Krajem prošle godine iz štampe je izašla nova, osma zbirka poezije crnogorske pjesnikinje Dubravke Velašević, pod naslovom Zavođenje borova (NB Radosav Ljumović, Podgorica 2019).
Dubravka Velašević pripada generaciji crnogorskih književnih stvaralaca koji su na literarnu scenu stupili osamdesetih godina prošlog vijeka. Prvu zapaženiju pjesmu napisala je sa 12 godina, ali su godine zrelog stvaralačkog rada došle kasnije. Od sredine osamdesetih do danas ona je svojim književnim, pjesničkim i prevodilačkim djelom, kao i ličnim angažmanom, davala značajan doprinos crnogorskoj književnosti, pjesništvu posebno, naročito treba istaći njeno zalaganje na popularizaciji i afirmaciji crnogorske poezije u Velikoj Britaniji, Evropi i svijetu.
Inače, Dubravka Velašević je stvaralac sa više talenata: kao muzičar, prevodilac, znalac stranih jezika i ljekar. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Beogradu i radila kao ljekar, ali je njena sudbina pjesnička.
Ukratko, njen stvaralački rad se dosad odvijao u tri perioda: titogradskom do 1992.godine, londonskom (egzilu) od 1992. do 2007. i, ponovo crnogorskom, podgoričkom, do danas, u kome se pojavila i ova knjiga, u izdanju Biblioteke Radosav Ljumović.
Mada se radi o značajnoj crnogorskoj pjesnikinji i njenoj poeziji, ona je po nekom crnogorskom paradoksu poznatija izvan Crne Gore, u Evropi, nego u sopstvenoj domovini.
Da podsjetim: u prvom stvaralačkom periodu, prije odlaska u London, usljed rata i raspada Jugoslavije, uvažena pjesnikinja je objavila tri knjige: „Strma pozlata“ Beograd 1986; „Venecijanske svečanosti“, Titograd 1991. i „Odlazak“, Zagreb 1997.
Zanimljivo je da je tiraž prvog izdanja knjige „Venecijanske svečanosti“ izgorio (1991) zajedno sa štamparijom u Petrinji, u Hrvatskoj.
Dubravka je u petnaestogodišnjem londonskom periodu objavila tri knjige poezije na engleskom jeziku. Prvo je prevodila svoje pjesme a zatim je počela da piše na tome jeziku. Objavila je: Zbogom Montenegro (1996), Zaspali vulkan (2000) i Enigma (2006).
Za to vrijeme upoznala se sa tokovima engleske i uopšte moderne evropske književnosti. To književno i životno iskustvo odrazilo se i na njenu poeziju u najboljem smislu.
Kao predstavnik crnogorske poezije zastupljena je u tri britanske antologije i još u dvije evropske, u Švedskoj i Španiji, u kojima su zastupljeni pjesnici sa jugoslovenskog prostora.
Dubravka Velašević je 2014. objavila svoju 7. bilingvalnu knjigu, zbirku poezije na crnogorskom i engleskom jeziku, vrlo obimnu (oko 240 str.) pod naslovom „Pjesme bezvremene“. Ona, u stvari, predstavlja izbor iz njene poezije, ranije i novije.
O Dubravkinoj poeziji pisali su poznati engleski, američki, švedski i neki naši književnici i književni kritičari, koji su istakli literarne i estetske odlike i vrijednosti njene poezije i stvaralaštva uopšte, posebno kao pjesnikinje u egzilu, naglašavajući širok krug tema i motiva u njenoj poeziji i raznovrsnost sadržaja.
Ova nova knjiga Dubravke Velašević je i njena nova stvaralačka avantura, novi stvaralački eksperiment.
Zbirka sadrži 84 pjesme na crnogorskom i dvije na engleskom jeziku.
Kao i u ranijim njenim knjigama poezije do izražaja su došli njen osobeni pjesnički glas i izrazita pjesnička individualnost i originalnost njene poezije, modernost i savremenost. Zbirka „Zavođenje borova“ je sadržajno, tematski i motivski vrlo razuđena. Iako nije podijeljena na cikluse ili pjesničke rukoveti, nego je cijela izjedna, čita se u jednom dahu. Sazdana je vrlo slojevito, na više stvaralačkih i značenjskih ravni. Pjesme su, pojedinačno, rađene posebnim, modernim stvaralačkim postupkom, iz više motivskih i tematskih krugova. Zasnovane su na sopstvenoj poetici, snažnim emocijama, moćnoj intuiciji i bogatoj imaginaciji, uz odlično poznavanje svoga jezika i njegovih mogućnosti.
Mada sadržajno obimna, tematski razuđena, ovoj zbirci poezije Dubravke Velašević, između ostalog, poseban smisao daje naslov Zavođenje borova, koji može da bude i jedan od ključeva u tumačenju pjesničke avanture i stvaralačkog postupka ove crnogorske pjesnikinje i njene poezije u ovoj knjizi. Borovi, iako biljke, po nekim su tajnovitim prirodnim i pjesničkim zakonitostima zaljubljeni po sebi i za sebe. Ali i pjesnikinja prenosi svoja osjećanja na njih, svoju ljubav u opštoj usamljenosti, u tišini crkvenog dvorišta, na jesenjem suncu. I tako „zavedeni“, opčinjeni, zaljubljeni borovi silaze u jezik i pronalaze se u riječima. Ali i drugo drveće se oglašava uz zvon nebeskih zvona. I stara maslina je omlađena osmijesima. A plava vrata jezika se otvaraju nekom magijom. U stvari, riječ kao ona travka raskovnik otvara tajnu zaljubljenih borova.
U pjesmi „Zavođenje borova“, po kojoj cijela zbirka nosi ime, borovi, kao simbol postojanosti i uzvišenosti odolijevaju svemu, vezani za život ili, kako bi rekao veliki pjesnik Radovan Zogović, pripojeni „žilama za kamen“.
Oni pjesnikinju hvataju hiljadama ruku, granama i iglicama, kao mladići, kosooki ljepotani. Ostaju u njenim očima, u nekoj groznici koja sa njih prelazi na nju. Oni huče u visini, zavode je zvukom i titranjem, nekom nemuštom igrom. Ona zavodi njih a oni nju. To je neka istočnjačka ljubav. Neki osobeni panteizam, osobeni postmodernizam u crnogorskoj poeziji. Po meni, nešto novo i originalno u odnosu na tradiciju i dosadašnja pjesnička iskustva u crnogorskom jeziku i poeziji.
Borovi dobijaju osobenu ljudsku prirodu, kojom ih pjesnikinja daruje, a oni nju nečim iskonskim, neobjašnjivim, koliko konkretnim toliko onostranim, tajnovito metafizičkim.
U lirskom svijetu zbirke „Zavođenje borova“, razuđenom i slojevitom, opjevane su mnoge riječi, kao lirski subjekat ili objekti, stvari, ličnosti ili događaji iz autorkinog života: soba, zavičajne Beri, duša, kamenje, razna doba dana, jutra i sutoni, strasti, rođenja i groblja, dani i noći, bršljani, oči, razna emocionalna stanja, anemone i drugo cvijeće, snovi i godišnja doba, gradovi, biljke, imena, dragocjenosti, riječi, fotografije prošlosti, sjećanja i uspomene, mladost, djetinjstvo kao izgubljeni raj, ptice i ulice. Dubravka Velašević piše o snu i kiši, izvorima, vilinim konjicima - cijeli jedan svijet, lirska galaksija.
Zbirka poezije Dubravke Velašević „Zavođenje borova“, složeno poetsko ostvarenje, estetski utemeljeno, stilski i jezički bogato, zahtijeva mnogo stručniji i analitičniji pristup i književno-kritičko tumačenje od ovoga osvrta.
Ovom prilikom reći ću još samo nekoliko opštih, načelnih stvari povodom njene poezije i poetike. Posebno bih se osvrnuo na tri pjesme posvećene Marini Cvetajevoj, velikoj i tragičnoj ruskoj pjesnikinji, koja je takođe skoro dvije decenije bila u egzilu nakon pobjede revolucije, a kad se vratila doživjela je porodičnu i ličnu tragediju.
Dubravka Velašević je na svoj način potresena i opsjednuta životnom i pjesničkom sudbinom Marine Cvetajeve i njenim emigrantskim periodom. I Dubravka je bila pjesnikinja u egzilu, u ratnim vremenima, u godinama koje su „pojeli skakavci“. I kad se vratila opet se našla u svojevrsnom egzilu, u sopstvenoj domovini, koju joj jata „novih skakavaca“ otimaju i prijete „polja da opuste“. Marina Cvetajeva je ostavila trag i u poeziji Dubravke Velašević, što se pogotovo vidi u pjesmama njoj posvećenim.
Dopadaju mi se pjesme posvećene Duklji i Žabljaku Crnojevića u kojima se prepliću nacionalna istorija i legenda, vrijeme i rapsodija postojanja, imperativ slobode i opstanka.
Dubravka Velašević je poetesa osobene poetike. U njenom stvaralačkom postupku zanimljiva je upotreba detalja, stvaranje estetskog jedinstva različitih utisaka, specifično korišćenje pjesničkih slika. Ona stvara, pjeva iz cijelog svoga bića, o čemu svjedoči jačina emocija impresija i ekspresija. Dubravka unosi cijelu sebe u stihove. Uspijeva da sačuva svoju poeziju od svega što nije poetsko i izvanknjiževno.
Mašta, imaginacija spaja i ono što je nespojivo, pravi neočekivane susrete riječi, nemoguće susrete čini mogućim. Služi se slobodnim stihom, ali ima i rimovanih, uz asonance i aliteracije. Dubravka je osvajajući nova poetska iskustva nalazila svoj ritam i svoju formu, uvijek uz neki mladalački, stvaralački eksperiment.
I u ovoj knjizi Dubravka Velašević je, kao u prethodnim, čuvala i sačuvala mladost svoje i crnogorske poezije a svoje „Zavedene borove“ uvela u hram crnogorskog jezika.
Bonus video:
