U antikvarnim knjižarama sam dosta naučio o prolaznosti života. Nešto iz djela južnoslovenske i svjetske književnosti, a kudikamo više iz posveta knjiga darovanih od neznanaca neznancima u prohujalim vremenima. Te poruke poput nadgrobnih epitafa, kratko i živo svjedoče o nekim ljudima čiji su trenuci života uhvaćeni na prvim stranicama nekada novih, a sada već vremešnih knjiga.
„Nastavničko vijeće nagrađuje za odličan uspjeh i primjerno vladanje...“; „Dodjeljuje se za osvojeno 1. mjesto na takmičenju u...“, može se pročitati lijepim rukopisom u popularnim i prigodno ilustrovanim omladinskim štivima ondašnjih dobro poznatih edicija Lastavica, Vjeverica, Školska lektira itd. Čestitke rođendana, punoljetstva, završenih fakulteta, zahvalnosti i godišnjice ostanu nerijetko zaboravljene u policama; da s vremena na vrijeme podsjete onoga koga imaju na nešto podsjećati.
Naslovi Prosvete, Nolita, Veselina Masleše, Svjetlosti, Minerve, Mladinske knjige i drugih jugoslovenskih izdavača i dalje zauzimaju posebno mjesto na mojim policama. Zaslužuju to kvalitetom izrade i prevoda neuporedivih sa današnjim. Često ih pronalazim za nevelike novce po antikvarnicama i uličnim tezgama, te tako obogaćujem svoju biblioteku.
Te knjige na kojima su obrazovane generacije su relikti postojanja jednog većeg, moćnijeg kulturnog prostora koji je prije tri decenije nasilno iskidan u slabe, politički indoktrinisane, kleronacionalizmom zatrovane i netolerancijom omeđene manje prostore. Takvu traumu mnogi giganti izdavaštva nisu preživjeli, neki još uvijek tavore, a neki su se uspjeli prilagoditi vremenu i publici samo imenom podsjećajući na dane stare slave. Knjižare se gase, čak i one sa dugom tradicijom postojanja. Knjige se mogu kupiti na kioscima, u supermarketima, a prave knjižare sve češće liče na bazare u kojima je moguće kupiti sve i svašta - pa čak i knjige. U izlozima dominiraju jeftina, petparačka štiva, koja su nametnula svoj model svijeta, življenja i mišljenja. Poražavajuće je kad shvatite da je pljeskavica na ulici skuplja od polovnih djela našeg jedinog Nobelovca. Problem opstanka knjige je globalan. Čini se da savremeni trendovi rade protiv štampane knjige. Prije svega elektronske knjige, digitalne biblioteke, riznice znanja sabijene u gigabajte memorije uređaja koji stanu u šaku i džep. Za prave bibliofile šuštanje požutjelih listova pod prstima i miris davnina ispod korica knjiga nemaju adekvatnu zamjenu u čitanju sa ekrana. Prije gotovo dvije decenije sam kupio staru Istoriju SSSR-a u izvrsnom stanju. Kad se otvori, pažnju privlači inventarski broj i pečat privatne biblioteke izvjesnog profesora istorije iz Srema. Uvijek se zagledam u modri otisak žiga sa imenom i prezimenom originalnog vlasnika i jedva načetu bjelinu papira. Na tavanu iznajmljene beogradske garsonjere s početka studija iskopao sam prilično zapuštenu, ali u komadu, jednu od onih papirnih svezaka čuvenog beogradskog izdavača Gece Kona, zbirku pripovjedaka Žrtve ljubavi iz 1919. godine. Bila je vlasništvo nekog gospodina potpisanog prekrasnom, kaligrafskom, vitičastom ćirilicom. Naredne, 1920. godine je afirmisani norveški pisac Knut Hamsun dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Kupujem pretežno dobro očuvane polovne knjige. No, nabasam ponekad na išarane stranice, lako oštećene korice, „magareće uši“ nekog aljkavog čitaoca-prethodnika. Uočim diskretno tamnije, kružne, kapljičaste mrlje zaostale od osušenih suza, znoja, kiše. Iskoči nenadano zaturen listić sa prepisanim citatom ili cedulja nekog davno odigranog remija. U jednoj knjizi kupljenoj kod uličnog prodavca našao sam po sredini improvizovani pokazivač stranice. Bio je to karton-papir sa fotografijom zanosnih ženskih nogu iz otvorenog pakovanja za hulahopke iz doba SFRJ. Knjiga očito ne bješe pročitana do kraja, ali su makar čarape upotrijebljene. Poeziju V. Petkovića Disa kupio sam nedavno, na ulici, za jedan euro. U njoj je zaostao evidencioni karton posuđivanja i vraćanja neke manje biblioteke. Poslednji korisnik je knjigu zadužio 1978. godine, nepunu godinu prije mog rođenja. Nema svrhe da potražim tu biblioteku 2020. godine, da im vratim davno otpisanu knjigu. Nisam izbacio ni taj evidencioni karton biblioteke. Ko zna koja mu je i kad mu je sljedeća stanica.
Kad čovjek nestane, mnoge stvari nepovratno nestaju za njim, neke lagano blijede u sjećanju najbližih dok i njih ne ugasi vrijeme. Onda ostanu sačuvane samo u napisanim pismima, posvetama, dnevnicima, sačuvanim fotografijama, tekstovima, slikama, video i audio materijalima, opisanim djelima, anegdotama, svim onim pokušajima duše da makar nekim svojim dijelom izmakne potpunom ništavilu i obezbijedi kakvo-takvo materijalno postojanje kad je više ne bude. Ili ako više volite, kada se uzdigne na nebesa, u beskonačna vaseljenska prostranstva, strovali u Ad ili se ponovo javi u kakvom novorođenom božjem stvoru.
Srećan je pokojnik čiji se nasljednici otimaju za porodičnu biblioteku. Oni koji čuvaju knjige kao porodične relikvije i nisu ih se spremni odreći ni po cijenu siromaštva i gladi. Postoji i drugi, manje prijatan i relativno čest slučaj. Nezainteresovani nasljednici budzašto prodaju biblioteku preprodavcima. Tuđe uspomene se rasprše po ciganskim uličnim tezgama, antikvarnicama i na kraju privatnim bibliotekama. Bolje je i to nego da propadnu od nebrige, da strunu u vlažnim podrumima, da izgore iz nehata, da nestanu u nepogodama, da izgore u lomačama klero-nacionalističkih dogmatika i njima pripale cigar zaluđeni totalitarijanci. Onda jednog dana, ima šanse da na njih naleti slična duša, koja će im ako ništa drugo, makar umjeti ukazati poštovanje.
Antikvarne knjižare su groblja. Groblja zaboravljenih misli, želja, nada, sudbina - zaboravljenih nas. Antikvar je sredovječan, dugokos i čekinjav, stoji tih i mističan kao prvosveštenik ranohrišćanskih bogomolja. Tamo mogu da provodim sate. Stare knjige milujem nježno poput svitaka drevne mudrosti u zamišljenom obredu paganskog animizma. Nekropolisi su mjesta dubokog i čistog razmišljanja. Mir, istinska tišina, čempresi, povjetarac, statue, spomenici, uklesana imena, prezimena, datumi, fotografije, zabilješke, simboli, stihovi, poruke... Mermerne ploče su stranice knjige života. Na njima jasnije nego igdje čovjek vidi i poima kuda hodi, kamo konačno dospijeva. Tako je i u antikvarnim knjižarama. Strašno breme saznanja konačnosti, no što kažu, ipak se svakog dana ošporkamo i operemo iznova, znajući da će jednom biti i posljednji put. Vodimo stalne borbe; njegujemo male i velike pasije; crpimo naslagana znanja; dodajemo slojeve sopstvenog iskustva; griješimo i onda kad znamo kako treba i kako ne treba; uspinjemo se i padamo; učimo iz zacijeljenih rana. Taman pomislimo da smo dovoljno ojačali i promudrili se, da hoćemo i možemo još mnogo i dugo, kad iscuri klepsidra života. To je to, nema više-mermerna ploča. Ultimativni dokaz pobjede jednakosti, slobode i pobratimstva pod crnim stegom Tanatosa.
Živi život i “sjeti se smrti”. I ako te put nanese u antikvarnicu, u prah starih knjiga, kad otvoriš prvu stranu i tamo te dočeka sentimentalna rečenica nekog ko je decenijama mrtav nekom isto tako decenijama mrtvom, nijemo odaj poštu, sjeti se svih svojih dragih posveta, dobijenih i napisanih. Ponadaj se da će majušan dio tvoje duše umetnut u požutjele stranice nekad u budućnosti stići do dobre osobe, iskrenog bibliofila koji će tvoje ime pored nekoliko pridruženih stihova ili lijepih riječi toplo dodirnuti jagodicama prstiju.
Bonus video:
