“Gradovi... Moji gradovi su uglavnom porušeni. Tri moja bitna grada su Mostar, Sarajevo i Beč koji nisam birao svojom voljom, nego je takva bila moja sudbina. Zavolio sam sva tri grada. Ponekad, kada je riječ o nostalgiji za mene je to jedno promjenljivo osjećanje - prvi put sam nostalgičan za Mostarom, drugi put za Bečom, a teći put sam nostalgičan za Sarajevom kojeg više nema, a u kojem ja još uvijek živim. To je sudbina cijelog našeg pokoljenja - da se sjeća gradova, ljudi i života kojeg više nema”, priča jedan od najvažnijih savremenih južnoslovenskih pjesnika Mile Stojić na tribini “O piscima i gradovima” koja je upriličena preksinoć u Podgorici, u organizaciji Otvorenog kulturnog foruma, Narodne biblioteke “Radosav Ljumović” i Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada. Pričajući o gradovima, u duhu naziva književne tribine, cijenjeni intelektualac je prisutnoj publici otkrio i svoj životni plan koji se, silom prilika, nije ostvario.
“Moj životni plan je bio da kada odem u penziju zamijenim stan u Sarajevu za stan u Mostaru. Međutim, Mostar je opustošen i podijeljen. I Sarajevo je razrušeno, ali veće je i kompaktnije. Moj san se nije ostvario. Dva grada u kojima ja ne mogu živjeti - u jednom zbog uspomena, u drugom zbog jezika i jedan grad u kojem živim, a koji me takođe muči i mori, kao što sve nas muče naši mrtvi gradovi”, iskreno priča Stojić kojeg je publika sa oduševljenjem dočekala i svaki njegov odgovor ispratila aplauzom, što na književnim večerima i nije toliko često.
Stojić je dobitnih svih važnijih nagrada za poeziju, a, iako to nije planirao, poznat je i kao angažovani pjesnik.
“Nikada nijesam imao ambiciju da budem angažovani pjesnik. Jednostavno, život je ušao u moje pjesme neposredno i to su neki shvatili kao moj angažman. Prije rata sam pisao baroknu poeziju, mnogo jezičkih igara, pazio sam na ritmove, rime, asonance, sve ono što je bitno za jednu jezičku umjetninu... Međutim, kad se počeo rušiti moj svijet, preslikao sam to u moju poeziju. To je bilo možda malo rizično, ali nijesam mogao drugačije”, objašnjava on.
Bavio se i novinarstvom, a poznat je i kao supotpisnik otvorenog pisma petorice bosanskohercegovačkih i hrvatskih intelektualaca - Iva Komšića, Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića, Ivana Kordića, koje su njih petorica 1992. godine poslali tadašnjem predsjedniku Hrvatske Franju Tuđmanu kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Vrtlog u kojem smo se tada našli, kaže on, još traje.
“Još nijesu završeni procesi koji su kao kakav uragan zahvatili ovaj naš prostor... To pismo koje smo mi napisali u mom stanu jedne zime, 6. januara tačno prije nego što je snijeg pao..., volio bih da je u tom pismu sve bilo pogrešno. Nažalost, nije u tom vremenu bilo teško biti prorok jer su nacionalisti uzeli vlast i vidjelo se da se sprema veliki pokolj”, prisjeća se Stojić.
On dodaje da u našim društvima intelektualci nemaju moć koju bi trebalo, ali i da se to zvanje često pogrešno koristi.
“Intelektualac je čovjek koji kritički sagledava realnost, koji uvijek traži ono prokleto ‘ne’. Mi nemamo takvih. Naši intelektualci su ili uzdanice pojedinim vlastodršcima ili su nacionalisti, često... Mnogo su ti ‘intelektualci’ nanijeli zla svima nama i našoj bivšoj državi... Ja bih volio da se angažuje više humanističkih vrijednosti, jer ovo su naši životi, ovo je naše vrijeme, ovo je naša zemlja i mi ne možemo mirno gledati da to sve ide dođavola!”, objašnjava on i dodaje da smo “svi mi poraženi u zemljama bivše Jugoslavije, a najviše od svega je poražena ljudskost”.
Uprkos tome, Stojić poručuje da ne smijemo zaboraviti na to da smo svi ljudi istog jezika, iste krvi i područja, a jezik treba da bude sredstvo za građenje, a ne rušenje mostova. “Nedavno su me na jednom predavanju pitali zašto se naši jezici svi zasebno nazivaju... U Hercegovini ima jedna rijeka, veoma kratka, ali sa četiri ili pet imena. To je jedna te ista voda koju svi različito zovemo: Trebižat, Mlade, Vrlika, Matica, Tihaljina... E to je isto i naš jezik - jedna rijeka sa četiri imena. I to je naša najveća prednost! To je beskrajno bogatstvo, pogotovo za nas male koji nikad više ne možemo biti veliki kao Njemačka, Rusija, Amerika, osim ako ne napravimo mostove. Nažalost, naše vrijeme je vrijeme rušenja mostova, nacionalisti ne umiju da grade, oni samo ruše kao što su i dosad srušili mnogo mostova, mnogo ljubavi upropastili, uništili su brakove, raskinuli prijateljske veze... Ako je to uspjeh, onda ja ne razumijem ovaj svijet”, zaključuje Stojić koji je za kraj publici i pročitao stihove iz pjesme “Djevojke moje mladosti”.
Moderatorka večeri je bila Dragana Tripković, stihove je čitao crnogorski glumac Miloš Pejović.
Predstavljen rad vajarke Ine Martinović
U okviru večeri istoričarka umjetnosti Nela Gligorović predstavila je i crnogorsku vajarku Inu Martinović čiji je rad biti predstavljen u okviru tribine. U pitanju je djelo koje zauzima centralno mjesto u ciklusu “Oblikovanje misli”.
“Ono što je prva moja asocijacija bila kad sam vidjela ovaj rad jeste svojevrsni omaž piscima, odnosno hroničarima misli i čovječanstva. Prva asocijacija mi je bila povratak početku. Ovaj rad negdje ikonografski može da ima analogiju sa jednom od prvih skulptura civilizacije, a to je čuvena skulptura pisara”, primijetila je Gligorovićeva i nastavila:
“Šta je i ko je pisac u 21. vijeku, kolike su njegove slobode? U starom Egiptu je bio izuzetno cijenjen i status pisara i pisca, a koliko su danas pisci dio elite i koliko su medijatori društvenog uređenja i podanika, društvenog građanstva?”, pita se Gligorović. Predstavljajući Martinovićevu, ona je istakla da je evidentna velika volja i upornost kojima svjedoči i predstavljeni rad za koji je, za stvaranje šake koja drži pero, koristila 2000 matica za izradu.
“Pisana riječ se na osnovu ovoga može koncipirati kao nešto što ima snagu olova i kako nekada tako i danas, predstavlja civilizacijski temelj”, kaže Gligorovićeva.
Bonus video:
