Podstaknuta problemima naše svakodnevice, kako ih samo umjetnik može primijetiti i osjetiti, a osnažena željom da doprinese njihovom rješavanju, crnogorska vizuelna umjetnica Irena Lagator Pejović stvara svoja umjetnička djela, nada se i vjeruje da će njeni radovi probuditi društvenu odgovornost u svim slojevima zajednice.
Irena Lagator Pejović jedna je od nagrađenih umjetnika na ovogodišnjem Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar” gdje je predstavila socijalno angažovani rad, prostornu instalaciju “Gdje je spomenik?”, a u razgovoru za “Vijesti” otkriva da je njen rad zapravo i molba i želja da dobije odgovor na pitanje koje se u nazivu djela i postavlja.
Lagator Pejović spada među rijetke crnogorske umjetnike koji se direktno upuštaju u analiziranje, svjedočenje i dokumentovanje sadašnjosti, a sa posebnim osvrtom i sluhom za njegovanje prošlosti. Ona se posebno interesuje, kako sama kaže, za neupadljive i paradoksalne situacije, jezičke i sistemske konstrukcije, koje naizgled djeluju nebitno. Analizirajući i razrađujući ih Lagator Pejović tretira “urgentna pitanja našeg vremena koja se tiču okruženja, nestabilnosti sistema, krhkosti ljudske egzistencije, memorije i istorije”.
“Zato se u svojim radovima bavim pitanjima društvene odgovornosti i njene vidljivosti i funkcionalnosti u svakodnevnom životu. Podstičući učešće publike i empatiju prema ovim temama pokušavam učiniti vidljivim kako se oblikuje sadašnjost i kako ona komunicira sa našim čulima”, kaže ona.
Crnogorska umjetnica za “Vijesti” govori o svom nagrađenom radu, motivima koji je podstiču na stvaranje, ali i o izložbi u Lincu, u Austriji, koja je otvorena do 1. februara 2020. godine.
Prije svega čestitam na nagradi i radu. Kada, kao posjetilac ili posjetiteljka izložbe, stanete ispred ovog rada, sa jedne, pa sa druge strane, rekla bih da se vidi da Vaše djelo pokazuje upravo dvije slike društva, različite načine ophođenja prema nama samima, prema prošlosti, budućnosti, onome što prolazimo, preko čega prelazimo ili kako sve to radimo. To je moj utisak kao nekoga iz publike, a kako Vi doživljavate ili predstavljate ovaj rad?
Hvala Vam i dijelim Vaš utisak. Radi se o socijalno angažovanom radu. Interesujem se za tendenciju institucionalne kritike koja, znamo još od druge polovine 20. vijeka, u svijetu zauzima značajno mjesto, kako u istoriji umjetnosti, tako i u sistemu funkcionisanja svih razvijenih društava. Ovim radom reagujem jer sam podstaknuta setom problema koje uočavamo ne samo u Crnoj Gori već globalno. A umjetnici, kao osjetljiva bića mnoge probleme dekonstruišu kako bi eventualno ponudili odgovor ili rješenje. Još je umjetnost istorijskih avangardi pa zatim neoavangardi, osvijetlila činjenicu da je za zajednički, bolji napredak važna senzibilizacija i publike. I u tom smislu, pokret institucionalne kritike, naročito njen treći talas, želi dijalog, napredak i jedno zajedničko ulaganje znanja u poboljšanje naše društvene stvarnosti.
Šta je Vas podstaklo da napravite ovu instalaciju?
Podstaknuta sam jednim našim lokalnim kontekstom u kojem sam otkrila da je spomenik NOB-a na našem primorju maltene u jednom trenutku maja mjeseca ove godine postao nevidljiv putem raznih nivoa konstrukcije koje su se događale tokom gradnje objekta turističke namjene u pozadini. Taj sam proces dokumentovala, za svoju ličnu arhivu. Poslije par mjeseci sam se vratila na istu lokaciju i uočila sam da spomenika tu više nema. Vratila sam se i treći put, kada sam uočila nove procese. Zato je nastala instalacija čiji je dio i moja molba upućena Ministarstvu kulture da odgovori na pitanje i na adresu izložbe “Gdje je spomenik?” i stane u njegovu zaštitu, zajedno s umjetničkim procesom. Evidentno je da umjetnik sam u ovakvim problemima ne može reagovati i zato je potreban dijalog i saradnja da se kulturna baština vrednuje, zaštiti. I naravno - to je onaj oblik našeg nasljedstva iz kojeg crpimo važno znanje za budućnost, koje oblikuje naše naraštaje. Na osnovu svega toga, ovo je i rad koji se bavi senzibilizacijom, kako publike, tako i umjetničkih naraštaja i naših institucija, za sve one procese koji su sistemski, a koji su nevidljivi istima nama koji smo dio tog društva. I u suštini jedino pomoću znanja i razvijanja naše sopstvene percepcije i aktivnog učešća u svakodnevnim društvenim okolnostima mi možemo zajednički da dobijemo i imamo određene željene rezultate. To je ono što nam je svima u interesu. Ali percepcija, takođe, zavisi od znanja. Polovinom 20. vijeka Rudolf Arhajm rekao je: “Vidim onoliko koliko znam”. Zato je ovo umjetnički dokumentaristički materijal, otvoreni rad koji će, sigurna sam, biti adekvatno sproveden, počevši od ove izložbe pa do same realizacije. Na kraju ćemo, naravno, nadam se, vidjeti i spomenik na svom mjestu.
Pored pitanja spomenika, odnosno uklanjanja spomenika, meni se čini da se u Vašem radu otvaraju i druge teme... Ekologija, na primjer.
Sljedeće pitanje koje se ovim radom otvara tiče se planetarnih kriza, raznih nivoa, koje se dešavaju oko nas i za koje je potrebna velika aktivnost koja se u raznim zemljama svijeta već i događa, prije svega po pitanju klimatskih promjena i raznih društvenih i umjetničkih angažmana i po tom pitanju. Kada se približite ovoj instalaciji vi vidite atmosferu gustog zelenila, samoniklog rastinja koje nije kultivisano, na koje smo naviknuti, koje je i zajedničko i ničije istovremeno. A onda, kada zađete iza tog panoa koji takođe najavljuje harmoničnu situaciju u kojoj sve mirno raste i razvija se, vi zapravo vidite jednu uznemiravajuću seriju fotografija, odnosno, jedan događaj dokumentovan u tri fotografije koji izaziva nemir i apsolutno ne govori ni o kakvoj harmoničnoj situaciji, već, naprotiv, govori o jednom mnogo većem fenomenu za koji se nažalost sva umjetnička javnost plaši da mi nemamo moći da riješimo, a to su klimatske promjene. Naravno, tu je i pitanje kakvom mi to dobu sada dižemo spomenik. Dokumentovani spomenik je zapravo jedan objekat koji nas poziva na vraćanje prošlosti iz koje treba izvući pouke, ali isto tako nam daje i mogućnost da učimo o svojoj budućnosti. Tako ovaj rad pripada socijalno angažovanim radovima za koje se nadamo da će postići adekvatne rezultate, na radost svih zajedno - i lokalnih institucija i umjetnika i društva u cjelini.
Vi kao umjetnica, kao dio društvene elite u najboljem smislu te riječi, koliko se osjećate odgovornom da pokrenete teme poput svih ovih? Dodala bih da su to najčešće teme o kojima prosječan građanin i ne zna mnogo jer je okupiran drugim problemima. Na neki način, Vi svojim radom dodatno širite sliku realnosti, današnjice, života i surovosti, nemara, propasti...
Hvala na tom pitanju koje dotiče temeljno pitanje šta je uopšte umjetnost i šta je vizuelna umjetnost, ali ne radi se o širenju slike propasti. U mom slučaju u pitanju je činjenje vidljivim neupadljivih i paradoksalnih situacija, jezičkih i sistemskih konstrukcija, koje naizgled djeluju nebitno. Analiziram ih i razrađujem, i tretiram urgentna pitanja našeg vremena koja se tiču okruženja, nestabilnosti sistema, krhkosti ljudske egzistencije, memorije i istorije. Nastojim ponuditi objektivnu sliku vremena kojem svjedočim i pomoću takve, objektivne slike pronalazim nadu, utopiju kao imaginaciju bolje stvarnosti pomoću koje se bavim sadašnjošću i pokušajem da se svaki pojedinac harmonično uključi u društveni život. Razumijevanje prošlosti i sadašnjosti je zato i pogled unaprijed. Naročito je to važno napomenuti za onu umjetničku produkciju koja se finansira iz državnog budžeta. Taj novac pripada svim nama građanima i u tom smislu očekuje se da svaka umjetnica ili umjetnik osjeća odgovornost prema postojanju takve investicije. Kao socijalno biće, bez obzira na svoje individualne poetike, umjetnik mora osjećati odgovornost za vrijeme u kojem živi, samim tim što prihvata dogovor da radi, da ga finansira društvo i društvene institucije koje koriste državna sredstva. Tako umjetnici postaju dio tog sistema koji im nameće odgovornost. Tu odgovornost osjećam i to ne samo sada. Jedan od mojih prvih radova u Crnoj Gori nakon studija koji se zove „Svjedok vremena - sada“ dobio je nagradu na 4. Cetinjskom bijenalu, a pokretao je vrlo bliska pitanja ovome, kada su dislocirani stanovnici jednog lokaliteta da bi se podigla stambena zgrada čiji je izvođač privatna kompanija. Ti ljudi su čekali 17 godina da se usele u stanove za koje su dali posjede a tada se ispostavilo da je određen broj stanova bio prodat većem broju vlasnika. Tek nakon 17 godina su ljudi uspjeli da se usele u svoje stanove, a u međuvremenu je došlo i 5. Cetinjsko bijenale kada sam napravila rad „Da li ste sada sretni?“ gdje sam omogućila da stanari dostave pismene odgovore na postavljeno im pitanje i objasne kako im je bilo, kako su se osjećali, šta za njih znači protok skoro dvije decenije za nešto što ih sleduje i nešto što se očekuje unaprijed postignutim dogovorom i ugovorom. U tom smislu moje je mišljenje da savremena umjetnost jeste jedan logičan slijed nasljeđa 20. vijeka i mora biti informisana o tome šta su nam u nasljeđe ostavile istorijske i neo-avangarde.
A umjetnik je i svjedok vremena, kroz svoje izražavanje...
Upravo tako, a savremena umjetnost se u svojoj praksi bavi sopstvenim vremenom i sopstvenim društvom, lokalno i globalno, makar je to ono što ja radim.
Da li savremena umjetnost, odnosno savremeno vrijeme nudi i više sredstava za izražavanje, pa tako i modela djelovanja?
Tako bi trebalo ili moglo da bude. Više načina da se izrazimo, ali i više načina da se riješe problemi, da ukažemo na njih. Zato u velikim sredinama svuda imate inkorporiranje savremenih umjetnika još od ‘70. godina, u institucionalne okvire raznih profila, imate inkorporiranje danas značajnih umjetničkih ličnosti u borbi protiv klimatskih promjena, na primjer. Ako živimo u vremenu druge renesanse, kako je to iz određenih krugova umjetnosti još ranije najavljeno, onda ta renesansa nikako ne podrazumijeva samo analizu starih vrijednosti nego i odgovornu brigu za budućnost.
Kakvi su Vaši dalji planovi, šta je u toku, šta pripremate?
U toku je moja samostalna izložba u Lincu u Aistriji. Otvorena je 1. oktobra i trajaće do 1. februara 2020. godine. To je izložba koju sam nazvala „Za opšte dobro“ i koja citira nasljeđe socijalističkog sistema iz kojeg smo tranzicionim procesom sada već i izašli. Kako sam kao ličnost i umjetnica formirana na određenim vrijednostima tog sistema, smatram da je to nešto na šta je danas interesantno podsjetiti kako bismo izvukli novo znanje iz toga koliko smo dosljedno sprovodili određene društvene ciljeve i zapitati se koliko smo u tome uspjeli. Izložba pokreće pitanja da li bismo danas iz ovog ugla različitih svjetskih kriza, prije svega ekološke, na različitim nivoima prepoznali i možda preispitali vrijednosti iz prošlosti ali i zato što prepoznajemo sredine koje ih primjenjuju i gdje su problemi u kojima se danas mi nalazimo praktično svedeni na minumum, kao što je to Skandinavski model na primjer. U okviru te izložbe imam dva predavanja. Planovi su u svakom slučaju zahtjevni jer to nameće ukupna situacija na planeti.
U vremenu kada se, rekla bih, bježi od ideologija prošlosti, šta ste osjetili kao bitno da evocirate nasljeđe socijalizma, šta je bio motiv ove izložbe?
Motiv je društvena odgovornost i njena vidljivost i funkcionalnost u svakodnevnom životu. Radovi koji grade ovu izložbu posmatraju socijalizam sa kritičkog i komparativnog aspekta i otvaraju utopijska pitanja koji bi danas u ovim kriznim vremenima mogli predstavljati novu nadu. Naziv izložbe citira rečenicu iz filma “Gvozdena vrata” (1969) koji prikazuje proces izgradnje Đerdapske hidroelektrane.
Na ovoj izložbi bavim se i ekološkim pitanjima u smislu koji se može shvatiti pozivajući se na koncept Feliksa Gatarija o egzistencijalnim teritorijama i tri ekološka registra: ekološkog, društvenog i mentalnog. Pomoću ta tri područja ekologije pokrećem i pitanje vode, jer razmišljanje o odnosu između ljudskog svijeta i vode, prema Astridi Neimanis, omogućava novo razumijevanje zajednice. Na isti način, u svojim hidro-radovima istražujem vizuelne mogućnosti govora o ljudskoj odgovornosti u vezi sa vodom i kroz nju i njenim istorijama. Radovi na izložbi uključuju foto-seriju,”Plastična voda” (2017) i instalaciju “Forvard Play Reverse” (2019) i “Privremena deponija. Rotacije u datom prostoru” (2004).
Da li biste, na kraju razgovora nešto dodali?
41. Crnogorski likovni salon „13. novembar“ dokazuje da crnogorska savremena vizuelna scena prati tendencije koje se događaju u drugim sredinama koje ulažu mnogo više u umjetnost. Dio ove grupe umjetnika stasavao je na cetinjskim bijenalima koja su značajna u smislu kritičkog i socijalnog angažmana, i koja su još u tranzicionom periodu govorila o vrlo važnim pitanjima. Ovo je samo još jedan od dokaza da ne stoje više one teze da naša umjetnička produkcija kasni 100 godina za događanjima u savremenom internacionalnom kontekstu, već je apsolutno spremna da učestvuje na ravnopravan način.
Nije bitna samo sadašnjost, važan je i odnos prema prošlosti
Učestvovali ste i na kolektivnoj izložbi “100 godina Bauhausa: kontekstualizacije i re-kontekstualizacije Bauhausa u jugoslovenskom umetničkom prostoru”, koju je u Beogradu organizovao Gete institut. Predstavili ste se radom “Lični prostor” koji je nastao 2006. godine, ako se ne varam? To je i dokaz trajanja umjetničkog djela, njegove bezvremenosti, kako to samo u umjetnosti biva... Koliko Vam je to predstavljanje značilo, na koji način i kako doživljavate tu neprekidnu aktuelnost svojih radova, bilo ovog, bilo drugih?
Biti dio tako značajne istraživačke i istorijske izložbe znači da to čime se bavite ima smisla. Podstičući učešće publike u svojim radovima nastojim učiniti vidljivim kako se oblikuje sadašnjost i kako ona komunicira sa našim čulima. Interesuje me aktiviranje kritičke i angažovane rekonstrukcije stvarnosti jer umjetnost može biti relevantna i relaciona društvena aktivnost za oblikovanje budućnosti. Ali nije samo sadašnjost ono što je važno. Važan je i odnos prema prošlosti. Za sve moje bitne instalacije od 2005. godine, nasljeđe Bauhausa predstavlja značajnu referencu. U lijevom dijelu instalacije “Lični prostor” konstruisala sam manje prosore hladnijim tonovima kroz čije nitne “zidove” posjetioci mogu hodati čineći vidljivim dokument svog prolaska za naredne posjetioce. U desnom dijelu prostora, konstruisani su veći prostori toplijih tonova. Instalacija se tiče i pitanja teorije boje i forme, što je u Bauhaus-u bio značajan predmet izučavanja. Funkcionalnost, oblikovanje i kontrolisanje plastičko-prostorne okoline Bauhaus škola posmatrala je kao jedan od svojih cijeva, a to su upravo bili i motivi za ovaj moj rad 2006. godine u odnosu na pitanje devastacije prostora koju svjedočimo već duži niz godina i koju analiziram kako na lokalnom tako i na globalnom nivou još od početka svoje umjetničke prakse.
Umjetnost ima udjela u svim društvenim procesima
Možda ovim pitanjem da zaključimo razgovor - koliko Vam i kako znači ova nagrada? Da li to što su je svi učesnici Salona podijelili ravnopravno znači da je prepoznata važnost svih pokrenutih pitanja, da je prepoznat i nagrađen umjetnički angažman?
Apsolutno. Prije svega je interesantan odabir umjetnika i sjajna je angažovanost kustosa, a to je nešto što raduje sve nas učesnike jer pokazuje da imamo posvećene stvaraoce. Mi koji smo ovdje podijelili nagradu, dajemo doprinos i pokazujemo volju za saradnjom sa nezavisnim sektorom, sektorom kulture, ekonomije, nauke, i posebno obrazovanja, jer umjetnost u svim tim procesima ima udjela. Zbog svega toga je značajno kako je žiri odreagovao jer društveno angažovani radovi nijesu radovi koji se takmiče, jer oni imaju zajednički cilj, a to je da doprinesu boljitku jednog društva.
Bonus video:
