“Tihi vrisak protiv fašizma“...“Tračak nade da postoji drugačija, bolja, svjesnija, osjetljivija i odgovornija Hrvatska“, ovako su hrvatski mediji i intelektualci opisali film “Dnevnik Diane Budisavljević”, koji pripovijeda jednu od vjerovatno najvećih priča Drugog svjetskog rata o kojoj smo najviše saznali upravo zahvaljujući ostvarenju rediteljke Dane Budisavljević.
Film će večeras, u Crnogorskom narodnom pozorištu, otvoriti deseti Crnogorski festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj, u organizaciji Centra za građansko obrazovanje.
Dana Budisavljević tim povodom govori za “Vijesti” o nepravedno zaboravljenoj prezimenjakinji Diani i ponovnom otkrivanju ove nesvakidašnje ličnosti, radu na filmu u vrijeme velikog istorijskog revizionizma, suočavanju s prošlošću, aktivizmu...
Dana i Diana Budisavljević - slučajnost ili ne? Šta vas veže sa prezimenjakinjom o kojoj ste snimili film? Kako ste je otkrili i došli do njenog dnevnika?
S Dianom nisam u krvnom srodstvu, ona je Austrijanka, rođena Obexer, a u Zagreb je došla 1919. Udavši se za liječnika Julija Budisavljevića s kojim se upoznala u Insbruku. S Julijem sam u dalekom srodstvu, no nikad u obitelji - a kasnije se ispostavilo da je moja baka poznavala i Dianu i Julija - nisam čula tu priču.
Za Dianu sam čula tek 2010. godine kada sam pročitala knjigu “Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945.” Naravno, sličnost u imenu puno mi je pomogla u radu na filmu jer je ta podudarnost svima bila intrigantna, davala je osjećaj da je tako moralo biti.
Kako ste se osjećali dok ste čitali Dianin dnevnik i u šta Vam pružio uvid? Šta Vas je najviše zainteresovalo i potaklo na ideju da snimite film, koliko je trajala priprema i istraživanje?
Dnevnik je za mene bio fascinantno štivo, pružio mi je uvid u događanja za vrijeme NDH, iz prvog lica jedne pedesetogodišnje žene koja je pokrenula svoju privatnu humanitarnu akciju za pomoć srpskim ženama i djeci zatočenim u logorima. Dianin muž je bio porijeklom Srbin, ali je bio i vrlo ugledni liječnik, a kako je Diana Austrijanka, oni nisu u početku imali velikih razloga za strah, teoretski su mogli mirno proživjeti i te četiri ratne godine. Ipak, Diana izlazi iz svoje zone komfora i na vjesti o logorima u blizini Zagreba ne može zažmiriti. Pita se što može učiniti da se smanji patnja, da se pošalje pomoć. U početku Diana razmišlja da to bude samo novčana donacija, ali stvari će se odviti drukčije.
Kako je u Hrvatskoj već dugo na snazi stalna rasprava o Jasenovcu i pokušaj da se negira njegovo postaojanje kao logora smrti za Srbe, Židove i Rome za vrijeme NDH, i da smo svi umorni od tih prepucavanja, Dianina priča vrlo je jasno stavljala stvari na svoje mjesto, samo kroz slijed događaja i bez ideološkog navijanja. Njen je dnevnik s jedne strane hladna, to je slijed događaja, prepun podataka; s druge strane, baš takav je fascinantan, jer nemate osjećaj da je pisan tendeciozno, niti da bi zadovoljio bilo čije idoeloške potrebe. Ona se nikome ne ulaguje, piše kako je bilo. Takvi povijesni izvori iz NDH su vrlo rijetki.
Znam još samo jednu knjigu, “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića, i to je više-manje sve što se može pročitati o NDH iz nečije osobne perspektive. Iako smo učili o NDH kao fašistima i zločincima, što su i bili, ipak je NDH bila tabu tema u Jugoslaviji. Ne znam točan odgovor zašto, ali pretpostavljam da je to bilo zbog želje za izgradnjom bratstva i jedinstva, na čemu je Jugoslavija počivala, kao i na pobjedi nad nacistima i fašistima, dakle nad vanjskim neprijateljem. Unutarnje neprijateljstvo je gurnuto pod tepih, vjerojatno da čeka neka vremena u kojem će se moći otvoriti i ta tema, samo što ga nismo dočekli, odnosno - dočekali smo novi rat.
Kao neko ko je radio dokumentarce, snimali ste relativno mali, crno-bijeli film, bez masovnih scena, iako je riječ o velikoj istorijskoj priči, prikazu velike tragedije...Zašto ste izabrali ovakav pristup?
Teško da bi ovaj film mogla nazvati malim. Za naše, regionalne pojmove, to je ogroman poduhvat. U europskim razmjerima, to je i dalje low budget film, dakle film ispodprosječnog budžeta, ali skoro desetogodišnji rad na filmu, veliko istraživanje, povijesne rekonstrukcije, promišljeni vizualni jezik, top regionalni glumci... produkcijska vrijednost je vrlo velika. U početku smo moja producentica Miljenka Čogelja i ja mislile da će “Diana” biti dokumentarni film, to je točno, ali dosta rano smo počeli shvaćati da budući da Diane više nema (umrla je 1978, a svi njeni suradnici su također već bili pokojni) da ćemo morati ići prema igrano-dokumentarnoj kombinaciji. S druge strane, nisam nikada mislila da bi to trebao biti sasvim igrani film jer je bio zadnji čas da se snime priče svjedoka koji su prošli te logore kao djeca. Oni su danas svi u dobi od oko 80 godina.
Kako je izgledao susret sa “Dianinom djecom”, preživjelim logorašima čija ste svjedočenja snimali? Kakvo je to bilo iskustvo?
Oni su bili divni, od njih se može toliko naučiti. Prije svega su bili jako hrabri da su pristali pričati o svojim logoraškim iskustvima jer danas to nije popularno. Kad je takva klima u društvu, onda ljudi ne žele dodatne probleme. A bez njihovih priča, taj film ne bi bio ono što jest. Oni su pristali nakon 70 godina po prvi puta otići na mjesta njihovih stradanja, na mjesta nekadašnjih logora i biti nam vodiči. Oni su prije svega divni ljudi. Često smo se pitali kako uopće netko može preživjeti sve što su oni prošli. Svakako smo svi u ekipi od njih puno naučili o životu i što sve čovjek može preživeti, puno smo manje razmaženi.
I tematski i vizuelno film asocira na čuvenu “Šindlerovu listu”, kako komentarišete te paralele?
To je na neki način naša Šindlerova lista, jer se radi o pojedincu koji je spasio veliki broj ljudskih života za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali Šindlerova i Dianina priča su različite. Šindler u početku spašava Židove iz vlastite koristi, jer mu treba besplatna radna saga. A onda se mijenja kao čovjek, uviđa što su nacistički logori smrti i na kraju jedino što želi je da spasi što više ljudi. Diana od početka djeluje iz humanizma, iz intuicije da će se dogoditi nešto jako loše ako se ne aktiviraju, okuplja suradnike, riskira vlastiti život. Filmski su, također, vrlo različiti, ali to ćemo ostaviti gledateljima da donose zaključke sami.
Kako to da se niko prije Vas nije upustio u prenošenje Dianine nevjerovatne priče na film? Zašto smo svi znali tako malo o ženi koja je napravila nevjerovatan humani poduhvat u najcrnjem vremenu?
Bilo je nekih pokušaja, ali nisu uspjeli. Diania priča je vrlo privlačna, ali da bi je ispričali trebalo je jako puno rada, istraživanja, promišljanja, što se uvijek na kraju prevodi u novce, vašu motivaciju i dugi vremenski period rada na filmu, i to nije svatko spreman. Scenarij je bio najveći problem, kako tako veliku priču smjestiti u jedan film. Na jednoj filmskoj radionici, mentorica mi je rekla da se takvi ozbiljni povijesni scenaiji pišu sedam godina. Koscenaristica Jelena Paljan i ja smo zinule i rekle da nemamo toliko vremena, nećemo valjda četvrtinu života posvetiti jednom filmu ali na kraju je točno tako bilo.
Hrabro ste napravili film koji se bavi veoma bolnom i osjetljivom temom u trenutku kada se u Hrvatskoj, ali i drugim susjednim zemljama dešava ozbiljan istorijski revizionizam, gdje se glorifikuje ustaštvo i drugi slični pokreti i rehabilituju neslavni akteri tog vremena. Kako je bilo raditi u takvoj atmosferi?
Svakako da je na mene jako utjecalo moje okruženje i šizofrena atmosfera oko pokušaja kompletne revizije povijesti. Da nije tako ludo vrijeme, možda bih ja bila opuštenija, možda bi si dala više oduška, možda bi rad na filmu kraće trajao. Ovako mi se činilo da je najvažnije da film bude istinit, da nema spora oko činjenica iznesenih u njemu, i da nitko nakon gledanja ne može reći, ma to je samo film. Ovo je film dokument, ali sa puno emocija. Ovo je film koji pokušava vratiti nadu u ljude, u humanizam. Kako je divno rekla Alma Prica (koja igra Dianu Budisavljević prim. aut.) na jednoj od premijera: “Ne smiju se poricati zločini, ali ne smije se ni prešućivati dobrota”. Mi smo sasvim izgubili ravnotežu i samo pričamo o zločinima, i to onih drugih. Naše vlastite skrivamo, kao da se u tome može izvojevati neka pobjeda.
Da li je Diana i njen podvig, razgovor o njemu i svemu što se dešavalo u prošlosti put ka pomirenju, ka poštenom i pravom suočavanju s prošlošću, razvoju kulture sjećanja?
Svakako je “Dnevnik Diane Budisavljević” dosad neviđen povijesni film na našim prostorima, poseban po načinu kako priča jednu povijesnu priču. Mnogi to ističu kao jednu od najvećih kvaliteta filma, njegovu nepristanost, mirnoću, nepretencioznost, dostojanstvenost, to što nema patetike, usprkos teškoj temi. Uvijek navijam da se taj film gleda na velikom platnu jer baš ima jak učinak na gledatelja i nekako je lakše kad dijelimo te emocije, nastaje neka vrsta katarze.
Užasavam se povratka u crkveni radikalizam
Poznato je da ste aktivistkinja, kako ste u jednom intervjuu izjavili, za razna prava. O čemu je riječ? Da li ste i taj aktivizam propratili filmom?
Pokušavam aktivno podržati sve što ima veze sa LGBT pravima, ženskim pravima, obranom sekularne države. Sad sve manje stižem, ali uvijek sam s njima u mislima. Užasavam se povratka u crkveni radikalizam. Crkva u Hrvatskoj jako potiče grupacije koje se bore za zabranu abortusa, često se i vrlo ružno izražava o ženama kao drugotnima, manje bitnima, ne sankcionira veličanje ustaštva u svojim redovima, agresivno se gura u školsko obrazovanje, stigmatizira se djecu koja ne idu na vjeronauk, da ne spominjem koliko država izdvaja za katoličku crkvu i kako Crkva ne plaća porez, niti je dužna podnositi transparentna izvješća o svom poslovanju. Vjera je ljudima potrebna i ja to jako poštujem. Ali Crkva u političkom smislu je po meni jako negativan faktor.
A to da sam ja lezbijka, nije neka tajna, o tome sam snimila film “Nije ti život pjesma Havaja”, prikazivao se i u Crnoj Gori. Nekad sam bila jako uplašena da će mi se svijet srušiti kad se sazna da sam gej. I zato sam snimila taj film, da se riješim tog straha. To je bila baš teška borba same sa sobom, ali sad je puno lakše.
Da li vas je upravo Vaš osjećaj za aktivizam približio Diani i njenom nevjerovatnom naporu i poduhvatu?
Mislim da me Diani najviše približio moj strah od rata, i neki osjećaj nemoći koji pamtim kao petnaestogodišnjakinja da ne znam što učiniti. Bila sam zadivljen a time kako je Diana znala što činiti i kako je činila. Ona mi je velika inspiracija.
Pulski žiri se vodio kvalitetom, a “General” tu nije ispunio očekivanja
Film je apsolutni pobjednik Pulskog festivala i ostavio je daleko za sobom favorizovanog Vrdoljakovog “Generala” koji je slovio za favorita, i koj je totalna suprotnost Vašem ostvarenju. Kako to objašnjavate, s obzirom na narastajuće vraćanje i glorifikovanje prošlosti koja baš nije za pohvalu?
Na filmskom festivalu u Puli, dvije su stvari fantastične i rijetko ih možete naći na drugim festivalima. Prvo je pulska Arena, koja može primiti nekoliko tisuća ljudi, a drugo je što žiri gleda filmove zajedno s publikom i može točno osjetiti njene reakcije. U tome je “Dnevnik Diane Budisavljević” bio jedinstven u novijoj povijesti festivala. Nitko ne pamti da se neki film gledao s tolikom tišinom i koncentracijom, a da je nakon kraja filma 5.000 ljudi ustalo i pljeskalo osam minuta. Film “General” koji je najskuplji hrvatski film ikada i veliki državni projekt, kojeg je pratio veliki marketing, naravno da je kod svih pobuđivao osjećaj da mora biti i pobjednik, budući da je Pula nacionalni filmski festival. Ali žiri se ipak vodio filmskim kvalitetama, a “General” tu nije ispunio očekivanja. Zato nekad kažem da je “Diana” više od filma, to je događaj i doživljaj, to je poruka da treba ozbiljno raditi i ne odustajati.
Film se daje i u Srbiji, kakve su reakcije, kako ste bili primljeni tamo?
Film je imao divnu trostruku premijeru u Beogradu u okviru festivala Slobodna zona, i od sredine novembra je u kinima. Već je treći tjedan na listi 10 najgledanijih filmova koji se trenutačno prikazuju u Srbiji. U Hrvatskoj je jako dobro prošao, nedavno je krenuo i kina u BiH, nadamo se dogovoriti i distribuciju za Crnu Goru. Inače film je nastao kao hrvatsko-slovensko-srpska koprodukcija uz pomoć europskih fondova Media i Eurimages. Iako Crna Gora nije sudjelovala svojim sredstvima u proizvodnji filma, možda će vas veseliti da su dvoje producenata, Miljenka Čogelja iz Hrvatske i Vlado Bulajić iz Slovenije po jednom roditelju Crnogorci.
Bonus video:
