Aleksandar Ćuković, „Pisac u kupatilu“, Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica, 2019)
Glavni problem sa sažetim književnim izrazom je moguće skretanje u banalnost. I dok se kod poezije ono izbjegava apstraktnim predstavama koje se s podjednako čvrstim argumentima mogu tumačiti na različite načine, kod proze - značenjski najčešće jednosmjerne - materijal se mnogo brže kristališe u jasne, krajnje konture. Što će reći da (iako to nije pravilo) poetska sredstva ne nalaze baš srećno uporište u tuđinskoj formi i svode se na providnu mimikriju. Poezija je nešto što isijava čitavom dužinom svoga trajanja, svi znakovi podjednako su važni; svrha mikroproze je u jednoj, smisaono bremenitoj tački. Zato nije jednostavno napraviti konstrukciju koja simbolikom mora prevazilaziti svoj arhitektonski aspekat - praktično, bacati u sjenku ono što je drži, makar na taj jedan (ali najvažniji) trenutak čitalačkog ushićenja.
U zbirci ultrakratkih priča „Pisac u kupatilu“, Aleksandar Ćuković pokazuje da je i te kako svjestan da povlađivanje kratkoći lako odvodi u prikraćenost. Ništa ne prepušta slučaju, ne pada u zamku račvanja, već od starta kanališe pripovjedni tok, vodeći ga u sigurnu završnicu. U tome se obilato ispomaže taktikom zaobilaženja ustaljenih naratorskih normi. Čini se kako njegove priče kreću niotkuda, a završavaju se (ili prekidaju) nikuda, kao da poniru bez najave. Čitalac odmah biva uvučen u maticu i shvata gdje se zatekao tek kad bude izbačen na suvo. Nema uvoda i osjetnih peripetija, nema pretenzija ka velikim zaključcima, sve se kazuje i razrješava u jednoj amplitudi. Zbog toga je izlišno tragati za brazdom korijena i svršetka. Nošeni na talasu onog jednog pulsa, postajemo svjesni potpunosti priče bez da joj po svaku cijenu opipavamo naličje u sumnji od kakvog li je to prikrivenog nauma skovana.
A nije da nema razloga za sumnju. I brigu, nije isključeno, samo li smognemo hrabrosti da ispisano smjestimo u realni okvir, u svijet posložen u tri dimenzije. Odnosno, da ih približimo sebi, čak i kad nam se čini da se teško u njima možemo pronaći. Barem u tragovima, u naslućivanju bilo kakve podudarnosti. Autor nam diskretno izvedenim parodiranjem ukazuje na promjenljivost odnosa među ljudima, ali i čovjeka prema samome sebi, u njegovoj „pouzdanoj“ samoći, kad se čini da ga nema šta iznenaditi. Ima, i te kako - lišen uticaja drugoga/drugih, preostaje mu da se suoči sa svojom osobnošću. Ona se uvijek nekako ispostavi kao varljiva, podmukla, dokazujući da sjeme pogrešnosti većinski nosimo u sebi, samo je pitanje koliko uspješno izmičemo preduslovima koje pogrešnost rascvjetavaju u grešku.
Nijedna oblast ljudskog djelovanja nije lišena ovog usuda - čak ni ona koju konstruišemo kako bismo ga se naprasno otarasili, kako bismo stvorili alternativnu stvarnost. Ćukovićevi bezimeni likovi kao da su tek nakratko oživljeni kako bi u nizu začudnih situacija, u svega nekoliko poteza i riječi unaprijed datih na raspolaganje, uvjerili čitaoca da je život ništa drugo do „loading“ krug na čije kretanje nikad ne možemo presudno uticati. Jer, oblik mu je jedina prava konstanta, od iskona važeći pečat; zmija koja će kad-tad dograbiti sopstveni rep.
Sve ono što pripovijeda „Pisac u kupatilu“ i formalno i sadržinski se naslanja na duh vremena u kojem živimo. Prije svega, ne može se prenabregnuti činjenica da kratkopričaški postupak u startu odlično korespondira sa trendom instagram i tviter književnosti. Još kad se kroz tu vizuru osmotre pokretački motivi svih priča pojedinačno, shvatamo da im referentni okvir sasvim odgovara dvijema najočitijim karakteristikama potrošačkog društva: površnosti i brzini. Dajući primat mogućnosti što većeg izbora, kod čovjeka se zatupljuje sposobnost vrijednosnog rangiranja, što se u početku odnosi samo na materijalno. Međutim, kapitalizam ima tu moć neosjetnog a nezaustavljivog širenja, kao kod nekakve partenogeneze. Tom procesu teško odolijeva i čovjekov duhovni život, jer je konzumerističko biće zapravo rob zaodjenut ruhom gospodara. Iz ruku nam izmiču procesi koje smo sami pokrenuli. I ne samo to: kao u nekom distopijskom scenariju, polako se okreću protiv nas, stavljajući nas u položaj vazala vlastite neumjerenosti. Uzimajući ovo u obzir, ne treba da čude često apsurdne slike Ćukovićeve vizije današnjice. Dio smo sistema čijih zakonitosti najčešće nijesmo svjesni. Kratak pogled izvana samo trenutno nam može djelovati kao apsurd; možda će nam se u skorijoj budućnosti isti prizori ukazivati kao prirodni, kao rezultat logike kojoj je samo trebalo malo duže da se primi.
Nameće se zaključak da su sve te čudnovate sudbine rezultat dehumanizacije usljed precjenjivanja naših bioloških dometa. Možemo ih čitati kao izvještaje o nama sjutrašnjima. „Odlasci mi ne padaju teško otkad sam odlučio da jednostavno samo dolazim. Ni meni, ni ovima koji me nestrpljivo ispraćaju. Još da nije bilo suza, doživljaj bi bio kompletan.“ Dakle, realnost se može krojiti po sopstvenoj mjeri samo malim izmjenama u percepciji, a rezultati i tako mogu biti zadivljujući. Jer, ipak je ono najličnije „ja“ posljednja ćelija iz koje se rađaju klice otpora, bez obzira na to koliko se i u kom pravcu spoljašnjost mijenjala. Svođenje svega na ovdje i sad (ne dalje od mjerne dužine nosa) obesmišljava velike istine, budući da sve počinje i završava se u toj matičnoj, fiksiranoj svijesti: „Zemlja je nastala prije 4,6 milijardi godina. (...) Za 10.000 godina od sada asteroid će vjerovatno zbrisati ljude. Za 500 miliona godina temperatura našeg sunca raste do tačke kada je većina površine Zemlje pretvorena u pustinju. (...) Podižem glavu put Sunca. Njegovi zraci otkrivaju mi razmazane bube i muve na staklu prozora dnevne sobe. Opet pereš zavjese! - iznervirano sam primijetio.“
Tu atmosferu opšte „pomjerenosti“, koju suvereno emituje ona jedna, ali najbliskija svijest, dobro opisuje i priča „Mladež“. Autoprojekcija je sredstvo kojim se najbolje čuvamo od remetilačkih uticaja bilo koje vrste, makar ukazivali na pravu stranu. Najsrodnije nam je ono što je u nama i u toj prijekoj istini istovremeno su i poraz i utjeha.
„Mladež na njenom lijevom obrazu počeo se čudno ponašati, ako se to uopšte može reći za nešto što se smatra ma kakvom promjenom na koži. Naprosto se otrgao kontroli. Po svemu sudeći, prešao je granicu dobrog ukusa. Drugarice i porodica neprestano tješe i umiruju, predlažu meleme i trave. Ona gugla. Postao je veći, nepravilniji, tamniji... Upoređujući se sa posterom na zidu svoje sobe, shvatila je da to baš i nije ono što je željela. Ljekari nijesu optimisti, iako tvrde da ne treba paničiti. A tek što ga je nacrtala.“
Ako bismo mu u velikoj literarnoj porodici tražili najbliže srodnike, „Pisca u kupatilu“ mogli bismo smjestiti negdje između Bernhardovog „Imitatora glasova“ i apsurdnih priča Danila Harmsa. Baštineći najbolje strane pomenutog dvojca - Bernhardov samoporađajući cinizam i Harmsovo gajgerovsko detektovanje truleži pod plaštom naivne, besciljne igre - Aleksandar Ćuković nam na diskretan način dočarava rastrzanosti današnjega čovjeka. Njegovi prozni fragmenti sasvim opravdano su svedeni na najmanju moguću mjeru. Međutim, kod njega svedenost ne znači nedorečenost. Tajna je u vještom pozicioniranju naratorske svijesti. Ćukovićevog naratora (ili više njih) doživljavam kao čovjeka u mantilu, sa šeširom na glavi i rukama za leđima, koji se svakoga dana, izigravajući neprimjetnog šetača, lutalicu kojeg se ništa ne tiče, izlaže pulsiranju ljubavnih, porodičnih, prijateljskih, profesionalnih i drugih odnosa. On samoga sebe spušta sve do najzagušljivijih kutaka društva, poput eksperimentalne sonde. Priče se kasnije formiraju od utisaka sastruganih direktno sa kože. Zato je za razumijevanje ove fleš fikcije potrebna i doza intuicije, posmatranje rečenice iz više uglova. Autor nas zavodljivim stilom prepušta ne baš bezazlenoj igri tumačenja na osnovu naznaka. U jednom trenutku doživjećete ga kao prijatelja, a već u narednom kao obmanjivača, što je odlika onih koji vjeruju u aktivnu ulogu čitalaca.
U novoj Ćukovićevoj knjizi dobili smo skup jednačina izvedenih iz svakodnevice, čija će se rješenja u vidu pouka ukazati samo pažljivim poštovaocima teksta.
Bonus video:
