Nad sunčanim Herceg Novim nadvio se bronzani “Bezmetković”, okrenut k moru, impozantni spomenik borcima Narodnooslobodilačkog rata, rad istaknutog crnogorskog vajara Luke Tomanovića (Lepetani, 1909 - Igalo, 1992), nosioca Partizanske spomenice 1941.
Ispod Spomenika umjetnikov atelje. Već s praga primjećujem skulpturu u drvetu koja se rađa.
- Nazvao sam je “Bremenitost”. Radim puno, po navici, najviše u drvetu - kaže vajar. - Pripremam se za treću samostalnu izložbu koja će na jesen biti otvorena u titogradskoj Modernoj galeriji…
Djelo Luke Tomanovića je, očigledno, obimno i raznovrsno. Vajao je spomenike, portrete, spomeničke biste, intimnu skulpturu, reljefe...
- Počeo je stvarati u vrijeme kada je u našoj skulpturi moderni senzibilitet iskao pravo svoje afirmacije - konstatovao je istoričar umjetnosti Mladen Lompar. - U tom delikatnom prožimanju modernih stremljenja i tradicije, Tomanović uspijeva da nađe racionalan odnos i da razvojem, uz stalnu ali nenametljivu metamorfozu, dođe do samosvojnosti.
Presudna godina
Dok su topovi još gruvali, krajem decembra 1944. godine, u tek oslobođenom Cetinju, pri Ministarstvu prosvjete Narodne Repulike Crne Gore, osnovan je Umjetnički atelje, đe su crnogorski slikari udarnički radili na izradi plakata za kongrese, prigodne manifestacije; ilustrovali, “Pobjedu”, “Omladinski pokret”, “Našu ženu”… Tu su se, kako je zabilježila istoričarka umjetnosti Olga Perović, posebno isticali Niko Đurović, Milan Božović, Anton Lukateli, Aleksandar Prijić, Danica Danja Đurović, Nikola Mijo Vujošević…
Još od ranih poratnih godina, iako nedovoljno bogato, crnogorsko društvo poklanjalo je značajnu pažnju umjetnosti. Može biti da je 1946. godina bila presudna za razvoj crnogorske kulture, pogotovo likovne umjetnosti. Te godine, 24. marta, osnovano je na Cetinju Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore. Prvi predsjednik bio je Milan Božovič, a zatim Petar Lubarda. Korifeji crnogorskog slikarstva, Lubarda i Milo Milunović, dali su veliki doprinos njegovom razvoju. Među onima koji su se najviše angažovali u radu Udruženja bili su i Aleksandar Prijić, Niko Đurović, Anton Lukateli, Đorđije Oraovac, Savo Vujović i Luka Tomanović.
Na Cetinju je tada osnovana i umjetnička škola, koja je kasnije preseljena u Herceg Novi.
A Herceg Novi, kako je volio da kaže njegov nekadašnji uspješni gradonačelnik Petar Stijepčić, grad sunca, zelenila i mimoza. Bili su tu slikari i vajari, Bato Pravilović, Anđeljko Arnautović, Mirko Daljev, Mitko Bulajić, Savo Vujović, Srđan Kovačević, Duka Brajović, Vojo i Nada Stanić, Aco Prijić, Milenko Sindik, Luka Berberović, Đorđe Angelovski, Bogdan Musović, zatim, književnici Ivo Andrić, Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Branko Ćopić, Stevan Raičković, pa hodoljubac, pisac, slikar, Zuko Džumhur… U Novom su, dok su radili u Umjetničkoj školi, živjeli Petar Lubarda i Miloš Vušković, velikani crnogorskog slikarstva.
U Herceg Novom, nekada, mnogi značajni skupovi; iz oblasti kulture, pogotovo. I: blizina Dubrovnika. Kafa na Stradunu; Hamlet na Lovrijencu. Zastava “Libertas”, vijori nad Pilama, Pločama, ponad Orlanda! Dubrovačke ljetnje igre, reče mi direktor Dramskog programa, pisac Marijan Matković, najreprezentativniji južnoslavenski festival.
- Vjerujem da je Program Dubrovačkih ljetnjih igara raznovrstan, bogat; i eksperimentalan i reprezentativan, i dubrovački, i hrvatski i južnoslavenski i evropski i svjetski i ljudski - veli akademik Matković. - U ovom vremenu ovako sastavljen ipak nosi jednu poruku: ponad razjedinjenog svijeta postoji ipak jedinstveni svijet umjetnosti!
A kada sam u Novom, rado bih svraćao do Luke, na Savini; akademski skulptor vazda prijatan sagovornik.
U ateljeu i brojni modeli u gipsu.
- Često i po godinu dana radim u jednom stilu, pravcu. Nijedan umjetnik, međutim, ne može da radi stalno u jednom stilu - kaže mi Luka Tomanović. - Umjetnik voli da ekspermentiše, ali ne suviše. Ja poslije godinu dana rada uporedim svoje skulpture s onim koje sam ranije radio, pa ponekad dođem do zaključka da su mi raniji radovi bolji…
Ovjekovječiti vrijeme
Podsjećam vajara na rasprostranjeno mišljenje da se u likovnoj umjetnosti posljednjih godina javlja pomodarstvo.
- To nije prava umjetnost! - kategoričan je Tomanović. - Umjetnici su skloni promjeni, ali suština uvijek mora da ostane ista. Neke svoje skulpture pokušavam da efektima oživim, da ih napravim interesantnim. Takav način rada doprinosi mom vajarskom iskustvu. Umjetnik vazda istražuje, uvijek nešto novo otkriva. Često se može čuti: umjetnik radi zbog publike. Ali, to nije puna istina. Umjetnik zapravo nastoji da ovjekovječi svoje vrijeme. On je, htio ili ne, rezultat društva u kojem živi…
Luka Tomanović, autor niza spomen-obiležja, završio je Akademiju za primijenjenu umjetnost u Beogradu; dobitnik Trinaestojulske nagrade. Bio je i direktor čuvene Umjetničke škole u Herceg Novom, đe je živio do kraja života.
- Naš likovni podmladak je u zastoju jer nažalost nema više Umjetničke škole. Na Pedagoškoj akademiji, istina, postoji likovno obrazovanje, ali to je više teorisanje, opterećeno praktičnom nastavom za predavače u školama - ističe Luka Tomanović. - Dok je, ovdje, u Herceg Novom, postojala umjetnička škola, učenik je znao po tri dana da radi jedan akt, pa nije ni čudo što su mnogi od njih danas istaknuti naši slikari, vajari…
Tomanović je vrstan umjetnik; davno je savladao zanat.
- Otvorenost prema novom kod ovog stvaraoca ne zapostavlja nikada atribute autentičnog ali prepoznatljivog govora koja vještom obradom materije njeguje gotovo sve žanrovske grupe - kazivala je istoričarka umjetnosti Ratka Ćetković.
Slojevit opus
Ćetkovićeva podsjeća da Tomanović rado uzima teme iz rata (Ranjenik, Iz zbjega, Logoraš, Partizanke), zatim i one lirskog intimiteta (Materinstvo, Buđenje, Dječja igra, Prvi koraci, Ptica).
- Ovakve teme kao sadržajni okviri teku paralelno, imaju više varijanti, skulptor im se nanovo vraća, omogućavajući nam potpunije uočavanje kreativnih faza umjetničkog saopštavanja - veli Ratka Ćetković. - Iako se ponekad radi o kvalitativno različitim rezultatima, Tomanovićev opus je slojevit pa ovaj osjećajni duh u gotovo svim materijalima postiže atraktivnost i ljepotu likovne kulture…
Kada sam ga posjetio, radio je i modele u glini.
- U drvetu se ne može toliko istraživati kao u glini – pričao mi je Tomanović. - Kasnije glinu izlijem u gips i na tome modelu radim u drvetu. Ali, tokom procesa rada otkrivaju se nove mase, pa kada radim u drvetu, često odstupim od modela, iznalazeći bolja rješenja. Meštrović je, recimo, izradio model Njegoševog mauzoleja u gipsu, pa je po tom modelu kasnije vajar Krstulović u mermeru radio spomenik. Da je Meštrović sam radio Njegošev spomenik u mermeru, odnosno da ga je lično realizovao do kraja, vjerovatno bi tokom rada neke stvari mijenjao, dotjerivao.
Detalji iz rata
Zlati se mimoza u bašti Luke Tomanovića.
A u ateljeu mnoštvo skulptura s motivima iz Narodnooslobodilačke borbe u kojoj je vajar od prvih ustaničkih trinaestojulskih dana učestvovao.
- S vremena na vrijeme, sjećajući se detalja iz rata u kome sam kao partizan učestvovao, pravim skulpture. Najčešće, zapravo, te ratne dane dajem u reljefu - kaže Tomanović. - Volim da radim motive iz naše slavne Narodnooslobodilačke borbe. Ona umjetniku nudi mnogo. Eto, nedavno sam napravio reljef na kome se vidi prelaz preko Lima. Prelazili smo rijeku u jednom strmom kanjonu. Bilo je tako strmo da smo konje morali pridržavati za uzde i repove, da se ne sunovrate u Lim. Sjećam se, takođe, jednog ratnog dana u selu Veliki ispod Čakora. Njemci su poubijali mnogo ljudi u selu. Jedno trogodišnje dijete pobjeglo im je u kukuruz, gust i visok; i ono se u njemu šćućurilo. Njemci su pretražili svu njivu, ali dijete nijesu našli. Kasnije je ono živo i zdravo izašlo iz kukuruza. Eto, i taj sam događaj napravio u reljefu. Ta ratna sjećanja ponekad ožive u meni i ja ih prenosim na orahovinu, maslinu. Imam puno skica s ratnom tematikom koje treba da prenesem u drvo i kamen. Sinoć sam radio do kasno, a i spavao sam u ateljeu. Lome mi mimozu pa moram da je pričuvam. Ali dan je veliki, može se dosta uraditi, mada je naporno raditi dlijetom…
Dok razgovaramo, skulptor se prisjeća slikara Mihaila Miša Vukotića, koji je, pred kraj rata, umro na Cetinju.
- Bio je to dobar slikar - veli Luka. - Dobio je prije rata, ako se ne varam, i “Politikinu” nagradu, vrijedno priznanje. A nije mu organizovana posmrtna izložba. Niko ga i ne pominje, a to je veliki slikar…
Ostaviti trag
Na zidu reljef s motivima iz Narodooslobodilačke borbe.
- Privlači me ratna tematika - kaže Tomanović. - Ali ne mogu da stignem da ostvarim sve što bih želio, što nosim. Nedavno sam pravio bistu mog druga partizana Ljuba Tura Kovačevića, koji je poginuo 1944. godine u Bijelom Polju. Svakoga dana sam ponavljao sebi da treba to da uradim, ali sam je tek nedavno završio... Umjetnost je neka unutrašnja potreba čovjeka za stvaranjem, želja da za sobom ostaviš neki trag…
Tomanović, kao i Risto Stijović, vaja životinje; najčešče u drvetu i kamenu. A od monumentalnih spomenika izdvajaju se „Bezmetković“ u Herceg Novom i Spomenik krivošijskim ustanicima. Svoje radove izlagao je na prvoj izložbi likovnih umjetnika Crne Gore, na Cetinju, 12. jula 1946. godine.
Pominje mi skulpturu koju voli. Umjetniku su svi radovi dragi: pa ipak, Luka Tomanović izdvaja skulpturu “Logoraš”.
U ateljeu testere, dlijeta, okrajci drveta. Tomanović mi pokazuje žuljeve na rukama.
- Radim najviše u drvetu. A do sada sam ga imao; nije bio problem nabaviti ga - priča mi Luka Tomanović. - Koristim izvaljenu maslinu, orah, a i prijatelji mi često donesu. Mene ne interesuje vrsta drveta već ono što treba da ostvarim u njemu. Što kažu Konavljani: “Od svakog panja može se svetac napraviti”. Motiv mi je vazda glavni. Tražim takvo drvo koje najbolje odgovara mojoj ideji, mada ponekad i njegov oblik utiče na ideju, upravo na njenu realizaciju. Zatim alati. Treba dlijeto oštriti često. Ako je dlijeto tupo, drvo ne ostaje lijepo; ostaje hrapavo. Svaki onaj ko se opredijeli za vajarstvo mora puno da radi…
I Stijović volio drvo
Lakše je, očigledno, raditi u drvetu nego u kamenu, mermeru.
I slavni crnogorski vajar Risto Stijović, poslije niza skulptura u gipsu, bronzi, kamenu, mermeru, još dok je boravio u Parizu, oprdijelio se za drvo.
- Imao sam u Parizu vrlo mali atelje, pet sa pet. Tu, u tom ateljeu, ja sam spavao, kuvao, radio. Kad bih klesao kamen, prašina bi ispunila čitav atelje, zavlačila se u krevet, kuhinju, tako da je u ateljeu bilo strahovito prljavo - pričao mi je Risto Stijović. - Slučajno, Ivan Meštrović je tih dana pravio anđela u drvetu kod jednog mog prijatelja. I, kako drvo nije bilo suvo, prslo je po sredini. Meštrović je otputovao za London, a ovaj moj prijatelj mi je donio to drvo. Uvidio sam da je s drvetom mnogo praktičnije raditi, jer se od klesanja ne diže prašina, a, zatim, može se i furuna potpaliti! Radio sam i puno reljefa u drvetu. A to mi je bilo zgodno, dok je moja supruga Žana bila bolesna, nijesam morao da lupam…
Vajari vazda moraju imati pripremljen, oštar alat. Na nevelikom stolu, u Tomanovićevom ateljeu, nekoliko bruseva.
- Imam raznih; dobijam ih iz Amerike čak, ali najbolje nalazim u Morači - naglašava Luka Tomanović. - Nikad vještački brus ne može biti kao onaj pravi, prirodni. Alat mora biti oštar, inače ispod njega ne izlazi ono što hoćeš. A skulptura mora imati estetsku vrijednost, inače gubi i poruku i svaku svrhu. Onda i idejna vrijednost propada; idejna i estetska vrijednost idu jedna uz drugu. To se ne može razdvajati. Nije, dakle, važan pravac koji umjetnik zastupa, nego kvalitet koji postiže…
Bonus video:
