Nezavisni dnevnik “Vijesti” uskoro će objaviti knjigu “Nasljedstvo komandanta” autora Rajnera Hesa, unuka jednog od najozloglašenijih nacista, komandanta koncentracionog logora Aušvic, Rudolfa Hesa. “Unuk” je sa prvim svojim saznanjima o istini nasljeđa njegove porodice odlučio da se bori protiv onoga što se u njegovom domu od malena glorifikovalo - djela “dobrog vojnika i upravnika zatvora”. A upravo obilježavanje njega kao “unuka” je ono što ga je proganjalo i podstaklo da se bavi onim što danas radi...
Rajner Hes je do danas upoznao više od 170 preživjelih logoraša, putuje širom svijeta i govori o zlodjelima koje su njegov djed i njemu slični radili, sa mladima razgovara o prošlosti i suočava ih sa istinom, nedavno preminula logorašica Aušvica Eva Mozes ga je simbolično usvojila i tako oprostila ono što je preživjela, a Rajner Hes je napisao i knjigu o “lažima u kojima je odrastao” a otvorivši Pandorinu kutiju “preživljava svoju porodicu” i prepoznaje sebe, neuslovljenog onim što su mu preci ostavili.
U razgovoru za “Vijesti”, povodom objavljivanja knjige “Nasljeđe komadanta” u Crnoj Gori, Hes govori o motivima koji su ga vodili u pisanju, kako ličnim tako i “višim ciljevima”, o iskustvima upoznavanja preživjelih logoraša, o svom djedu, porodici, mladima danas, utiscima sa Balkana, svjetskoj propagandi i mnogo čemu još...
Za početak, recite mi nekoliko stvari o knjizi - kako ste odlučili i kako ste počeli da pišete, šta je bila Vaša motivacija, da li je bilo nekog “višeg cilja”, želje da utičete na nešto...?
Mislim da sam sa pisanjem počeo 2002. godine. Imao sam skriptu, a kasnije sam shvatio i da nijesam baš najbolji pisac. Prva verzija knjige je imala više od 600 strana, jer sam bilježio i opisivao i najmanje detalje, miješao sam vremena, baš sam se bio posvetio svemu, ali shvatio sam da je to previše. Kasnije sam kontaktirao nekoliko pisaca koji su mi pomogli u sklapanju onoga što sam želio - da uobličim knjigu, zajedno sa poglavljima i to je bilo gotovo u 2008. ili 2009. godini. Rekao bih da je to bila moja potreba, osjećao sam da je (meni) potrebno da to uradim - da se oslobodim od ostatka porodice i prošlosti.
Kada ste već spomenuli, kako knjiga korespondira sa prošlošću, sa današnjim vremenom, sa Vašim ličnim iskustvom?
Ono što je posebno uticalo na mene jeste kada sam otkrio da te priče koje sam slušao u mojoj porodici, prvenstveno veličanje, mogu slobodno reći i glorifikovanje mog djeda, nijesu činjenice, odnosno da su lažne. Odlučio sam da zagrebem malo dublje, da istražim o čemu se zapravo radi i da objelodanim laži za koje sam ja mislio da su istinite, sa kojima sam odrastao... Na neki način to mi je pomoglo da “preživim” svoju porodicu, da raščistim sam sa sobom, nakon mnogo loših stvari koje su mi bile u glavi...
Da li je to bilo teško?
Ne zaista, nije bilo teško na način da sve to pretočim u knjigu, ali da se izborim sa tim - jeste. Mislim da mi je najteže bilo shvatiti ko sam ja zaista.
Da shvatite ko ste Vi sami sa ili bez porodičnog nasljeđa?
Mnogo je stvari koje su me proganjale zato što sam “unuk...”, “unug onog”, “nečiji unuk” - zato što sam obilježen samo tako. Moj djed je bio ubica, dakle i ja sam automatski ubica, on je bio zločinac, i ja moram biti, ali rekao bih da ništa nije bazirano na tome, nije nam u DNK zapisano ko smo mi sami, nijesu to geni. To sa čime se ja borim traje čitavog života i mislim da se ne završava.
Kada ste počeli da pišete knjigu, čime ste se vodili?
Pisao sam o onome što se dešavalo u mojoj porodici, o tajnama koje su se čuvale, želio sam ih razotkriti. Govorio sam i o tome kako je živjeti u takvoj porodici... I u svemu tome sam otvorio Pandorinu kutiju. U Njemačkoj ljudi nerijetko poriču istoriju na takav način. Nećete naići na ljude koji govore o prošlosti svojih porodica.
A koliko je važno govoriti o tome, o onome o čemu znamo, a onda i o onome o čemu ne znamo apsolutno ništa?
Za mene je bila presudna pomisao na moju djecu. Neću dozvoliti da oni odrastaju u istom paralelnom univerzumu u kojem sam ja odrastao, sa tim familijarnim nasljeđem, glorifikacijom, sa poricanjem zločina, zagovaranjem da oni uvijek sve najbolje rade, da nikada nijesu ni u čemu pogriješili, da niko iz naše porodice nije učinio nikakvo zlodjelo, a djed je bio samo zatvorski komandant... Ne, nije tako. Želio sam da sačuvam svoju djecu od toga ali na način da im pružim mogućnost da odrastaju u normalnoj sredini, normalnom okruženju, gdje se zna šta je dobro, a šta loše.
Kada je u pitanju društvo, državni odnosi, međunarodna zajednica, koliko je bitno i na koji način je moguće naći način da se zajednički izbore sa prošlošću u želji da stvore bolju budućnost?
Mislim da svi to mogu da urade kao što sam ja uradio, a to je put sa preživjelima. Morate pronaći način, potporu, a za mene su to bili preživjeli logoraši. Mislim da se morate izboriti tako što ćete natjerati druge da razmišljaju o tome kako su te stvari moguće? Kako je moguće, na primjer, da unuk jednog od najozloglašenijih komadanata u Aušvicu može postati prijatelj i upoznavati se sa preživjelima iz tog logora i obrnuto?
Upoznali ste mnogo preživjelih... Kako ste se osjećali Vi, a kako oni, kako gledaju na Vas?
Njih 177 sam upoznao lično. Mislim da je važnije kako su se oni osjećali. To je i pitanje sa početka - kako se ja osjećam zato što sam “unuk”, a ne samo ja. Zanimljivo je to što od preživjelih nikada nijesam imao nikakvu negativnu reakciju. Ali društvo voli da ima počinioce, da ima odgovorne za ono što se desilo, čak i kolektivnim činjenjem.
Gledala sam film Aleksandra Reljića o Vama i Evi Mozes, koja je jedna od preživjelih iz Aušvica, a koja Vas je simbolično usvojila... Čitajući u nekim stranim medijima - mnogo je onih koji je osuđuju zbog toga što je oprostila zločine Vašem djedu, na neki način i tako što Vas je usvojila. Nekada su to komentari preživjelih, a često su to drugi, koji nemaju to iskustvo, ali imaju stav...
Da, tako je. Nijesu je krivili zato što me je usvojila već zato što je bila aktivistkinja i zagovarala oproštaj kao način suočavanja i prelaska preko prošlosti. Ja mislim da bi to trebalo da se zapita svaki preživjeli - kako su se izborili sa prošlošću, kako to sada čine? Mislim da svako ima svoj način, kao što ja imam svoj način da se izborim sa nasljeđem svoje porodice. Ljudi u modernom društvu ne dozvoljavaju mnogo preživjelima u Aušvicu da se izbore sa tim, ne dozvoljavaju im kroz način na koji ih gledaju, kako ih tretiraju i slično, a ja to ne podnosim. Svi oni imaju pravo da žive normalnim životima, kao što sam ja želio da imam svoj život, a ne da nastavljam da živim opečaćen time što sam nečiji unuk.
Meni je veoma specifičan Vaš odnos sa Evom, rekla bih da je to primjer suočavanja sa prošlošću i tvojom i njenom... Ima li još takvih, sličnih primjera sa drugima koje si upoznao?
Jedna upečatljiva situacija prilikom upoznavanja je bila 2009. godine sa Jozefom Pazinskim, berberinom mog djeda. On bi svakog jutra išao u 5 sati kod mog djeda da ga brije, nekada šiša i slično, a nakon toga bi moj djed, tako uglađen, išao da ubija ljude. Ja sam Pazinskog upoznao 2009. godine u sinagogi i prije nego li smo razmijenili i jednu jedinu riječ, rekao mi je: “Prošetaj sam, pa se onda vrati”. Osjećao sam se kao da hodam crvenim tepihom. Uradio sam kako mi je rekao i kada sam se vratio, kazao mi je: “Tvoja ramena su malo šira, ti si malo viši, ali izgledaš identično njemu!”. Riječi koje mi je tim načinom rekao u lice bile su zaista snažan udarac za mene. E, tada se zamislite!
Da li ste u knjizi podijelili i takva iskustva sa ljudima koje ste sreli, kako ste ih uskladili, kako izgleda tok događaja?
To je na neki način dupla biografija, na nekim mjestima imate dijalog mog djede i mene, njegove porodice i mene, imate moja istraživanja, imate dio sa mojim odrastanjem, dio onoga što je on priznao, tu su i djelovi gdje preživjeli govore o njemu, pisao sam i o njihovim osjećanjima, mojim osjećanjima... Mislim da ljudi ovu knjigu mogu iskusiti jedino ako posjete Aušvic, tek tada mogu znati šta sve to znači. Zamislite samo kako se ja osjećam kada posjetim to mjesto koje je stvorio moj djed! U drugoj knjizi sam završio sa govorenjem o mom djedu, a onda sam počeo da govorim o mojoj babi. Ona je bila jednako okrutna kao i on, a vjerujem i da je koristila njegovu okrutnost. Ono što hoću da kažem je da se suočavanje sa prošlošću nikada ne završava. Kada završim sa djedom onda su tu njegova žena, moja baka, njegova djeca i mnogi drugi. Mnogo je stvari koje još uvijek leže neotkrivene. Moja tetka kaže da djed nije radio a ma baš ništa i da je on bio “samo direktor zatvora”, a o logoru, onome što se na dnevnoj bazi radilo u logorima, šta su zatvorenici preživljavali ona kaže da nema dokaza jer ona nikada ništa nije vidjela. Ja sam takve stvari vidio kada sam otišao u Aušvic, mogao sam sve to da zamislim. Išao sam sa jednim novinarom koji je bio, čak, mnogo više šokiran nego što sam ja bio, jer sam ja, na neki način, znao šta mogu da očekujem, ali on nije. Samo ako posjetite Aušvic možete stvarno osjetiti ono o čemu sam pisao u knjizi, jer ćete tada vidjeti i krematorijum i gasne komore i vješala, vidite sve, a isto to je vidjela i moja porodica, ali odbijaju to da priznaju. Neki od preživjelih logoraša su mi pričali da su oni zapravo dolazili u njegove prostorije, a sigurno jesu jer su živjeli u njegovoj vili, i da su imali ogrlice oko vrata kao obilježje da se slučajno ne pomiješaju sa ostalom djecom koju je čekala gasna komora ili ko zna šta. Oni jesu bili dio tog kampa. Pričao sam jednom prilikom sa jednom damom iz Engleske, Kiti Hart Mokson, koja je preživjela logor Aušvic-Birkenau. Ona je tamo bila zatvorena sa svojom majkom. Kada sam razgovarao sa njom pitao sam je da li zna nešto o porodici Rudolfa Hesa... Njen odgovor je bio nabrajanje svih imena i prezimena, nadimaka, njegove djece. Pitao sam se kako može znati to ako je bila u logoru Birkenau, oko pet kilometara dalje od mjesta gdje su oni živjeli. “Oh, tvoja baka je dolazila svake druge sedmice i pokazivala je prstom šta želi da ima. Dolazila je sa svojom djecom”, kazala mi je. Dakle, i moja baka je bila i radila u logoru, i njena djeca i čitava porodica. Tamo je bilo 20.000 zatvorenika... I moj otac i moja tetka su prolazili tim područjem, nije kao da su samo sjedjeli negdje i krili se pa da mogu da kažu da ne znaju. Bili su tamo, razgovarali sa zatvorenicima, znali su kroz šta oni prolaze...
A uprkos svemu tome nikada nijeste čuli ništa loše o njima od svoje porodice? Nakon što ste otišli od porodice sa 15 godina...
Ne, on je uvijek samo bio glorifikovan, doduše kao dobar vojnik, nikada ga nijesu nazvali komandantom, on je uvijek za njih bio “dobar vojnik”.
Da li je to možda neki vid mehanizma odbrane?
Ne bih rekao. Oni vjeruju u njegova velika djela. Još uvijek...
Znam da ste napustili porodicu sa 15 godina, kada ste djelimično saznali istinu. Da li sada imate neku vezu sa porodicom?
Nikakvu. Kada sam otišao od kuće, ja sam završio sa njima.
Kažete da ste željeli da otkrijete i pokažete istinu. Možete li reći da postoji “prava istina” ili samo jedna istina? Vjerujem da Vaša porodica istinski vjeruje u njihovu stranu istine.
Mnogo je istina, uvijek ih je više od jedne. Neminovno je da mnogo činjenica biva sakriveno u društvu. Kada pogledate njegovu knjigu, memoare iz Aušvica, na primjer, pa ta se knjiga proda svake godine u 100.000 primjeraka, ali nije istinita. Ta knjiga počiva na lažima. Ako je knjigu napisao neko poput njega, kako možete vjerovati njegovoj knjizi i njegovim riječima? Zbog toga sam ja odlučio da otkrijem istinu koja predstavlja samo činjenice, a preživjeli su mi u tome i pomogli.
Da li ste koristili neki materijal iz njegovih memoara?
Ni jednu jedinu riječ! Više od 80 odsto njegovih memoara je laž, on ih je pisao u zatvoru, zašto bih tome davao na važnosti? On je to pisao da bi izašao iz zatvora, da bi pokazao da se kaje pa da bi mu smanjili kaznu, da bi sebe opravdao...
Kakva su tvoja očekivanja nakon što ljudi pročitaju knjigu ili nakon što pogledaju film?
Kada smo počeli rad na prvom filmu 2010. “Hitler’s Children” bila je velika diskusija u svijetu kako može unuk ubice Jevreja iz Aušvica napraviti film o njegovim egzekutorima? Ta priča je druga priča medalje. Nemate vi u svijetu samo preživjele i njihove priče, imate i one druge i morate se suočiti sa njima, htjeli vi to ili ne. Što se mog rada tiče - ja želim da promijenim svijet. Želim da svijet učinim makar malo ljepšim mjestom za život. Mladi ljudi, takozvana Jutjub generacija, prati samo naslove i ništa ih drugo ne zanima, dok stariji, poput njihovih očeva i djedova ne govore o onome što se dešavalo u prošlosti, pa kako onda nove generacije mogu zaista biti objektivne u vezi bilo čega ako ne znaju dovoljno, ili praktično ništa, o prošlosti?
Rekla bih da je i zbog toga dodatno važno ovo što radite, posebno možda i kada je u pitanju promocija i govori u manjim državama koje možda nijesu imale velikog uticaja da li na Drugi svjetski rat ili uopšte u svjetskim tokovima.
Da. Kada sam već ovdje moram istaći da mislim da je bivša Jugoslavija imala zaista velikog uticaja u Drugom svjetskom ratu, a nakon toga se desio i taj “domovinski rat”. Ako pogledate sličnosti između Drugog svjetskog rata i rata u Jugoslaviji - stvari su potpuno iste, samo su imena druga. Takođe, moram reći i da prezirem propagandnu retoriku koja se nerijetko koristi.
I upravo je propaganda najveće oružje manipulacije ljudima, da li?
Tako je, i to ne samo u političkom kontekstu, već i u novinarstvu (izvinite, ali tako je). Novinari su manipulatori. I vlade takođe, ali novinari uvijek vole malo da zamanipulišu. Ako tražite dobru priču uvijek je malo začinite, jer ako iznesete samo istinu niko vam neće vjerovati, a ljudi vrlo malo razmišljaju. Podijeliću sa vama jednu šalu. Kada sam bio u Torontou, izašao sam na binu pred više od 15.000 studenata, mladih ljudi i rekao im da ustanu... Kada su ustali prokomentarisao sam: “Vidite, i dalje se prate njemačka naređenja”. Oni su bili šokirani, neki su se smijali, ali ono što sam želio je da počnu da razmišljaju, da postave sebi pitanje prije nego li nešto urade, da vide da je lakše slijepo poslušati ali ne treba uvijek, treba preispitivati... Ako ste gledali film “The Wave” onda stvarno znate da je ljudima veoma lako manipulisati.
Kakva su Vaša očekivanja od objavljivanja knjige u Crnoj Gori? Šta nudite čitaocima?
Mislim da o tome možemo govoriti satima, ali mislim da bi bili sasvim dovoljno zainteresovati ljude i učiniti ih radoznalima. Takođe, kako vi ovdje imate iskustvo nedavnog ratovanja smatram da ova knjiga može dosta doprinijeti i djeci tog rata, onima koji imaju nasljeđe slično mom ili čak potpuno drugačije, ali mislim da će podstaći i takva promišljanja. Mislim da je najbolja stvar koja bi mogla da se desi postizanje dijaloga, pokretanje tema o ratu koji se relativno skoro desio, upravo zbog toga - jer je to iskustvo još uvijek svježe. Ljudi većinom ćute, ne slušaju se međusobno.
Svoje ime koristim kao oružje i ne želim da se krijem od prošlosti
Čini li Vam se da nas prošlost proganja, a nikako da naučimo kako da se nosimo sa njom?
Tačno, mi još uvijek sve to radimo... Pogledajte samo: izbjeglice, migranti, muslimani (u mojoj državi svaki musliman mora biti terorista, a to nije tačno!). Ljudi, pak, ignorišu sve te činjenice koje nam se dešavaju danas. Pogledajte portale, vebsajtove - što je tragičniji naslov to nas više zanima, što je prljavija roba to je više želimo, vjerujemo svemu!
Može li se i kako to popraviti?
Može, ali moramo krenuti od sebe. Moramo mijenjati sebe. Uspjeli smo u mnogo raznih stvari. Sebe smatram dijelom društva, što znači da i ja imam određeni zadatak. Smatram da sam odgovoran u da treba da pokažem ljudima da treba da postavljamo pitanja, da istražujemo, propitujemo, pa tek onda da vidimo vrijedi li ili treba li nečemu vjerovati ili ne. Ljudi treba da budu sumnjičavi, da ne vjeruju svemu. Ljudi danas vide mnogo sličnosti sa prošlošću. To znači da će se neke stvari ponovo desiti ako ih ne preduhitrimo. Možda neće biti Holokausta ili Drugog svjetskog rata, možda će biti nešto slično drugačijeg imena, a to treba da zaustavimo. Pogledajte svijk oko vas: Sirija, Avganistan, izbjeglice, skoro pa je isto...
Prije oko pola godine sam razgovarala sa rediteljem Paolom Mađelijem koji mi je rekao da je situacija danas identična situaciji iz 1936. godine, ako sam dobro zapamtila.
I jeste. Isto je. Ako nećete obilježavati događaje prije ili poslije već samo govoriti o stanju i situaciji - potpuno je isto. Ako se ne probudimo biće gore nego 1936, 1938. i tako dalje. Svijet vode samo novac i moć. Možete ih koristiti da činite dobre stvari ili oboje zadržavati za sebe kako biste imali još više i još više novca, ali i moći. Ako ne promijenimo takve stvari uništićemo sami sebe. U Njemačkoj se kaže da nije “5 do 12” već da je “12 i 5”, ako znate da tumačite jasno vam je. Sada je 12:05. Zašto danas imamo nacionalističke, socijalističke, pa i fašističke partije u svijetu? Imate Trampa! Amerika ima više nacista nego cijela Evropa! Niko ne gleda šta se dešava u Americi, na to se ne obraća mnogo pažnje. Šta je važnije istina ili profit? Zato sam napisao knjigu i zato sam odlučio da snimim film sa Aleksandrom Reljićem. On je aktivista kao i ja i vidio sam ga da i on istražuje, postavlja pitanja, postavlja drugačija pitanja. A prvo pitanje svega je “zašto?”. Jedno od najčešćih pitanja koje mi je postavljano je zašto nijesam samo promijenio ime. Zašto bih? To bi značilo da bježim, da se krijem i da ne preuzimam odgovornost, da neću da se suočavam sa stvarima. Ja svoje ime koristim kao oružje i ne želim da se krijem od prošlosti. Iako je mnogo lakše kriti se od prošlosti.
Mnogo je potencijala na Balkanu
Kakvi su Vaši utisci sa Balkana?
Često posjećujem Balkan, godinama već i znao sam neke stvari o Balkanu, ali sam mnogo toga saznao i kroz druženje sa Aleksom (Aleksandrom Reljićem) koji mi je dao informacije što se raznih stvari tiče. Upoznao sam Balkan dosta dobro i smatram da mnogo potencijala ovdje leži. Vidim interesovanje, osjetio sam to u Novom Sadu, u Beogradu, u Kotoru... To je poenta budućnosti! Da kreiramo drugu vrstu atmosfere i pružimo znanje društvu. To, između ostalog, radim sa fondacijom Footsteps koja još uvijek raste. Mladi žele da znaju, čak preispituju i svoje porodice, sebe same.
Bonus video:
