Vlahović: Crnogorci su glumstven narod

Čast je, zadovoljstvo, ali i obaveza zavrijediti status prvaka drame Crnogorskog narodnog pozorišta, kaže u razgovoru za “Vijesti” nedavno imenovani prvak drame, dugogodišnji glumac CNP-a, jedno od najpoznatijih glumačkih lica crnogorske scene - Mirko Vlahović. Priznanje je, pored njega, dobila i Varja Đukić koja je takođe nedavno govorila za “Vijesti”.

Poznat po brojnim ulogama u pozorištu, ali i u filmovima i serijama, Mirko Vlahović važi za jednog od najprepoznatljivih crnogorskih glumaca u državi i inostranstvu gdje je, takođe, često angažovan.

Rođen je u Beranama 1963. a prvi put je zaigrao sa svega 10 godina i tada je znao da je gluma njegov život. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Sarajevu 1992. godine, u klasi profesora Miralema Zupčevića. Još kao student postigao je svoj prvi glumački uspjeh u predstavi Mladena Materića „Tetovirano pozorište” scene “Obala” iz Sarajeva. Nakon toga igra u “Long pleju”, “Kuli Vavilonskoj”, “Kamenu za pod glavu”, “Divljem mesu”, a onda se nižu brojne druge uloge i sa njima nagrade i priznanja. U Crnu Goru se vraća 1996. godine i od tada nastupa za Crnogorsko narodno pozorište, ali i širom regiona. Sve njegove uloge u predstavama, filmovima, televizijskim serijama nemoguće je nabrojati, a u razgovoru za “Vijesti” on ističe da je svaka zasebna i jedinstvena.

Mirko Vlahović u razgovoru za “Vijesti” govori o statusu prvaka drame u CNP-u, priča o glumi kao svom životu, tvrdi da će svaka uloga doći ako treba da dođe, komentariše položaj teatra i teatarskih djelatnika u Crnoj Gori, a otkriva i kako gleda na to što se njegov sin Petar bavi glumom, a počeo je čak i ranije od svog oca.

Nedavno se imenovani za prvaka drame CNP-a. Kako gledate na to priznanje, koliko je ono potvrda sveg Vašeg dosadašnjeg rada u CNP-u, ali i motivacija za dalje?

Meni je ta nagrada na prvom mjestu čast i obaveza. To je i pitanje odnosa sebe prema pozorištu, ali i prema svom radu, kao i pokazatelj vrednovanja vašeg uspjeha, rada i truda u pozorištu, pokazatelj da je to prepoznato. U kom smislu je nagrada obaveza i odgovornost - zato što su neki ljudi prije mene bili u tom statusu, moja je moralna obaveza slijediti njihovo poimanje pozorišta, njihov stav i odnos prema radu, ali i biti primjer mlađim generacima, tako da me sve to čini i srećnim i ponosnim što sam dobio to priznanje, kažu zasluženo...

CNP je Vaša matična kuća već oko 25 godina. Pored Vaše prepoznatljivosti na sceni, svih ovih godina ne zapostavljate ni glumu pred kamerama. Uz sve iskustvo koje imate, da li se razlikuju ta dva posla?

Tako je. Ove godine sam završio “Senke nad Balkanom”, “Južni vetar”, film “Otac” koji se prikazao na Berlinalu, pa na Festu, radio sam i jedan film sa mojim prijateljem Srđanom Dragojevićem, a pored svega toga ne zapostavljam pozorište.

To je ljubav, zadovoljstvo, to je posao koji volite. Gluma je gluma. Ja volim pozorište, dar publike, volim atmosferu kada igram, a kamere su opet nešto sasvim drugo i nimalo nije jednostavno i lako ili onako kako se misli. Teško je pratiti kontinuitet uloge u filmovima i u serijama jer neke scene snimate ranije ili kasnije u odnosu na ostale, a pozorište i probe koje traju po više od mjesec dana je u kontinuitetu i onda kada dođe premijera i sav taj adrenalin, a vi se prepuštate očima publike.

Šta je gluma za Vas?

Gluma je moj život. Izabrao sam ovaj poziv, a zapravo sam izabrao svoj život. Nije ništa teško kada to volite. Čovjek kroz glumu otkriva mnoge stvari o sebi, poistovjećuje se sa likom kojeg igra, ali ne smije izgubiti neke svoje karakteristike, crte, mora se pronaći... Kada glumac igra negativca neophodno je da pronađe u njemu i neke pozitivne karakteristike da bi mogao prodrijeti u ulogu i iznijeti je na najbolji način. Sve u svemu, kada se okrenete iza sebe to je jedno veliko zadovoljstvo, trud, rad, htjenje, želja, poštovanje. Jako je bitno imati dobrog partnera u pozorištu. Partner koji igra uz vas je jako bitna komponenta jer postojanje na sceni ne zavisi samo od Vas samih nego zavisi i od onog ko s tobom igra. Ja sam u više od 90 odsto slučajeva imao dobre partnere od kojih sam učio i koje sam učio. Zajedno smo pravili ono što se zove magija u pozorištu, u Talijinom hramu.

Kada ste počinjali i upuštali se u glumačke vode, kako je to izgledalo tada, kako ste se znali da je gluma Vaš život?

Ja ne pripadam onom stereotipu da sam želio da glumim pa sam upisao glumu. Ja sam kao dijete od 10 godina u Kulturno-umjetničkom društvu “Dušan Bošković” u tadašnjem Ivangradu, a danas u Beranama, zaigrao u svojoj prvoj predstavi i odmah sam osjetio tu čaroliju i draž koji me drže svih ovih godina. Ponekad, kad se vratim u snove pamtim tu prvu predstavu i taj tekst što sam govorio znam i dan danas napamet. Ja sam, dakle, sa 10-11 godina znao šta želim i to me je i odredilo. Zavolio sam ovaj poziv i dan danas ga volim.

A kakvi su današnji mlađi glumci?...

Pozorište je kolektiv sa jakim personalitetima. Igrao sam sa mladim glumcima od prve generacije glumaca kojoj pripadaju Dubravka Vukotić, Andrija Milošević. Crnogorci su glumstven narod, sam po sebi, tako da ti glumački resursi kod nas postoje.

Kad ste spomenuli da smo “glumstven narod”, razmišljate li nekad kako društvo gleda na glumca? Čini mi se, ima ljudi koji to olako shvataju, a gluma mnogo toga nosi sa sobom...

Postoje brojne predrasude, to je tačno. Pozorište je umjetnost koja u sebi nosi mnogo drugih umjetnosti i disciplina, od muzike, filma, likovne umjetnosti, raznih drugih stvari... Ne bavim se mnogo pogledom društva na glumca, vjerovatno je taj pogled baš takav kakvim ste ga opisali... No, ja se plašim pogleda kako glumac gleda na društvo.

Često se glumcima postavlja i pitanje o tome koju ulogu priželjkuju, pa postoji li neki glumački izazov u kojem biste posebno voljeli da se oprobate?

Ja nikad nijesam birao uloge, one su birale mene i zaista je tako i ostalo je tako do dana današnjeg. Nemam ja neke prevelike želje što se igranja tiče. Sve će doći samo od sebe, kao što je dolazilo, a moglo je da ne dođe. Ja kad se vratim unazad ovih 25 godina i pogledam šta sam sve odigrao vidim da postoje neke uloge koje su mene obilježile, ne samo u glumačkom smislu već i lično. Postoje ljudi sa kojima želiš i voliš da radiš. Upoznavanje sa novim i mladim ljudima je takođe velika inspiracija. Mogu da kažem samo: Biće ono što će biti.

Takođe, ona uloga koju si napravio prije pola godine, a sada si angažovan na nekoj novoj, tu novu ulogu praviš ispočetka. Ovo je posao koji se stalno radi ispočetka. Ne može na neku narednu da utiče uloga koju si ranije odlično odigrao, jer igraš novog lika, novog čovjeka, donosiš novi i drugačiji žar, stalno ispočetka.

Postoje i glumci koje publika pamti po jednoj upečatljivoj ulozi, a primijetila bih da ste Vi, ipak, jedan od onih koji posjeduju izuzetnu moć tranformacije i izmještanja iz jedne u drugu ulogu... Postoji li neka koja je posebno uticala na Vas?

Pripadam toj drugoj grupi, tako barem kažu. Nekoga obilježi jedna uloga, pa onda ima i problem sa tim. To je pitanje i promišljanja i estetike i načina rada, tehnike, znanja, umijeća, svega... Talentovani ljudi su jednostavni, a oni koji su manje talentovani idu u komplikovane varijante, da ne kažem “l’art pour l’art” (umjetnost radi umjetnosti). Kako je to jednostavno kada znaš da igraš - da igraš. Ne govorim o treninzima, ne govorim o probama, nego kada vidite nekog, na primjer, fudbalera kako predribla i da go! To je tako lagano i jednostavno kad mi gledamo, a veliki rad stoji iza toga, ali je jednostavan pokret, dok netalentovani ljudi komplikuju stvari i pokrete.

Svaka uloga je sama za sebe i kao takva je posebna kroz proces rada i stvaranja. Pamtim dosta bitnih uloga... Na primjer, radio sam tri predstave sa Egonom Savinom, tri sa Milerom, sa Nikom Goršićem. Postoje neke uloge kao u “Otpadu”, “Joneskomaniji”, “Jakov grli trnje”... Pozorište je prolazna umjetnost. Sada imamo video-kamere pa neke uloge možemo zabilježiti, ali koliko je samo sjajnih koje su ostale nezabilježene u pozorištu, jer se pozorište nije snimalo. Ipak, ostaju uspomene, zadovoljstvo, resursi za neke nove uloge... Jako je bitno povjerenje u pozorištu, povjerenje u partnera, u reditelja, ali naravno postoji i ono “vjeruj, ali provjeravaj”, pa morate provjeriti i sebe, način svog promišljanja.

Često se glumci oprobaju i kao reditelji, da li ste Vi razmišljali o tome?

Ja sam kao mlad razmišljao o tome, maštao sam i radio neke stvari. Za sada ne vidim sebe u tome, uživam u ovome što jesam, ali ako se otvori neka mogućnost i kada dođe, ne starost nego sazrijevanje, možda se onda i upustim u nešto što se zove režija. Postoje ljudi koji su završili te škole, zašto im oduzimati posao.

Kakvi su Vaši planovi za dalje?

Ovih dana idem da snimam nešto u Beogradu. Imam nekih planova za jedan film koji se dugo kuva, ali ne bih otkrivao o čemu se radi, ne jer sam sujevjeran - nijesam, već samo nijesmo još sigurno kada će krenuti snimanje i sve... Radi se i treća sezona “Senki nad Balkanom” i druga sezona serije “Južni vetar”. Tamo sam angažovan na tome, a ovdje čekam repertoarsku politiku i ima naznaka da ćemo raditi jedan dobar tekst kojem se radujem.

Podržaću sina u svakom izboru, jer je sloboda najbitnija

Počeli ste rano da se bavite glumom, a i Vaš sin Petak je veoma mlad stupio na scenu?

Jeste, sticajem okolnosti je kod Milana Karadžića prvi put igrao u “Budvi na pjenu od mora”, a onda su mu ukazali čast i povjerenje da igra u “Učenim ženama” kod Jagoša Markovića, pa kod Dijega De Bree u “Čekajući Godoa”, a ponude su se nastavile. Da li će se on baviti glumom ja ne znam, ako to bude želio ja ću ga podržati, isto kao što ću ga podržati i ako izabere nešto drugo za svoj poziv. Ja kao roditelj nikad ne forsiram bilo šta kod njega i meni je pravo slobode i slobode izbora najbitnije.

Obično ljudi koji se bave nekim javnim poslom, glumci često, ili ne žele da im se dijete bavi istim pozivom kao oni ili zaista žarko to žele.

Ja nemam ambicije te vrste. Mislim da svaki čovjek treba da izabere svoj put. Sam.

Dajete li mu neke profesionalne savjete?

Mislim da ga više savjetuju moje kolege nego ja. Nas dvojica malo pričamo o tome. On ima svoj personalitet, svoju estetiku, tako da ja mogu reći nešto samo onda kada on zatraži savjet. Ne forsiram...

Velika je stvar kada neko iskaže želju za nečim duhovnim, a ne materijalnim

Kakav je položaj pozorišta kod nas u Crnoj Gori, šta Vi mislite i primjećujete?

Ja kad igram predstave, a pogotovo sad tokom februara dok traje akcija jeftinijih karata u Crnogorskom narodnom pozorištu, vidim puno pozorište, što objašnjava i platežnu moć ljudi. Na poklonu kad pogledam u publiku vidim divne, mlade ljude, parove... Promijenila se struktura gledalaca, što mene izuzetno raduje. Mladi ljudi dolaze u pozorište i ja mislim da je to dobro, to me raduje. Mislim i da će se to održati. A ako u toj sali od 300-400 ljudi neko ko pogleda tu pozorišnu predstavu i poželi da se bavi ovim poslom, onda smo mi uspješni na sceni - samo ako jedan pomisli ili poželi da se nađe na toj sceni. Kada neko iskaže želju za nečim duhovnim, a ne materijalnim, to je velika stvar.

Smatrate li da je pozorište tu i da zapita svakog pojedinca u publici, pa i da neke mijenja?

Pozorište je podražavanje života, ali posle svake predstave mora da ostane poruka koju će ljudi da shvate osobno, sami od sebe, na različite načine. Ne valja predstava bez poente. Mora predstava ostaviti trag i dojam. Najgora stvar u pozorištu je dosada. Ne smiije biti dosade u pozorištu.