Umjetnost je ovdje preživljavati kao umjetnik

Potpuno ste svoji kada ste sami sa sobom, a poznavanje sebe i svojih mogućnosti je izuzetno bitno za konekciju sa onim što se stvara, počinje razgovor sa “Vijestima” akademski slikar Dalibor Dado Ćetković ističući da se svakog dana trudi da nadmaši “jedino sebe od juče”. Kraj 2019. godine proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je ostvario brojne saradnje, ali i započeo rad na novom ciklusu koji je i nastavio po povratku u Bar. Planirao je, priča “Vijestima”, da svoje radove predstavi na izložbi krajem proljeća, a ukoliko to ne bude ostvarivo i idalje budu ograničenja okupljanja usljed borbe protiv virusa korona, Ćetković će izložbu organizovati putem interneta, ističući da slike imaju dobru šansu da virtuelnim putem dođu do većeg broja publike.

Ćetković se predstavio i na ovogodišnjoj Tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a za “Vijesti” govori i o svom djelu, kao i spoju virtuelnog sa likovnom umjetnošću. Pored toga, prenosi utiske iz SAD-a, a dodaje i da mu vrijeme tokom epidemije virusa korona ne pada teško već ga provodi u ateljeu, slikajući.

“Iako mi se čini da imam vremena za sve i što više o tome vodim računa - toliko više očajavam što ga nemam dovoljno. Često mi 24 sata traju kratko, a kada nisam u ateljeu onda volim da provodim vrijeme čitajući, baveći se fotografijom, sviranjem gitare i slušanjem muzike, kao i mnogim drugim kreativnim poslovima oko kuće. U tom pogledu socijalno distanciranje mi nije ništa novo, jer da bih svoje ideje sprovodio u djela izolacija mi je u većini slučaja neophodna”, priča umjetnik...

U novembru prošle godine ste otputovali za Ameriku, kako ste se tamo snašli i kakva je situacija, klima, kada je likovna umjetnost u pitanju?

Putovati znači razvijati se i to je mnogo više od razgledanja muzeja, spomenika - to je duboka i trajna promjena ideje življenja. Svako putovanje ima neku prednost. Ako se odlučite posjetiti napredniju zemlju, tu se može naučiti mnogo toga, između ostalog, i kako da poboljšate svoju u raznim sferama. Umjetniku je značajno u pogledu razmjene iskustva i mogućnosti boljeg sagledavanja toka savremene umjetnosti. Otišao sam na poziv, ne samo kao turista, već i kao putnik sa četkicom u ruci, upoznajući nove ljude i posmatrajući kako i na koji način svijet funkcioniše, koja su dostignuća u odnosu na naša. Mi imamo mogućnost da pratimo sve preko interneta, ali se ništa ne može porediti sa susretom uživo. Nekretanjem čovjek trpi ili napada, i to ukopavanje guši i uzrokuje početak „starenja“, a mladi ste sve dok se ne bojite da započinjete nešto novo. Kretanjem čuvate svoju vitalnost, slobodu, i spremni ste na to da možete sve promijeniti i mjesto i nametnute uslove.

Tamo mi ništa nije teško padalo - na dobro se može lako privići. Umjetnost je ovdje preživljavati kao umjetnik, i trebalo je dosta odricanja da bih mogao to ostvariti. Nakon dolaska sam nabavio materijal za rad, jer osim par olovaka za crtanje, nekoliko boja, četkica i manjeg bloka, ništa drugo nisam nosio. I da se razumijemo, kada idete negdje o svom trošku na duži period, nemoguće je opstati ako nemate nekoga ko bi vas primio u svoj dom i omogućio vam prostor za rad, jer se nikako ne podudaramo u finansijskom pogledu. Po pitanju umjetnosti, naći svoje mjesto tamo i nije lako, ali pregalaštvom i radom je sve moguće.

Na osnovu provedenog vremena, da li se može napraviti komparacija tamošnjeg društva i našeg, pa i odnosa prema umjetnosti i slično?

Kod njih se više radi, a kod nas se više druži. Njihovo druženje se ogleda u tome koliko ste više poslovno uspješni. Organizacija cjelokupnog društva je zaista na visokom nivou i mnoge situacije se lakše rješavaju nego što je to slučaj kakav je na našim prostorima. Ja sam boravio u Arizoni, u Feniksu koji broji više od pet miliona stanovnika i jedan je od najmlađih gradova SAD-a, Amerikanci i ostali ga vrlo rado posjećuju, pa je tako u tom gradu i likovna umjetnost prilično razvijena, što svjedoči veliki broj galerija i izložbi, kao i mnogi ostali kulturno-umjetnički sadržaji koji se tamo održavaju. Vrlo je jasno da tamo umjetnici i drugi ljudi skloni velikim postignućima, ne sjede po kafićima i ne čekaju da im se stvari dese. Pored samostalnih angažovanja, u tom gradu umjetnik ima brojne mogućnosti, a jedna od tih je i prezentacija umjetničkih dostignuća gdje svi prijavljeni umjetnici mogu izlagati svoje radove na manifestaciji “First Friday Phoenix Art” koja se održava svakog prvog petka u mjesecu i koja je veoma dobro posjećena. Kod nas se tako nešto organizuje jednom u godinu dana.

Zahvaljujući tome uspio sam da ostvarim brojne saradnje sa tamošnjim galeristima. Koliko sam primijetio, evropski umjetnici se vrednuju, a posebno oni koji idu u korak sa vremenom. Klasično realistično slikarstvo tamo živi samo u provincijama i takvi kolekcionari vole da posjeduju slike sa njihovim tradicionalnim kaubojskim motivima. U pogledu na nas gdje se još uvijek realizam „potražuje“, procentualno gledano, onda izgleda da je naše društvo mnogo daleko od mijenjanja svijesti za vrijeme u kojem živimo.

Vaš prvenstveni odabir je slikarstvo, međutim isprobali ste se i sa drugim tehnikama. Ipak, šta Vas najviše privlači, čime se najbolje iskažete i predstavite?

Vrlo rado i sa velikim zadovoljstvom svoje ideje sprovodim i u drugim tehnikama ili drugim umjetničkim izražajem, kao na primjer fotografijom, skulpturom itd. Uvjek polazim od crteža jer je on najiskreniji i nema mogućnost transformacije. Kada linija započne svoje kretanje na papiru tu se ja mnogo ne pitam i prepustim joj da ona sama odlučuje svoj tok. Ovo se posebno odnosi na crteže koje sam uradio tušem i trskom. U slikarstvu koračam konstantno naprijed, otvaram nova poglavlja i stvaram nove slike jer radoznalost ostvarenja me stalno vodi novim putevima. Publika je navikla da od mene može očekivati uvijek nešto novo. Posebno mi je zadovoljstvo što i sebe iznenađujem, pa kako bi to trajalo, i danas se trudim da nadmašim jedino sebe od juče.

Uz mnogo detalja, kombinacija, ideja, možete li istaći neke “glavne motive”, šta sami prepoznajete kao inspiraciju?

Na sadašnji svijet više ne možemo posmatrati kao na prošlost jer potrebe i način života isključuju mnoge činjenice vezane za ondašnje vrijeme. Ubrzanim razvitkom mijenjaju se načini i uslovi življenja na zemlji za koje je samo i jedino odgovoran i zaslužan sam čovjek, pa je tako, uglavnom, čovjek motiv na mojim slikama, komponovan u sadašnjem i nadrealnom okruženju, a kojeg radim i razrađujem poslednjih 15 godina. Inspiraciju pronalazim na svakom mjestu, uglavnom se okrenem prirodi koja je najveći umjetnik. Obično zapisujem i fotografišem razne figuracije koje vidim u stijenama, drvetu, oblacima, na morskoj obali, pa kada dođem u atelje razrađujem ideju i polako preko crteža sprovodim u djelo.

Kako bih iskazao unutrašnje potrebe čovjeka, slikao sam portrete i ljudske figure, ali ne na uobičajeni način predstavljanja, već na apstraktan i nadrealan, putem asocijativnosti koja nastaje iz potisnutih društvenih težnji i iz raznih socijalnih dilema. Potreba za ovakvim izražavanjem, uglavnom dvosmislenim, nastala je da bi prikazao istinu i realnost ovog svijeta, koju sam predstavio i povezao raznim elementima iz života sa detaljima u vidu oblika, netipičnih figuracija, aplikacijama drugih materijala, snažnih poteza četkom ili nekim drugim priborom i svi su simboličko asocijativnih karakteristika, ali, i da ukažem na mnoga moguća rješenja, na način da se unutar mojih radova otkrije ljubav, sreća i toplina koja nam je preko potrebna, a samo malo treba zagrebati ispod površine. Osim toga, želim podstaći posmatrača da pokuša osjetiti puls postojanja drugih svjetova, čak i onih izvan ljudskog dosega.

Predstavili ste se i na tradicionalnoj izložbi ULUCG koja se ove godine upriličila virtuelnim putem. Kako gledate na spoj virtuelnog i umjetnosti, likovne prvenstveno?

Likovna umjetnost kao i druge grane umjetnosti, imaju donekle mogućnost da dopru do onih kojima je sadržaj namijenjen putem interneta, međutim nemaju potpunu snagu da prenesu emociju na publiku, kao što bi to bio slučaj da se uživo suočite sa nekim likovnim djelom na izložbi u galeriji, sa pozorišnom predstavom u teatru, filmom u bioskopu, muzičkom koncertu u akustičnom prostoru ili na otvorenom... Kada stojite u realnom prostoru vi niste u prilici da jednostavno i lako izađete, kao što na internetu skrolujete dalje ili stavite pauzu na plejeru da odgledate ili poslušate kasnije. Upravo ta vaša prisutnost ostavlja drugačiji dojam.

Jedna od prednosti je što možete to imati bilo kad, ali za pravo razumijevanje i stvaranja osjećaja zadovoljstva, bez doživljenog u realnom, virtuelno ne može nadomjestiti. Ako je slika u pitanju, osim što imate priliku da se primaknete platnu u realnom prostoru i zavirite u detalje, posebno na većim formatima, možete da se krećete i da je doživite na različite načine tako što će uglovi posmatranja, koje vi odaberete, odrediti kako i na koji način da pristupite analizi i razumijevanju, pa onda kada se konektujete sa slikom, koju možete i dodirnuti, koja uključi sva vaša čula, počne buditi u vama emocije i podstakne na novo razmišljanje.

Na osnovu člega ste odabrali predstavljen rad „Apoteoza 2“, koji su preovladavajući elementi i da li ovo „2“ znači da je u pitanju samo jedan od radova?

Taj rad sam odabrao iz razloga što je i poželjno da se izloži rad iz najnovije produkcije na takvoj izložbi revijalnog tipa. Kako paralelno radim i još noviji ciklus slika, ipak sam se odlučio da prethodni bude i dalje u toku. Slike, „Apoteoza 2“ koja je trenutno u postavci ove izložbe, kao i slika „Apoteoza“, prva, a koju još nisam objavio na društvenim mrežama, su nastale u januaru i februaru ove godine. Na njima sam predstavio ženski akt koji je nepresušna inspiracija mnogim umjetnicima, pa i meni. S obzirom da dugo nisam sâm akt slikao na platnu, odlučio sam da neki broj radova posvetim upravo takvoj prefinjenoj božjoj kreaciji. Iako slike nisu tako „pitke“, one imaju neku drugu ljepotu. Akt u društvu brojnih organskih i neorganskih detalja, ukazuje na pokret, a samim tim i na pokretljivost cijele slike. Svaki detalj je sa više simbola, a svaki simbol sa mnoštvom asocijacija. Da bi posmatrač u jednom detalju uvidio simbol, treba prema njemu imati neku relaciju, prije svega da ga interpretira i razumije njegovo značenje. I najapstraktniji detalji imaju nešto konkretno, a realni postoje da „služe“, pomažu odgonetanju značenja slike. Takođe imaju ulogu i da povezuju ostale djelove, zajednički gradeći kompoziciju.

Započeli ste i novi ciklus slika, baš u Americi...

Za vrijeme boravka u Arizoni, pored toga što sam imao naručene slike, gdje je jedna premašila sve do sada koje sam uradio po dimenziji (platno je bilo tri sa dva metra), uradio sam i desetak srednjih formata na platnu i veliki broj radova na papiru. Jedan veći dio tih radova, koje uopšte nisam objavljivao na društvenim mrežama i sajtu, upravo je najnoviji ciklus koji sam pri povratku, u decembru, nastavio raditi kući. Tamo mi je nakon nekog vremena došla ideja kako da, sve ono što želim da iskažem i predstavim, povežem i uklopim u jednu cjelinu, pritom da odstranim sve ono što sam ispoljavao, a koje mi danas smeta. O tom ciklusu slika, nadam se da će biti prilike da o njemu ponovo razgovaramo kada bude završen. Imam u planu da ga predstavim izložbom, najvjerovatnije prvo na našim prostorima, a zavisno od mogućnosti realizacije u vidu potrebnog materijala, nisam siguran kada će to tačno biti iako sam planirao da to bude krajem proljeća ove godine. Ipak, ako sve to bude spremno, a na snazi i dalje budu ograničenja okupljanja, izložbu ću prezentovati putem interneta, što bih svakako uradio jer slike imaju dobru šansu da virtuelnim putem dođu do većeg broja publike iako bi bili uskraćeni za ono o čemu sam prethodno pričao.

Da li biste nešto dodali, poručili čitaocima?

Kao prvo, poručio bih svima da budu dosljedni svojim idejama, da maštaju i slijede svoje snove, da uvijek očekuju najbolje, ali da budu spremni i na najgore. Sve slobodno vrijeme koje sada imamo treba iskoristiti na najbolji mogući način, prvenstveno baveći se onim što će nas duhovno uzdići i ojačati nas za buduće dane, sklanjajući se od užasa koji nas na svakom ćošku napada.

Ako mislite da nešto možete, ili pak mislite da ne možete, u oba slučaja ste u pravu jer je to stvar izbora bez obzira na okolnosti. Smatram da bi, posebno u ovom periodu, trebali osloboditi sebe mentalnog robstva, sa činjenicom da je današnji čovjek preokupiran svim životnim situacijama koje ga pritiskaju i zatvaraju, zatrpan gomilom informacija i određenim televizijskim sadržajem. Vjerujem da će konačno, iz svega ovoga, čovjek postati svjesniji i odgovorniji najprije prema sebi, i uvidjeti da treba generalno mijenjati svijest i biti spreman na promjene ako uopšte želimo da nam bude bolje.

Ukoliko bismo se oslanjali na druge, ne bismo mogli pronaći sebe

Koji su umjetnici uticali na Vaš rad i koliko je teško pronaći sopstveni izraz u slikarstvu, umjetnosti uopšte?

Još od rane mladosti, prije nego što sam otišao u školu, imao sam priliku da učim od starih majstora do savremenih iz jednog velikog leksikona umjetnosti. Tu su mi dobro ostali upamćeni najprije Đuzepe Arćimboldo i Dali, pa zatim Sezan, Kandinski, Kle, Miro, Klimt, potom Kirchner, Lajonel Fajninger, Franc Mark, Polok i mnogi drugi koje i danas smatram posebno važnim za razvitak mog stvaralaštva. Od profesora Ljubomira Gligorijevića sam dobijao najkonstruktivnije korekture tokom akademije, kao i od mentora profesora Marka Musovića sa čijim sam radovima i danas fasciniran. I tokom srednje likovne škole sam usvajao savjete naših umjetnika Uroša Toškovića, Nikole Gvozdenovića i drugih... Ukoliko bismo se oslanjali na druge to bi nas onemugućavalo da pronađemo sebe. Ja sam slušao, ali nikoga nisam slijedio. Slikam spokojno i vodim se idealima koji upravljaju mnome. Svaki umjetnik je ličnost za sebe i ima svoj rukopis, pa ako sluša svoj unutrašnji glas vrlo lako dolazi do sopstvenog izraza. Iako je gotovo sve tematski iscrpljeno, umjetnost ide dalje svojim putem kroz vrijeme a na nama je da ostavimo pečat.

Bude momenata kada se ruka „otkači“

Ako dozvolite, posebno su mi upečatljivi ekspresivni elementi koje posmatram kroz Vaše prikaze čovjekovih stanja, emocija, trenutaka misli, pogleda u daljinu, sa akcentom ponekad i na same oči ili oko. Da li detaljima, ponovljenim ili nedovršenim potezima koji (mi) se nekad prikazuju na Vašim platnima, predstavljate stanje današnjice, čovjeka, društva ili je u pitanju prosto nalet inspiracije koji ne možete da kontrolišete?

U osnovi uvijek imam namjeru i na svakom početku imam plan kako da sliku dovedem do onog stanja koje sam zamislio, imam viziju kako će izgledati završena. Međutim, nekim jakim nabojem prouzrokovanim situacijama u društvu sličnim kakve su danas, bude momenata kada se ruka „otkači“ i snažnim potezima, od kojih su mnogi i u slobodnom prostoru, spontano izrazim živost ali i bunt. Najveći broj poteza odnekud dođe i bivaju uhvaćeni u trenucima njihovog kretanja.

Na vašim djelima mi se čini da je mnogo boja koje nagovještavaju prirodu, kao neki osnovni poredak stvari, ali i nemogućnost definisanja...

Od svih boja pomenuću plave tonove jer su malo više zastupljeni, ali ne mora značiti da odgovaraju mom senzibilitetu. Oni mi daju najdublji utisak i stalno mi nekud izmiču i gube se u beskraju. Plavu upotrebljavam da djeluje neopipljiva, a prisutna, da ima funkciju hlađenja, odnosno osvježenja i da djeluje kao nematerijalna i tiha. Oslikavam i pozadine najčešće svijetlo-plavim tonovima da bi slika disala, širila se, težila apsolutnom miru. Topliji tonovi kao i bjeline su u funkciji otvaranja, puni iznenadne radosti, koji kao detalji ili veći djelovi slike pozivaju na pažnju sa namjerom da izazovu pozitivnu emociju, utkanu toplinu koji svi nosimo. Zavisno od teme, da li više skrećem pažnju na stanje društva ili emocije pojedinca, netaknute ili devastirane prirode, mračnog viđenja svijeta pojedinca ili optimiste, određujem kolorit koji zbog tih kontrasta mora mijenjati zastupljenost jedne boje na slici.