Prije tačno sto godina rođen je Federiko Felini, jedan od najvećih reditelja u istoriji kinematografije. Živio je i radio između Riminija i Rima, a ostavljao je cio svijet bez daha u bioskopskim salama.
Federiko Felini nikada nije radio u inostranstvu. Čuveni italijanski reditelj rođen je 20. januara 1920. u Riminiju i nikada nije želio da napustiti svoju domovinu. Pored rodnog grada na Jadranu, kojem je do kraja života ostao odan, Rim je bio jedino mjesto gdje je Felini živio.
U Rimu i Riminiju izgradio je sopstveni svijet, prikazujući glavne junake kako žive i za čim umiru. Felini je svojim filmovima udahnuo nešto „praiskonsko italijansko“, oduševivši publiku na svim kontinentima.
Njegova karijera započela je krajem tridesetih, kada je počeo da radi kao karikaturista. Potom je radio za radio, pisao skečeve za komičara Makarija i na kraju došao na film - najprije kao scenarista.
Njegova saradnja u scenariju za film Roberta Roselinija „Rim - otvoreni grad“ (1945) dovela je do nominacije za Oskara, prve od osam ukupno. Felini je dobio četiri Oskara u kategoriji za „najbolji film na stranom jeziku“.
Svoj prvi film „Svjetlosti varijetea“ Felini je snimio s rediteljem Albertom Latudom 1950. Dvije godine kasnije nastao je „Bijeli šeik“ - prvi film koji je Felini sam režirao. Potom slijedi jedno remek-djelo za drugim.
U početku su mu filmovi crno-bijeli, imaju tvrdo, realistično jezgro i fokusiraju se na figure sa društvenih margina. Ali za razliku od sunarodnika koji ostaju odani neorealizmu, Felini u kinematografski kosmos brzo unosi maštu i bajkovitost, poetičnost i razigranost.
Njegovo prvo remek-djelo „Dangube“ iz 1953. je u dobroj mjeri autobiografsko ostvarenje, nagrađeno Srebrnim lavom na Festivalu u Veneciji. Radnjom u Felinijevom rodnom mjestu film prikazuje prazninu života materijalno situiranih ljudi, onih čiji džep ne prate odgovarajući duhovni standardi. Felini prikazuje ljude koji su naglo ostali bez ciljeva koji pomažu oljuđenju.
Gubitak smisla života Felini tematizuje i u filmu „Ulica“, koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju. Vašari i sve ono što ih prati: cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova.
Felinijevi filmovi uvijek su čežnjivo sjećanje na radosti iz djetinjstva. Svijet besposlenih lutalica i sitnih kriminalaca naseljava njegove filmove koliko i žene: prostitutke i svetice, majke i odbačene. Felini je sjajno režirao filmove u kojima je tematizovao život žene ili muškarca u potrazi za smislom života.
Tako 1963. godine nastaje „Osam i po“ - autobiografsko ostvarenje o režiseru u krizi, koje predstavlja ulazak u novu umjetničku fazu. Njegovi filmovi postaju fragmentiraniji, razigraniji, u svakom slučaju raskošniji.
Bilo da objektiv usmjerava na stari ili novi Rim i njegove stanovnike, bilo da kamerom prati pete ciničnog Kazanove u Veneciji ili da se, kao u „Amarkordu“, ponovo vraća u djetinjstvo i mladost: Felinijev groteskni arsenal likova i sa užitkom birani voajerski uglovi snimanja rađali su sjajna ostvarenja: sofisticirana, zabavna i definitivno originalna. Felinijev film uvijek možete prepoznati na prvi pogled.
To se događa i zbog činjenice da je često snimao sa istim ljudima. Najbolje uloge daje supruzi Đulijeti Masini i svom „drugom ja“ - Marčelu Matrojaniju. Oslanja se na nekoliko izvanrednih snimatelja, a njegov kompozitor Nino Rota, koji ga prati u svakom filmu, s Felinijem postaje svjetska zvijezda.
U tom kontekstu govori se o „Felinijevoj porodici“, zajednici ukorenjenoj u Italiji, koja filmskim pričama očarava cijeli svijet. Holivud mu je nekoliko puta pred noge položio crveni tepih, pozivajući ga da snima u Americi. Uvijek je odbijao. Rimini i Rim su mu bili dovoljni, prije svega jer je u rimskim filmskim studijima imao najbolje uslove za rad.
Pred sam kraj života Felini je dobio i petog Oskara, za sveukupni doprinos filmskoj umjetnosti,“kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zadivila i zabavljala publiku širom svijeta“.
Kada je Felini umro u jesen 1993. godine, samo dan nakon pedesetogodišnjice braka, bio je to događaj od državne važnosti koji je uzdrmao cijelu Italiju. Ova zemlja je izgubila svog najvećeg režisera, a svijet kinematografije jednog od najpopularnijih filmskih stvaralaca. Ostaju njegovi filmovi, koji ni stotinu godina od rođenja nisu izgubili na aktuelnosti i svježini. U tim filmovima uvijek nađete nešto novo.
Bonus video:
