Film “Ajvar” je priča o umiranju, nestajanju ljubavi, a ne postoji osoba koja to nije proživjela, bilo da je u pitanju brak, veza ili nešto drugo - riječi su kojima je glumac Sergej Trifunović otvorio razgovor sa publikom nakon prikazivanja filma na Podgorica film festivalu u srijedu veče.
Debitantsko ostvarenje rediteljke Ane Marie Rossi svjedoči posljednjim danima zajedničkog života, odnosno veze dvoje ljudi koji su se nekada voljeli, a sve vrijeme radnja filma prenosi tjeskobu sumnje i ugasle ljubavi koja je (nekada) buktala. Bračni par koji savršeno igraju Trifunović (koji se pojavio u dukserici sa natpisom “Podgorica film festival”) i Nataša Ninković već neko vrijeme živi u Stokholmu, žive uspješne živote, imaju karijere, novac, psa, ali nemaju djecu, a nemaju (više) ni zajedničko vrijeme, nedostaje razgovora i tišina sve više uzima prostora. U cijelom filmu samo jedan trenutak i jedna fotografija svjedoče živoj i nasmijanoj vezi ovog bračnog para - jedna fotografija u kući u Beogradu koja u sebi nosi polet zaljubljenosti, mladosti, sreće... I definitivno je ovo jedan od filmova koji obrađuje temu koja se sve češće zaobilazi, makar u domaćoj kinematografiji, a podstiče da se nakon gledanja filma o njemu priča, komentariše, da se dijele utisci sa prijateljima. Rediteljka i koscenaristkinja Rossi opisala ga je i kao “film sa odloženim dejstvom”.
Ona je dodala da je film od jula prikazan na više od 20 festivala i da, koliko god intiman nije hermetičan, a priznaje da je u početku mislila da će publika filma biti uglavnom starija od 30 godina, što se ispostavilo kao pogrešno, jer film jednako gledaju i dvadesetogodišnjaci i generacije glumačkog para i stariji... I svi ga dožive.
“Film nije hermetičan i to je nešto što mi je veoma važno. Radila sam nešto što je moja intimna priča, koja je mene doticala. Trudila sam se da prevaziđem intimno i to transponujem na opšte, da ne bi ostalo privatno. Jedna od briga bila mi je da li ću to uspjeti. Druga je bila koliko će biti komplikativan. Poslije prvih i drugih reakcija, rekla bih da bolje komunicira sa ljudima nego što sam očekivala i to je moja najveća radost”, kazala je Rossi.
Melodrama, primijetio je Trifunović, nije žanr koji je bio zastupljen u jugoslovenskoj kinematografiji, a ni danas ga nema u domaćim ostvarenjima. On smatra da to govori mnogo i kada su “stvarni” životi u pitanju.
“To dosta govori o nama u ovim prostorima, zbog toga se veze tako i završavaju, jer se ne priča, ne govori se mnogo. Ne bavimo se tim problemom, a komunikacija između dvoje ljudi koji ne umiju da pričaju o svojim problemima je problem. Ovo je dosta bitna stvar, ja želim više melodrame u našim filmovima, jer su ove teme zdrave”, poručio je Trifunović. Iako je film intiman i prati sredovječni par njegova realnost ogleda se dodatno i u vjerodostojno predstavljenom životu Balkanaca, jedne tipične (post)jugoslovenske porodice, koja je prikazana prilikom odlaska Vide (Ninković) i Baneta (Trifunović) u posjetu svojim porodicama. Trenuci od slijetanja aviona u Beograd, njihovog puta do Vidine majke koja se takođe (na svoj način) suočava sa gubitkom voljene osobe, razrovani putevi, neprestano “krpljenje” fasada, gradnja novih objekata, pa zatim i velika porodica koja se okuplja na ručku uoči Vaskrsa, njihove interne, a naše kolektivne, šale, “još po jedna” čašica, zalihe ajvara (koji “moja majka pravi najbolje na svijetu”) koje se šalju i namjenjuju svima ponaosob, previše priče i graje, pa opet tišina, sve to čini da film živi bliskim životom i da se gledaoci i smiju, ali i rasplaču, a rediteljka smatra da su takve reakcije potvrda uspjeha njenog ostvarenja.
“Mnogo ljudi mi je nakon projekcija prilazilo i govorilo da su (za)plakali uz film”, rekla je ona i dodala da joj je na neki poseban način uvijek drago to čuti jer znači da su proživjeli radnju.
Nataša Ninković svojom ulogom razgovara sa svakom osobom pojedinačno u publici, podstiče unutrašnje razgovore i emotivno, a suptilno, svojim pristupom prikazuje bol moderne žene koja sumnja da joj partner ne uzvraća ljubav. Na Hercegnovskom filmskom festivalu Ninković je dobila nagradu “Zlatna mimoza” upravo za ulogu Vide.
Sa druge strane, Trifunović predstavlja realnog muškarca svoje generacije koji osjeća i zna šta više ne osjeća, ali i šta mu fali i nedostaje, i ne predstavlja antijunaka ili negativnog lika, već čovjeka koji se takođe sukobljava sa sobom, okolnostima i ljudima oko sebe. Priznao je da smatra da mu je ovo najzrelija uloga do sada.
“Ovo je moja najzrelija filmska uloga i kada gledam film uvijek to radim dva puta. Prvi da vidim šta smo to napravili, a onda drugi put samo sebe, a treći put to više ne radim jer sam već uočio toliko grešaka i propusta koje mi bodu oči. Ovaj film sam odgledao tri puta, i na PFF-u četvrti put i stvarno sam se trudio sebi da nađem grešku, ali nijesam uspio. Ovo je film koji živim. Ovo je najviše što ćete čuti od mene o meni ikada”, kazao je Trifunović medijima.
On je kazao i da se svaki put unio u film i radnju kao da ga prethodno nije ni gledao. “Grozan je taj momenat kada ljubav mora da umre, a ne znamo ni mi sami zašto. Nakon četvrtog gledanja filma ja opet, kao da ne znam šta će se desiti, navijam da se oni poljube na kiši i sve mislim desiće se...”, rekao je Trifunović.
Publika je do zadnjeg mjesta ispunila Veliku scenu Crnogorskog narodnog pozorišta, nakon projekcije su se vidjele i suze i maramice, a stiglo je i pitanje da li će ova priča doživjeti i nastavak.
“Ja nastavak nemam. Znam samo pod kojim uslovima bih radila nastavak ovog filma, ali to ne mogu da vam kažem”, zaključila je Ana Maria Rossi.
Pored Ninković i Trifunovića, u filmu glume i: Vesna Čipčić, Miodrag Krstović, Gordan Kičić, Aleksandra Janković, Branka Petrić, Paulina Manov, Igor Borojević, Pavle Pekić, Ivana Šćepanović, Mirko Vlahović, Maja Todorović, Srđan Miletić.
Ajvar je riječ koju nije potrebno prevoditi
Film nosi naslov “Ajvar” i naziv se ne prevodi, ali kako je objašnjeno na samom početku filma - ajvar je ono što obilježava srpske emigrante, ono što se u staklenim teglama zavija u novine, pakuje u kofer i prenosi preko granice.
Rediteljka je i prije nego što je krenula sa procesom rada na filmu znala kako će on da se zove i ni u jednom trenutku nije željela da naziv promijeni, istakla je. Posljednja scena filma prikazuje teglu ajvara zaboravljenu na aerodromu...
Bonus video:
