Olena Teliga, pravim imenom Olena Ivanovna Šovgeneva, rođena je 21. jula 1907. u porodici hidrotehničkog inženjera profesora I. Šovgeneva (Teliga je prezime njenog muža).Nakon februarske revolucije 1917, Sovgenevova porodica se vratila u Kijiv, gdje je otac postao ministar Ukrajinske Narodne Republike. U Kijivu je Olena studirala u Ženskoj gimnaziji Aleksandre Dučinske. Godine 1919. godine Ivan Šovgenov je sa porodicom emigrirao u Češku, zatim u Poljsku. Poznati je ukrajinski pjesnik tridesetih godina, publicist, književni kritičar, javna ličnost, koji se 1941. potajno vratio iz poljske emigracije u Kijiv, gdje je organizovao Savez ukrajinskih pisaca i počeo da objavljuje nedjeljnik ukrajinske književnosti i umjetnosti “Borci”. U tekstovima je isticao da je uvjeren da je kolaps boljševizma bio prvi korak ka nezavisnosti Ukrajine.
Olena je ostala u Kijivu bez sredstava za život i bila je prisiljena da radi u selima u blizini Kijeva, kako bi pomogla majci da radom u poljima skupi osnovna sredstva za život. Jula 1922. godine Olena i njena majka odlaze u Podebradiju u Čehoslovačkoj gdje se Olena pridružuje ocu.
U periodu 1929-1939. godine, ona i njen muž su živjeli i radili u Varšavi i aktivno su učestvovali u javnom životu. Olena je radila u ukrajinskoj školi. Nastavila je sa aktivnim umjetničkim i društvenim djeltnostima, postala je jedan od istaknutih saradnika Dmitrija Dontsova iz Lavova koji je uređivao “Vistnik” u periodu 1933-1939. Prvi objavljeni publicistički esej bio je esej “Čemu težimo? “ (1935), u kojem je izrazila svoje viđenje uloge ukrajinske žene u borbi za naciju, i za nacionalnu državu. U duhu vječne pobune, poziv na borbu i poezija Olene podsjeća na poeziju Olega Oljžiča. Herojstvo kao najviša vrlina, kao primjer ljudskog dostojanstva, odlučujuće je mjerilo ljudskog života i rada, usko povezano sa borbom za nacionalno oslobođenje u Ukrajini.
U Krakovu je predvodila književno-umjetničko društvo “Zarevo,” a pod vođstvom Olega Olljžiča, koji je bio pripadnik OUN-a (organizacija ukrajinskih nacionalista), 22. oktobra 1941. godine, kao dio jedne od originalnih OUN grupa, Olena Teliga je otputovala u Kijiv, gdje je, uprkos opasnosti, učestvovala u osnivanju Ukrajinskog nacionalnog savjeta. Olena Teliga je kao član predstavništva komisije za kulturu osnovala Sindikat pisaca, osnovala i uredila časopis Liaavers” (1941 - 1942), koji je bio pod stalnim nadzorom fašista. 12. decembra nacisti su zabranili izdavanje i izlazak “Ukrajinske riječi” i objavljivanje “Borca”. Olena Teliga se nije plašila odluka nacističkih vlasti, ona je ignorisala uputstva nacista. Dana 7. februara 1942. počela su hapšenja nacionalista. Oleg Oljžič je zahtijevao da Olena Teliga napusti Kijiv, ali je ona kategorički odbila. U privatnom razgovoru s M. Mikhalevičom, ona je tvrdoglavo naglasila: “Neću ponovo ići u emigraciju iz mog Kijiva! Ne mogu....” Znala je šta se dešava i da je čeka sigurna smrt, ali nije htjela pobjeći. Njeni prijatelji su je 9. februara upozorili da Gestapo priprema zasjedu u Uniji pisaca, i savjetovali su joj da ne ide tamo. Ali ona je rekla: “Ljudi me čekaju. Ne mogu pobjeći, ne plašim se hapšenja. Kada poginem, onda znate da je vaša patriotska dužnost ispunjena do kraja“. Oleg Oljžič je pokušao da ubijedi Olenu Teligu da napušti grad, ali je ona kategoricki odbila. Iako je znala za masovna hapsenja Ukrajinaca i činjenicu da je Gestapo pripremio zasjedu u prostorijama Saveza pisaca, ipak je otišla na redovni sastanak na kojem je uhapšena 9. februara 1942.
U prostorijama tajne pojicije Gestapoa, gestapovci su rekli: “Ko god ne pripada Uniji pisaca može ići kući.” Mihail Teliga, koji nije pripadao Uniji, ali je bio tamo sa Olenom, nije iskoristio ovu priliku i bio je uhapšen zajedno sa njom. 13. februara, prema nacističkim izvorima Olena Teliga je zajedno sa mužem Mihailom Teligom, urednikom Ivanom Rogačevom i pjesnikom Ivanom Irliavskim strijeljana od od strane njemačkih fašista u Babin Jaru. Istoričari često nazivaju Olenu Teligu drugom Lesjom Ukrajinkom. Ove velike pjesnikinje Ukrajine zapravo imaju mnogo zajedničkih osobina. Ne samo da su obje vješto vladale i stvarale poetsku riječ, već su je pretvorili u oružje, iznenađujuće snažnom duhu i ogromnoj želji da dobiju bolju sudbinu za Ukrajinu. Teliga se naziva najznačajnijom ženom u ukrajinskoj književnosti nakon Lesje Ukrajinske. Život i smrt Telige čine je pravim simbolom besmrtnosti ukrajinske nacije.
Poetska baština Olene Teligi je kvantitativno mala, poznato je samo 38 pjesama. Ali u emotivnom i patriotskom sadržaju ima nenadmašnu vrijednost.
Osnovni cilj Olene Telige i njenih saradnika bio je oživljavanje ukrajinskog jezika i kulture. Intelektualci koji koji su predstavljali državu teško su podnijeli gubitak Ukrajine koja je postojala samo tri godine od 1917. do 1920. godine.
U radu Telige postoji granica, gdje se završava mir, spokoj svakodnevnog života, i počinje žar borbe, stvarni život. Lirski junak je sam pjesnik. Teligina kreativnost je njen život. Možemo se samo zapitati kako se u jednoj osobi ispreplijeću neograničena ženstvenost, ljepota, inteligencija, talenat, bezuslovnaa hrabrost, nepobjedivost. Kreativni život i herojska smrt Olene Telige doveli su do toga da je ona postala simbol besmrtnosti ukrajinske nacije.
Pjesnikinja je bila ubijeđena da će njena generacija postati tvorac budućnosti svoje nacije, da je neprihvatljivo odreći se državnosti. Teliga je rekla da, ako se čovjek od početka sprema samo da nosi jaram na svom vratu - iza njega će uvjek biti čovjek sa bičem. Iako je tragično stradala sa 35 godina svoga života, Olena Teliga je, nažalost, nepravdom bila zapostavljena, nije stigla da objavi ni jednu zbirku poezije, ali njenih 38 pjesama predstavljaju bogato svjedočanstvo o ljubavi prema Ukrajini. Uoči samog pogubljenja na zidu zatvorske ćelije, Olena Teliga je naslikala trozubac i napisala: “Ovdje je zatvorena i odavde ide u smrt Olena Teliga”.
Protiv bezbojne “mučnine života”
Godine mladosti Olena je provela u potrazi za herojima, hrabrim borcima i intelektualcima... Da bi se postigla pobjeda u budućoj borbi za nezavisnu Ukrajinu, smatrali su neophodnim da, prije svega, Ukrajinci shvate svoj nacionalni identitet, potrebu da se svi napori kombinuju u jednu veliku želju i jedinu stvarnost, podređujući sve pojedinačne interese najvišem cilju, a to je - borba za nacionalnu državu. Ovdje je Olena ušla u okruženje mladih ukrajinskih pjesnika i intelektualaca, bivših vojnika UPR vojske. Godine 1929.
Olena je diplomirala na Fakultetu za istoriju i filologiju Visokog pedagoškog instituta. M. Drahomanov. Iste godine se udala za kubanskog kozaka Mihaila Teliga. Olena se upoznaje sa Natalijom Livitskom koja je već izdala zbirke poezije, upoznaje se sa emigrantskim piscima (J. Daragan, J. Malanjuk, L. Mosendz, O. Oljžič), predstavnicima čuvene “Praške škole”. Odlazi u Varšavu do bolesne majke; ne prekida svoje veze sa ukrajinskim “Prazhanima,” koje su se u tridesetim godinama još uvek nazivale “Visnik kuadrice”. U poeziji Olene vladaju vječne pobune protiv bezbojne “mučnine života”...
Bonus video:
