Vuk Vuković iz Herceg Novog je autor jedne od 11 ideja podržanih putem konkursa Ministarstva kulture “Kreativna Crna Gora”.
Njegov projekat “Earthquake Montenegro” podrazumijeva dokumentaristički pristup i temeljno naučno istraživanje o zemljotresu koji je 1979. pogodio Crnu Goru. On objašnjava kako je sama obrada tog događaja značajna za Crnu Goru.
“Istraživali smo na koji način se ljudi sjećaju tog događaja i na koji način mi možemo da govorimo o njemu. Plan je da se ‘Earthquake Montenegro’ predstavi javnosti u tri segmenta. Prvi je digitalna izložba fotografija Milivoja Jugina iz 1979, koje nikada ranije nijesu prikazane, drugi segment je lična priča ljudi koji su doživjeli zemljotres, a koje možemo predstaviti na način koji nam je blizak danas i treći segment je prostor medijske arheologije, najviše štampanih medija, odnosno toga kako su svi oni izvještavali o tom događaju”, kazao je Vuković.
On za “Vijesti” govori o svom projektu, a materijalu koji je prikupio i koji čini izložbu može se pristupiti putem QR koda koji prati intervju, ali i na portalu vijesti.me.
Na konkursu “Kreativna Crna Goru” podržani ste za projekat koji podrazumijeva predstavljanje dokumentarnog materijala vezanog za najsnažniji zemljotres koji je pogodio Crnu Goru. O čemu se tačno radi, kako je zamišljen projekat, iz čega se sastoji?
Projekat je zamišljen kao arhiv sjećanja na jedan od najtraumatičnijih događaja u savremenoj istoriji Crnogorskog primorja. O „zvaničnoj“ traumi svjedoče mnogobrojni izvještaji nadležnih tijela, i državnih i međunarodnih, ali u fokusu ovog projekta su lične traume, i direktne i indirektne. Kada vidite fotografije koje su nastale u prvim danima nakon zemljotresa, ne možete da se ne zapitate koju ličnu priču saopštavaju, čak i u trenucima kada na fotografiji nema ljudi? Koliko je emocija u svakoj pukotini i kako smo se izborili sa tim „pukotinama“ - i ličnim i kolektivnim. Projekat je stoga zamišljen kroz kreativnu relizaciju tri medija - fotografija koje je načinio Milivoje Jugin, novinskih napisa koji su predmet medijske arheologije i dokumentarnog audio zapisa koji bilježi sjećanja na traumu i preispituje načine na koje pamtimo kolektivno važne događaje.
Kazali ste da se Vaš projekat sastoji iz tri dijela, neki su već realizovani... Još uvijek je “otvorena” i online izložba novinskih napisa? Na koji način tako privlačite publiku, gledaoce, a sa druge strane koliko približavate Vaš projekat onima koji nemaju običaj odlaska u galerije?
Izložba fotografija koje su nastale u danima nakon zemljotresa organizovana je u okviru Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti, 15. aprila ove godine čime je simbolično obilježeno 40 godina od trenutka kada je Crna Gora nasilno probuđena. Iako je otvorena u foajeu Dvorane Park, a kasnije prikazana i u okviru kolektivnih izložbi „Kreativna Crna Gora“, ona je suštinski postavljena u online prostoru i prilagođena “pametnim” telefonima, odnosno smart tehnologiji. Trenutno je aktivna, po istom produkcionom principu, izložba odabranih novinskih napisa iz aprila 1979. godine, sa željom da nam arheologija medija približi atmosferu koja je vladala tih dana, sedmica, mjeseci... U pripremi je i dokumentarni audio zapis, kao svojevrsni radio-arhiv ličnih sjećanja, koji će biti emitovan na radio- stanicama u zemlji i regionu. Pristup ili „ulaznica“ su, međutim, isti - QR kod koji danas predstavlja standard u online komunikaciji, odnosno komunikaciji koja je prilagođena digitalnoj kulturi i digitalnoj distribuciji medijskog sadržaja. Ovakav pristup, u metodološkom smislu, utemeljen je kroz teorijsko stanovište da je poruka medij, odnosno stav jednog od ključnih teoretičara medija Maršala Makluana koji tvrdi da bi sve moglo biti medij, te da su mediji produžeci čovjekovih čula. Tome dodajemo i savremene produkcione tendencije koje u fokus promišljanja stavljaju „sadržaj“, a ne medij distribucije. Ova dva, naizgled suprotna, stava emaniraju, po mom dubokom uvjerenju, istu poruku - da danas više ne možemo govoriti o medijima ili sadržajima, već o sopstvenim produžecima kroz lične stavove, emocije, sjećanja, angažmane...
Šta je bio prvobitni cilj ili ideja Vašeg projetka i zašto ste se baš angažovali oko materijala vezanog za zemljotres 1979. godine? Uz to, šta je uticalo na selekciju radova/članaka koji su se našli na izložbi, da li ste Vi vršili selekciju i na osnovu čega?
Projekat “EarthQuake Montenegro” zamišljen je kao zbirka ličnih sjećanja na vrijeme neposredno prije/tokom/nakon zemljotresa, a sa idejom da preispita kolektivno sjećanje, kao kategoriju koju određeni teoretičari svrstavaju i u domen fikcije. Moje bavljenje zemljotresom započelo je i ranije, povodom UNESCO Svjetskog dana radija kada sam bio producent emisije “Radio spašava živote” i kada sam prepoznao potencijal ličnih sjećanja. Siguran sam da proces očuvanja kulturne baštine ne podrazumjeva isključivo brigu o materijalnom nasljeđu, pa u godini kada se navršava 40 godina od zemljotresa koji je izazvao katastrofalna razaranja u Crnoj Gori, mislim da je važno proizvoditi sadržaje čiji je cilj da sačuvaju (lična) sjećanja na pomenuti događaj. Međutim, kao posebna dilema, nametnulo se pitanje - za koga su ti sadržaji, odnosno kako ćemo pamtiti značajne događaje koji su oblikovali naš identitet kada više ne bude živih svjedoka. Istraživanja pokazuju da generacija digitalnih urođenika (dakle, onih koji su mlađi od zemljotresa) sve manje koristi klasične medije da bi došla do informacija, ali je pitanje da li i umjetničkim sadržajima pristupamo na isti način? Uzimajući u obzir mogućnost drastičnog prekida međugeneracijske komunikacije, projekat je koncipiran kao medijski projekat, oslonjen prvenstveno na nove medijske informaciono-komunikacione tehnologije, a sa ciljem transfera znanja, iskustva i sjećanja o zajednici. U tom smislu, rezultati projekta su namijenjeni građanima i građankama mlađim od 40 godina (tzv. postgeneracija) koji žive “postsjećanje” i svijet oko sebe sagledavaju zahvaljujući novim medijima.
Svjedočimo i nedavnom razornom zemljotresu u Albaniji... Na neki način kao da se povezuje ili nadovezuje na Vaš projekat... Koliko zaboravljamo na moć prirode i koliko je ista ta priroda moćna da nas podsjeti na samu sebe onda kada se malo nadamo?
Vjerujem da ne možemo pobijediti prirodu u ratu koju nam sistem nameće i želi čovjeka da postavi kao najmoćnijeg aktera života i svijeta. Isto tako vjerujem da će priroda uvijek naći način da se „resetuje“ (da se ovdje ad hoc poslužim novomedijskom terminologijom), pa je možda i zato moj omiljeni “guilty pleasure” film “Dan poslije sutra” (The Day After Tomorrow, r: Roland Emmerich). Ali ne moramo ići u fikciju, ne moramo čak ni dalje od Crne Gore jer sam siguran da mnogo griješimo ako mislimo da nam račun legalne gradnje u Boki Kotorskoj ili Budvi neće doći na naplatu. Postali smo zaštićeno područje „zahvaljujući“ zemljotresu iz 1979. godine a, kako je krenulo, to isto područje ćemo uništiti zahvaljujući nama samima. I to je najveći poraz našeg društva, kulture, a slobodan sam da kažem - i države.
Umjetnost treba da bude angažovana
Da li je i na koji način ovaj Vaš projekat društveno angažovan, jer, meni se čini da ima i tu notu, ne samo dokumentarističku? I uz to, koliko su i zbog čega neophodni ovakvi kulturni projekti u našoj državi, dodala bih i “češće”?
Nadam se da jeste, pogotovo ako uzmemo u obzir i odgovor na Vaše prethodno pitanje o zaboravljanju moći prirode. Mislim da umjetnost treba da bude angažovana, da reaguje na impulse koje dobijamo iz društvo-političkih okolnosti, a često je i samo „podsjećanje“ na ono što smo već preživjeli dovoljno. To, nažalost, ne znači da je moj projekat odličan, nego da smo spustili kriterijume u kritici društva. Potrebno nam je više projekata, i umjetničkih i medijskih, koji imaju jasnu kritičku oštricu prema nosiocima vlasti i moći, poput predstava „Očevi su gradili“ (CNP) i „Čuvari tvog poštenja“ Borisa Liješevića ili „Koto(r) o Kotoru“ Petra Pejakovića, a volio bih da Crna Gora skupi hrabrosti za produkciju projekta po uzoru na „Medijsku arheologiju“ koju je svojevremeno realizovao beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju.
Predstavio studiju „Društveni mediji i upravljanje komunikacijama“
Pošto se bliži kraj ove godine, da li biste sumirali prethodnu, izdvojili nešto iz ličnog angažmana ili uopšte? I kakvi su Vaši planovi za dalje?
Tekuća godina će u ličnoj biografiji biti obilježena kao godina kada je objavljena moja prva studija „Društveni mediji i upravljanje komunikacijama“ koja je i mali doprinos savremenoj digitalnoj kulturi. Kako je riječ o polju koje se neprestano mijenja pa tako i obuhvata mnoge medijske fenomene, planovi su da studija bude proširena i na oblasti koje obuhvata pojam medijske kulture, kao što su - digitalno novinarstvo, korisnički generisan medijski sadržaj, podkast, granice slobode u online prostoru, ali i - televizijske serije koje, sve više, postaju medijski sadržaj i okupiraju naše slobodno vrijeme. Dio tih istraživanja je objavljen i u zagrebačkom časopisu za filozofiju medija “In Medias Res”, a dio će biti objavljen i tokom 2020. godine u drugim relevantnim časopisima u regionu. Digitalnu kulturu danas moramo posmatrati u okviru globalnog projekta medijske pismenosti. Iako zvuči kao jedna od „mase“ riječi koja se pojavljuje u birokratskim i javnim politikama, vjerujem da je „medijska pismenost“ posebno važna jer nas uči kako da tumačimo informacije koje dolaze do nas - putem štampe, radija, televizije, portala, elektronskih publikacija i mnogobrojnih izvora. Savladavajući te poruke i, što je možda i važnije, selektujući važne i ispravne u gomili akumuliranih informacija - razvijamo i građansku svijet koja može mijenjati društvo. U tome je i moja poruka čitaocima - vježbajući medijsku pismenost, razvijamo i sposbnost da naše društvo mijenjamo nabolje.
Bonus video:
