Thrones - Igra prijestola koja je zaista postojala.
Nakon što je izgubljena Kosovska bitka i njen otac stradao Jelena ostaje bez svega, a uskoro postaje žena Balšića. Jelena Balšić je obrazovana žena u maloj srednjevjekovnoj Crnoj Gori. Njen muž je veliki junak, ali nakon njegove smrti ona ostaje sama, samohrana majka koja preuzima vlast i priprema prostor za vladavinu sina kada on postane punoljetan. Moćna vladarka pregovara sa Mlečanima, pregovara sa Otomanima, brani i traži teritoriju. Naravno, ona je izrazito lijepa, visoka, vitka, jaka i obrazovana žena, a Mlečani je zovu “Zetska piratuša”, jer - ono što bi ona zamislila to bi uradila. Udaje se ponovo, za bosanskog vojvodu, protivnika svog ranijeg supruga. Sinu je našla sigurnu zaštitu, jer ona postaje prva dama Dubrovnika. Ubrzo je zadesi i nova tragedija - umire joj sin, a ubrzo i drugi muž. Tek tada ona ostaje potpuno sama, sve njene sestre i majka su se nakon velikih muka zamonašile, ali ne i ona, već nastavlja da se bori. Na skadarskom ostrvu Gorici podiže crkvu, na Beškoj takođe koji je namijenila za svoj grob. Dok gradi hramove razmjenjuje pisma sa duhovnikom Nikolom Jerusalimcem. Od njega traži da napravi Gorički zbornik, Gorički vijenac, knjigu o ponašanju u manastirima, o duhovnosti. Nikon Jerusalimac je od njena tri pisma i svoja tri odgovora sačinio taj Gorički zbornik. I pored toga je ona pisala, kažem, njena djela spadaju u prva pjesnička djela na prostoru Crne Gore čiji je autor jedna žena i to žena vladarka.
Nažalost, o svemu tome se veoma malo zna, kao da nemamo običaj znanja o ženama na ovom području.
Pa mi i nemamo u tradiciji da veličamo žene vladarke, niti su one same radile na tome. Naše vladarke nisu bile abiciozne vladarke, već ih je muka naterala na to, primjer Jelene majke Konstantinove, Savojske, Balšić... Eto, ja trenutno kuvam priču Jelene Balšić, ne znam kada će biti gotova, ali želim da to bude temeljno. Želim da je predstavim i nama i Šveđanima. Želim da prikažem kompleksnost života na Balkanu, posebno za ženu koja je rastrzana između svega. Pokušaću da to bude zapis trenutka i pozicija žene u trenutku kada je vladala. Ona je realan istorijski lik, ona je mega-žena. Daću sve od sebe da to bude dobro.
Bonus video:
