Zahra je mlada djevojka iz Avgansitana, rođena u društvu u kojem žena trpi, ali ona ne želi i ne pristaje da se povinuje kulturi svog naroda. Zahra je junakinja predstave “Da bar nisam žensko” koja je nastala po motivima istinite priče migrantkinje Mahbube Taheri. Zahra svoj problem izvlači na svjetlost dana i tog trenutka on nije samo njen problem već i problem svih nas, objašnjava za “Vijesti” reditelj ovog komada.
Nakon niza igranja kojima je osvojila publiku predstava “Da bar nisam žensko” gostovaće i u Nikšićkom pozorištu 21. februara.
Komad je rađen u produkciji Beoarta iz Beograda, scenario je, po motivima događaja iz života Mahbube Taheri, radila Nina Džuver, a pored režije Vadan Đurković potpisuje i scenografiju. U komadu igraju Milica Stefanović i Vaja Dujović.
U predstavi će, kroz dva toka radnje, biti prikazana Zahrina borba na granici sa krijumčarkom Rahom, kao i njena paralelna borba sa nemilosrdnim imigracionim sistemom koji predstavlja službenica Fatima.
“Sve tri žene su tragički junaci, a Zahra je ona koja će pokušati da prekine začarani krug nasilja i zlostavljanja žena koji su svojstveni savremenom dobu”, navodi se u opisu predstave.
Vladan Đurković je umjetnički direktor Omladinskog pozorišta DADOV. Diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, usavršavao se u SAD kao stipendista Kongresa, a sada je i docent Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Pored rediteljskog angažmana u pozorištima, proteklih godina radio je i kao izvršni producent i umjetnički direktor različitih festivala i manifestacija, a pored svih tih angažmana ne zapostavlja režiju. On za “Vijesti” govori o predstavi “Da bar nisam žensko” i svemu što nas ona uči.
Prema sinopsisu, a sa znanjem da je u pitanju komad nastao po motivima istinite priče, rekla bih da predstava dobija na težini i ozbiljnosti koju nosi. Kako biste ga Vi najavili kao reditelj, šta publika može očekivati?
Ovo je uzbudljiva priča o putu jedne žene ka civilizaciji i emancipaciji. Priča je postavljena na osnovu ispovijesti i dokumentarne građe i bogata je kulturološkim detaljima koji su malo poznati ili potpuno nepoznati nama na Balkanu. Interesantno je to da publika, iako se radi o drugoj vjeri i kulturu, pokazuje visok stepen empatije prema likovima iz predstave.
Nina Džuver je fokus u scenariju stavila na bijeg mlade migrantkinje iz Avganistana u Evropu. S obzirom na to da je u pitanju istinita priča, da li je bilo teže i izazovnije raditi na ovom komadu zbog toga?
Nina je jedan od najdarovitijih mladih pisaca u regionu, samim tim je bilo lako raditi sa njom, ali i na njenom tekstu. Tekst je inspirisan istinitim događajima i kao takav može predstavljati zamku za reditelja i pisca. Međutim, dinamični događaji, puni radnje i istiniti životni dijalog bili su olakšavajuća okolnost u rad u predstavi. Velika je opasnost raditi po istinitom događaju, jer se često desi da su događaji iz života dramski nepotentni, e tu se prepoznaju veliki pisci. Predstava je nastala kao dio projekta organizacije MOTO, međutim nastavila je svoj život i poslije projekta, što je dokaz kvaliteta i univerzalnosti priče.
Svakako da u svijetu jeste, no koliko je tematika migracija aktuelna kod nas, na našem podneblju i kako publika prihvata komad?
U svijetu ovo proteklih godina predstavlja goruću temu, kako u javnom mnjenju tako i u umjetnosti koja se bavi angažovanim temama. Imam utisak da umjetnici kod nas potcjenjuju ovu temu ili se nedovoljno njome bave. Pozorište mora da bude mjesto gdje će nam se skrenuti mažnja na neki problem, ali i pojasniti problem ljudi kojima smo okruženi. Najlakše je zatvoriti oči i baviti se nečim drugim, ali povremeno ipak moramo obratiti pažnju na vapaj koji dolazi iz naše okoline. A taj vapaj prvo mora biti dijagnostikovan upravo na pozorišnoj sceni.
Zahra pokušava da prekine “začarani krug nasilja i zlostavljanja žena”. Na koji način predstava utiče na pojedince i tematiku zlostavljanja žena, pa i može li se reći da je samom temom ovaj komad angažovan?
Mislim da je pred nama bio veoma težak zadatak, a to je da predstavimo zlostavljanje, bez mučnih scena koje to zlostavljanje nosi sa sobom. Kroz cjelokpune događaje provejava ova tema, ali isključivo kao ispovjedni momenat, ne kao egzekucija. Patnja i očaj su motivi i pokretači radnje, a publika ih prepoznaje i indentifikuje se sa likovima, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Komad sam po sebi, tretman teme, njegova sjajna glumačka intepretacija, koju su donijele glumice Milica Stefanović i Vaja Dujović svrstava komad u angažovano pozorište.
Nasilje nad ženama, pa i nasilje uopšte, prisutno je oduvijek. Koliko se i na koji način čovjek u modernom dobu može izboriti protiv tih pojava, da li je alata više nego ranije i čemu nas protagonistkinja ove predstave uči?
Zahra je mogla biti žrtva od ranog djetinjstva, ali je donijela čvrstu odluku da se suprotstavi sistemu koji to od nje pravi. Ona dolazi iz kulture u kojoj žena trpi, međutim njena odluka predstavlja odluku u rangu revolucionarne odluke. Njena želja da postane dio druge civilizacije u kojoj će biti zaštićena, toliko je jaka, da je izdiže na nivo heroine, što ona i jeste. Zahra svoj problem izvlači na svjetlost dana i tog trenutka on nije samo njen problem već i problem svih nas. Upravo ovom hrabrošću uči nas predstava.
Na čemu trenutno radite, pripremate li neke nove projekte?
Od septembra ove godine postao sam docent Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu i direktor Pozorišta lutaka “Pinokio”, tako da sam se posvetio radu sa studentima i radu u sferi pozorišnog menadžmenta. Ali svakako svoje zanimanje reditelja ne zapostavljam, sa studentima pripremam predstavu “Služavka gospodarica”, a od ljeta planiram postavku opere “Aleko” Sergeja Rahmanjinova.
Pozorišta nemaju jasne repertoarske ciljeve
S obzirom na to da ste bili angažovani i na regionalnim projektima, kako kao reditelj mlađe genracije vidite pozorišnu scenu kod nas?
Pozorišna scena je šarenolika, imam utisak nedosljedna. Pozorišta nemaju jasne repertoarske ciljeve kojih se drže, tako da je publika, imam osjećaj, zbunjena. Fale nam mladi autori, koji ne dobijaju šansu, te bivaju osuđeni na vaninstitucionalna udruženja ili male privatne trupe, koje često nemaju bužet ili raspolažu vrlo skromnim sredstvima.
Pozorište treba da mijenja svijet, ali razumljivim jezikom
Pozorište je, s obzirom na Vašu profesiju, Vaš način da se izrazite i komunicirate sa publikom. Da li ono ima moć i snagu da donese neke društvene promjene?
Pozorište ima snagu da mijenja, dijagnostikuje probleme i nudi rješenja. Mi kao autori smo zaboravili da pozorište mora da bude, ipak, umjetnost, a ne pamfletski način izražavanja. Dosta je ljudima demonstracija, demonstracije kao izraz nisu pozorišni jezik, već jezik ulice. Na autorima je da pronađu estetizovan umjetnički jezik izražavanja, a ne da se povinuju vulgarnostima i banalnostima. Pozorište mora da mijenja svijet, edukuje ga, vaspitava, ali isključivo da se izražava razumljivim jezikom koji je između banalnog uličarskog i nerazmljivog “elitističkog”.
Bonus video:
