Knjiga “Golo meso” može se nazvati putopisom života, a autorka, crnogorska književnica Katarina Sarić ističe da je u pitanju “životopis”, biće predstavljena danas prvi put pred crnogorskom publikom, u Podgorici, Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u 19 časova.
„Golo Meso“ je objavljeno u ediciji “Crna biblioteka”, izdavača Balkanskog književnog glasnika i premijerno je izveden u formi performansa „Gola i Bosa“ (po motivima iz putopisa) u Parobrod teatru, UK Stari Grad, Beograd, jednoj od najeminentnijih tačaka savremene umjetnosti danas, gdje je izazvao veliko interesovanje, no promocija u Podgorici će biti ipak klasičnijeg tipa.
Roman-putopis je drugo, izmijenjeno izdanje „Moje Indije“ autorkinog rukopisa/dnevnika koji je odmah zadobio relevantne kritike.
Povodom večerašnjeg predstavljanja djela Sarić za “Vijesti” govori o svom djelu u kojem se potpuno ogolila pred sobom i čitaocem, priča o motivima, putovanju kroz Indiju, interesantnim situacijima poput one da za “Montenegro niko nije znao”, ali kada je spomenula Jugoslaviju bila je “ugošćena sa svim počastima ‘Titove djevojke’”, a mnogo toga ostavlja i za buduće čitaoce njenog djela, života, duha...
S obzirom upravo na to da je ovo prva prilika da crnogorskoj publici približite Vaše novo djelo “Golo meso”, imate li neka očekivanja i šta će biti u fokusu večeri?
Raduje me što sam opet u Podgorici sa jedne, a sa druge strane još uvijek plaši. U svom pisanju se fokusiram na hibris, pomjeranje granica sa svim prekršajnim i kažnjeničkim posljedicama koje jedno takvo, da ga uslovno nazovem građansko odmetništvo, sa sobom nosi. Zbog toga me ljudi ili obožavaju ili osude. Nema sredine. Vidjećemo šta će od to dvoje biti u fokusu recepcije ove moje nove knjige.
“Golo meso” je roman okarakterisan kao životopis, a primijetila bih da je rezultat putovanja, što turističkog, što kulturološkog, ali i psihološkog. Rekli ste da je “Golo Meso” Vaša vlastita transformacija, u potpunosti ogoljena. Šta će čitaoci pronaći u ovom romanu i da li ćete im, na neki način, pomoći da i sami pronađu/ogole sebe, ili se makar usude na put u sebe?
Lijepo ste to primijetili, transformacija moje ličnosti tokom puta po Indiji, odvijala se na više paralelnih nivoa, doslovno nije bilo sloja, što onog iz familijarnog i socijalnog igranja uloga koje se od nas očekuje (htjeli mi to ili ne svaka kultura propisuje unaprijed određene uloge poslušnog djeteta, dobre i vjerne supruge, majke, uzorne građanke) što intimnog i ličnog. Bio je to nimalo lak proces ljuštenja svih kora i pokorica naučenog, usvojenog, mehanički usađenog do najdublje skrivenog jezgra sopstva. Čitaoci će prolaziti sa mnom kroz različite predjele ovog simboličkog putovanja jer Indija je u literaturi ostala sinonim otkrića još od Kolumbovih dana i svi smo mi, na neki način, tragali za putevima do “Nove Indije” sinonima za novim i preporođenim nas samima. A već unaprijed znam da će se na onaj posljednji, put u ogoljenog i čistog sebe, odlučiti samo rijetki.
Dodala bih da je najteže putovanje i istraživanje ono koje se dešava u nama samima. Koliko je to neophodno pojedincu ne bi li se spoznao? Koliko je Vama bilo teško ogoljavati se, a pritom sročiti knjigu i tako obnaženu sebe dati publici? Ili je oslobađajuće svih društvenih stega i okova?
Uvijek je najteže suočiti se sa samim sobom i svi smo mi skloni da za vlastite neuspjehe okrivimo druge, počev od roditelja, društvenih okolnosti, sredine i uslova u kojima smo odrastali i formirali se u ličnosti. Potrebna je ogromna intelektualna snaga da bi čovjek sebe spoznao i uvidio da sve što mu se dešava jeste plod njegovih vlastitih odgovornosti. Ja sam to naučila u Indiji, da svaki je trenutak sjeme koje za sobom bacamo i da ako bacimo kukolj u vidu zavisti ili mržnje ne možemo se žaliti što ne uzbiramo plodove ljubavi. Najteže je bilo skinuti do tog golog mesa pisanje, pisati istinito, bolno i mučno i na taj način iznijeti sebe kao target, ni za trenutak se ne upodobljavati čitalačkoj publici čak i ako znam da će knjiga dospjeti u ruke moje majke i djece, budućih potomaka. Ali ujedno i oslobađajuće, da.
Rekli ste da je čitav putopis potraga za sopstvom, borba između snažne individue i kolektiva sa svim njegovim pravilima ponašanja ukjučujući i porodicu sa svim zahtjevima: autoritet oca, muža itd... Koliko je teško u takvim se okolnostima izboriti za sebe, a prvenstveno se pronaći (još kada ste žensko)?
Izuzetno je teško u sredinama kao što je naša, balkanska, krenuti u rušenje međa samo vlastitim ženskim tijelom. Svaka od nas je ovdje još uvijek Ifigenija koja se žrtvuje zarad viših ciljeva njenog oca i njegove zemlje. Čak i kad se nema porodica opet se nekom drugom polaže račun, sredini ako ikome: zašto se nije udala, ispunila biološku dužnost majke te samim tim odbijanjem da se prikloni propisanim građanskim normama, ona (samosvjesna žena) postaje odmetnica na koju se upire prstom.
Nekako mi se nadovezuje i pitanje koliko i na koji način korespondiraju sloboda i sopstvo sa društvom, kolektivom?
To su dvije, da ne kažem, bipolarno zaraćene kategorije. Naprosto je nemoguće ostvariti sopstvenu egzistenciju izvan društvenih okvira i tokova. Čak i kada se krećete po marginama sociuma vi ste prinuđeni da opštite sa kolektivom, barem preko efekta eho glasa. “Čovjek da bi bio sam mora biti bog ili zvijer” - rečenica je iz Aristotelove “Politike” koju sam i u knjizi citirala. Čak su i asketama pustinjacima ljudi ostavljali krišom hranu ispred pećina. Jedino što možemo, jeste da pravimo fluidne i fleksibilne kružnice i po njima balansiramo na način da ne izgubimo sebe i utopimo se u uniformnost kolektiva.
U prvim stranicama romana sam naišla na rečenicu “...mali grad u kojem se svi iz viđenja znamo proširio je dobronamjeran glas o mom drogiranju, stigao je pravo na kućnu adresu mog pijanog oca u sitan sat poslije treće smjene...”. Toj rečenici prethode iskrenosti, intime, priznanja, iskustva, radoznalosti, strasti, a ništa od toga se ne svrstava pod krivicom. Kako mali gradovi, male sredine, pa i mali ljudi utiču na ličnost, sazrijevanje, radoznalost, kako utiču na ženu koja odrasta, formira se i sazijeva u takvom društvu?
Mali su gradovi kobni po odrastanje nježnih i senzibilnih karaktera, to je ona Kišova posveta iz “Ranih jada”: za djecu i osjetljive. Isto su tako krajnje licemjerni njegovi građani, odnosno da izvedemo etimologiju do kraja: od malog grada su malograđani koji će vas najprije baš tim ogovaranjem i neprihvatanjem gurnuti u poročnost a onda potrčati da o njoj “dobronamjerno” pronesu glas. Ukoliko se po bilo čemu razlikujete, štrčite u odnosu na aritmetičku sredinu, na mediokritet vladajuće većine - napraviće vam pakao od života. Onaj Sartrov: pakao su drugi (njihovi pogledi na meni). Moj fokus u “Golom mesu”, bila je različitost na osnovu fizičke spoljašnjosti kao i sve vrste diskriminacije i stigme koju trpi mlada osoba samo zbog drugačije boje kose, pirsinga, tetovaže ili nitni na jakni, mamuzama na čizmama. Vjerujte, nije nimalo zanemarljiva iako joj se ne pridaje dovoljna pažnja. Na premijernom performansu “Gola i bosa” po motivima putopisa koji je održan u Beogradu, Parobrod teatru jesenas, rođena Beograđanka mi je dobacila iz publike da se ona ne dešava samo u malim sredinama: I u Beogradu, izvan kruga dvojke, ista je stvar - glasio je njen odgovor.
Ambivalentna pocijepanost, subjekat, zima u egu, izlazeće ljeto komune, zatim crvene cipelice i teške čizme itd, itd. Zanimljivi su naslovi svih poglavlja, a ja uvijek u naslovima vidim (ili podsvjesno tražim) i više simbolike nego što nekada ima...
Naslovi glava su itekako opterećeni simbolikom, hvala što ste to uočili. Mislim da je to jedini ustupak čitaocu ako tako mogu da kažem: željela sam da mu/joj pokažem da mi je ipak stalo, da ću dobacivati kraj klupka kao Arijadna Tezeju želeći da ostanemo povezani do epiloga. Ili možda da osiguram sebi težište: da se u suprotnom ne bih ja izgubila.
Knjiga se slučajno, ili ne, završava sa “Vaša Katja” što je čini dodatno bliskom, personalizovanom?
Lični potpis sam prenijela s mojih malih reportaža koje sam “kačila” sa lica mjesta na društvene mreže, mnogo me ljudi tada pratilo, sa ushićenjem radoznalosti, ali i brige kad me nije bilo danima. A Katja je došlo samo od sebe, naime, na laptopu sam imala naše “ć” međutim na telefonu ne. Tako da sam se poslužila suglasničkom grupom “tj” u nedostatku i to je tako ostalo. Da, razvio se tokom tog puta veliki stepen bliskosti između mene i mojih pratilaca. I to sam jednostavno morala da im i u štampanoj knjizi ostavim u znak ljubavi i zahvalnosti.
U Beogradu ste se predstavili i performansom... Koliko je izazovno kombinovati te umjetničke izraze i koliko je neophodno usuditi se na to?
U Beogradu sam prošle godine po prvi put spoznala da je forma performansa u kombinaciji sa scenskim čitanjem, forma u kojoj sam se bez ostatka pronašla. I mada sam akademska građanka, sad mi klasične promocije akademskog tipa dođu kao zijev dosade. Ali i one su potrebne. Da se podsjetim i na nužnu teorijsku potkovanost zadatka.
Mladalačka hippie faza, uklapanje u građanske norme življenja i raskidanje sa obje “faze” “jer se uviđa da sloboda nije niti u komunama niti onome što društvo traži da bilo ko postane”. Je li to možda i neka poruka (kojoj su nepotrebna dodatna umjetnička i kritička tumačenja)?
Poruka sam uputila, kako samoj sebi, tako i mojoj kćeri i mnogim mladim djevojkama koje još uvijek ne znaju kako da se izbore sa glasovima autoriteta, kako u porodici tako i u društvu. Nažalost, na ovom se polju i poslije četvrt vijeka od mog odrastanja ništa nije promijenilo. I dalje slušam mlade kojima brane da upišu studije umjetnosti jer ne donose profit, koje izbacuju iz kuće zbog pirsinga ili džointa, mini suknje. Mladost traži da “izduva” svoje ali se kod nas toleriše samo ta nekakva namrgođenost i ozlojeđenost koju brkaju sa ozbiljnošću, čak se i na smijeh posmatra kao na ludilo. Ne, zaista joj dodatna tumačenja nisu potrebna.
Da li je moguće očekivati neki Vaš performans i u Crnoj Gori, imate li neke planove?
U Crnoj Gori nemamo još uvijek alternativnih scena koje bi bile inspirativne za drugačija izvođenja, nažalost... Valjda je i to u skladu sa gore pomenutom isforsiranom “ozbiljnošću”. Možda u ljetnjem periodu, na nekim scenskim prostorima otvorenog tipa.
Ostaviću Vam prostor da dodate šta god poželite a čemu ja nijesam namijenila prostor u prethodnim pitanjima...
Odgovorila sam sa, za mene neuobičajenim entuzijazmom, na sva Vaša pitanja. I to neka Vam bude moj slobodan prostor. Naprosto smo pokrile svako moje polje interesovanja, bolje rečeno, preklopila ga s Vašim. Lijepo je i rijetko kad se to desi. Hvala Vam!
Hvala Vama!
Nisam poželjna u ovakvom okruženju
Kazali ste da ćete se u jednom dijelu večeri dotaći i “gorućih pitanja u našem društvu - zapadnoevropskih integracija”. Meni se čini da su ta pitanja trenutno u sjenci u odnosu na sva trenutna zbivanja u Crnoj Gori, da li ćete govoriti i o sveukupnoj situaciji?
Može se površinski učiniti da su u sjenci, ali upravo se iza kulisa udaraju pečati na već svršena pitanja, a onda se nama nude kao izbor. Trenutna dešavanja, baš kao i sva tranzitna u prethodnih četvrt vijeka, slijede putanju tih nesrećnih zapadnoevropskih integracija jer se u svim segmentima socijalne, kulturološke pa evo sad i religijske strukture brišu tragovi antičkog i vizantijskog nasljeđa sa kojeg smo ponikli u korist Vatikana, kad smo se već dotakli trenutnih zbivanja. Uostalom, uvijek je to neki zapadni moćnik na kojeg se vještačkim putem kalemimo. Krajnji produkt je groteskni plod, frankenštajnovski.
Koliko se kao književnica, filosofkinja, čovjek uopšte, osjećate (društveno) odgovornom da svojom retorikom, stvaranjem i angažmanom ukažete i na nedostatke našeg društva? Da li je to neka vrsta aktivizma?
Svo moje stvaranje je usmjereno na detekciju društvenih fenomena i to od samih početaka. Upravo zato mi je i otežano kretanje, kako u profesionalnom tako i u ličnom životu. Vidite, mene sa opusom od 11 objavljenih knjiga još uvijek ne zovu na glavne književne manifestacije u našoj zemlji, da ne spominjem neke druge koje donose javna priznanja, novac ili nagrade. Kao društveno angažovana književnica, uz to slobodna umjetnica i intelektualka koja se nikad nije priklonila niti jednoj matici, udruženju ili nekom sličnom čoporu već sama stojim na marginama sociuma i odatle dižem svoj glas - nisam poželjna u ovakvom okruženju.
Za Montenegro niko nije znao
Kako je put u Indiju i kroz Indiju uticao na Vas? Kako je došlo do toga? Dr Marija Krivokapić u svojoj recenziji spominje da Vi samo uzgredno spominjete Tadž Mahal u svom romanu, sasvim spontano i bez glorifikacije, dok bi u većini putopisa opisu i prilaza i osjećanja i divljenja i samom zdanju bilo posvećeno (vjerovatno) više od stranice. Kako Vi gledate na to?
Ja uvijek putujem kao putnik-namjernik koji se saživi sa lokalnim ljudima i običajima, spava i jede sa njima djeleći iste uslove (češće neuslove) nikad kao zaštićeni turista kojem je obezbjeđen paket-aranžman od neke fensi agencije. Dr Marija je to odlično primijetila i izdvojila u svojoj kritici, navodeći da se danas, u eri interneta, sve informacije o znamenitosti neke kulture mogu dobiti jednim klikom na Google pretraživaču. Ja sam htjela, najprije da doživim a onda i prenesem autentičnost življenja ispod šminke turističkih atrakcija. A u Indiju sam krenula samo sa kartom u džepu (nisam imala ideju ni gdje ću tu prvu noć prespavati).
Tokom putovanja, citiraću Vas: “za Montenegro niko nije znao ali kad sam spomenula Jugoslaviju, umjesto da budem privedena sa rta jednog od najopasnijeg narko-kartela u okolini Kolomba, čovjek koji je rukovodio racijom me je pozvao kao počasnog gosta i u nastavku - otkriće onaj koji pročita knjigu”. I prije toga ste spominjali zemlju koje više nema. Šta smo izgubili gubljenjem zemlje koja je još uvijek snažna u inostranstvu, dokle smo kao društva stigli?
Da, da, to je bio zaista magičan trenutak kada sam, poslije višemjesečnih putešestvija po Indiji (na kojima su me neprestano ispitivali odakle sam a na moj odgovor Montenegro zbunjeno klimali glavama) doživjela na Šri Lanci, i to baš u trenutku u kojem sam slučajno nabasala na najopasniji narko-kartel nadomak Kolomba (nemajući pri sebi dokumenta, ničeg sem mokrih kupaćih gaćica i neke smiješne krpice) da napokon neko zna gdje je bila moja Jugoslavija. Nakon ponovnog neuspjeha s Montenegrom, na moje mucanje: ex Yougoslavia? - uslijedilo je potpitanje: Tito, president?! Bila sam spašena. I ugošćena sa svim počastima “Titove djevojke”.
Bonus video:
