Smrt će izbrisati moje ime“, zapisao je osamnaestogodišnji nikšićki poeta Marko Nikčević koji nije ni slutio da će njegov životni, ali ne i pjesnički, uzlet biti kratkog daha. Iako je njegova životna linija rano prekinuta, poezija i dalje traje, a omaž posvećen Nikčevićevoj umjetnosti „poništio je“, kako reče prof.dr Draško Došljak, njegov stih s početka teksta.
„Ne samo da je demantovao ovaj stih nego je ovaj skup i oživio jednu Markovu drugu pjesničku poruku, poruku: ‘Početak je iza mene’. Taj novi početak je pjesnički život ili život u poeziji. A, on je, potvrđuje i Markova stihozbirka ‘TATOO’, vječan. Vječnost se obezbjeđuje dobrim stihom, kakvi su i stihovi ovoga darovitoga mladića, čije stihove sada nalaze i čitaju neki drugi u nebeskim bibliotekama. Jer, nije nam Marko Nikčević uzalud poručio ‘Umrijeću za novo rođenje’“, kazao je Došljak i dodao da je Markov pjesnički dnevnik „eksplozija talenta“.
Kako je kazao, mladi pjesnik je imao hrabrosti da zapiše: „Život me je iznenadio, došao je prebrzo“.
„Imao je hrabrosti, ali ne i vremena, jer, nije život došao prebrzo, nego je brzo prohujao. Čitajući njegovu poeziju primećujemo kako se život i smrt prepliću. U Markovoj poeziji smrt nije konačna riječ - smrt je seoba. Smrt je život na drugoj adresi“, istakao je Došljak.
Došljak je primijetio da su u Markovoj poeziji tri slike - darovitost, kreativnost i buntovnost: darovitost dječaka koji je u poeziji tražio svoj iskaz dijeleći ga u vremenu i prostoru, kreativnost kroz spajanje likovnog izraza i lingvističke forme i buntovnost dječaka koji je „želio da objasni život, htio da proriče sudbinu“.
Prof. dr Jasmina Nikčević kazala je da je „čudesni dječak Marko Nikčević, preletjevši meteorski nebom života i pjesništva, ostavio kratkotrajan, ali zadivljujući trag“.
„Tako mlad, a tako suviše zreo i opor doživljaj kosmičkih neumitnosti, prolaznosti i oročenosti ljudskog trajanja ovdje i sada, a posebno opor i tegoban doživljaj sebe samoga u takvoj okolini, jer koliko je u onom svakodnevnom običnom segmentu imao ljubavi za druge, toliko je u ovom svom, posve ekstraordinarnom poetskom biću, tako malo volio sebe“, kazala je Nikčević i dodala:
„Razvoj njegovog talenta, umjetnički sveobuhvatnog, ali dominantno pjesničkog, svjedok je posebnog preloma u najkraćem vremenu. Zadivljuje mladalačka zrelost dječaka kojí piše stihove kao proroštvo ili proročanstvo umjesto poezije, kako hoćete“, istakla je Nikčević.
Nikčević je rođen u Nikšiću 1982. godine. Poeziju je počeo pisati u 13. godini, a dvije godine kasnije počeo je i da se bavi slikarstvom. Kao učenik četvrtog razreda Srednje likovne škole „Petar Lubarda“ na Cetinju, poginuo je 2000. godine u Nikšiću. Ostavio je nedovršene slike i nedopjevane stihove.
Istoričarka umjetnosti, Kristina Radović, osvrnula se na Nikčevićev slikarski opus i metafizičku dimenziju vječitog mučeništva koje datira još od davnina,
„Simbolika je vidljiva na njegovim slikama isto onoliko koliko se čita iz njegovih pjesama. Ako su književnost i slikarstvo umjetnosti koje se razlikuju prema svojoj fenomenološkoj strukturi, u slučaju umjetnosti Marka Nikčevića, svaka pojedinačno čini jedinstvo umjetničkog koncepta, koncepta promišljanja ljudske i lične egzistencije na ovom svijetu“, poručila je Radović.
Stihove rano preminulog poete govorio je Miro Nikolić, a veče je organizovala JU Narodna biblioteka “Njegoš” u okviru martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Bonus video:
