Film „Kuća male zvijezde“ je priča o tome da je moguće živjeti autentičan život i pronaći zadovoljstva i sreću uprkos okolnostima koje nam nisu naklonjene, ističe u razgovoru za “Vijesti” producentkinja Tamara Babun.
“Uvijek se nadam da će gledaoci prepoznati da je to i priča o tome da naša generacija ne mora cijeli život proživjeti u sjeni sukoba u regiji ranih 1990-ih, da mi imamo snage da ih prerastemo”, dodaje ona, pa se može zaključiti da je njeno polje interesovanja usmjereno na pozitivne, inovativne i motivišuće ličnosti, okolnosti, primjere...
“Kuća male zvijezde” prikazan je na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma - UnderhillFestu. Film prati Nudžejmu Softić iz Bosne i Hercegovine, prvu pokrivenu Evropljanku koja je završila half Ironman triatlon, iako prethodno nije znala da pliva i vozi sportski bicikl i iako se samo dvije godine prije toga počela baviti trčanjem - sa svojih 28 godina je odlučila da krene u školu trčanja.
Rediteljka i scenaristkinja filma, novinarka Slađana Lučić ranije je u intervjuu za “Vijesti” rekla da je promjena koju je Softić doživjela bila toliko snažna i motivišuća da se sama i nametnula kao ideja za film, a posebno kako bi podstakla gledaoce na pokret i lične pozitivne promjene.
“’Kuća male zvijezde’ je priča o ženi zarazne energije i volje za životom. Kada je upoznate pomislite da taj entuzijazam i pozitivan stav crpi iz sretnih životnih okolnosti, radosnog djetinjstva i ugodnog odrastanja, da biste onda saznali kako je njezin put ispunjen gubicima i tragedijama. Jednostavno sam imala sreće jer priča je doslovno pronašla mene. Obje radimo u istoj novinarskoj redakciji - Nudžejma kao lektorka, ja kao urednica vijesti. Njezina promjena bila je toliko snažna i motivišuća da sam je morala preslikati na film koji će, nadam se, izmamiti brojne osmijehe i podstaći gledaoce na pokret i lične pozitivne promjene”, istakla je Lučić tada.
Dokumentarac je nastajao dvije godine i prati život, pripreme, trke, nove prijatelje Softićeve, ali i sasvim neočekivano vjenčanje koje nije bilo po scenariju...
Tamara Babun, pored filma, za “Vijesti” govori i o utiscima sa Underhilla, predstavlja novi dokumentarac na kojem radi radnog naziva „Funk Yu“ reditelja Franka Dujmića, a čiji se dio snima u Crnoj Gori, priča o regionalnoj kinematografiji, ali i preporučuje neke naslove koje smatra vrijednim za gledanje!
Babun je rođena 1985. u Zagrebu. Diplomirala je produkciju na ADU, a od 2006. godine radi na filmskim i TV projektima. Od 2011. do 2015. godine bila je producentkinja programa ZagrebDox Pro. Od 2012. do 2016. godine radila je u Factumu na mjestu izvršne producentice, učestvujući u realizaciji desetak dokumentarnih filmova, a onda je 2017. osnovala produkcijsku kuću Wolfgang&Dolly. Članica je Hrvatske udruge producenata i Hrvatskog društva filmskih djelatnika.
S obzirom na to da ste bili gošća festivala Underhill, kakve utiske nosite?
Veliki sam navijač Underhilla, ekipa koja radi ovaj festival je grupa vanserijskih ljudi i velikih prijatelja. Tim više mi je bilo neizmjerno drago kad sam, prisluškujući spontane komentare publike u Njegoševom parku, čula rečenice poput: „Uf, baš mi je leg’o ovaj film.“ I „Baš mi je ovo trebalo“. Miro (portparol Miroslav Minić prim.nov) je odlično pripremio Q&A i kasnije smo dugo svi zajedno razgovarali o filmu, sve u svemu, prekrasno su me ugostili Podgorica i ekipa Underhilla.
Film “Kuća male zvijezde” je prikazan u regionalnoj selekciji, a odranije je još poznat javnosti. Kako biste Vi predstavili film publici, šta biste rekli kakva je priča u pitanju?
„Kuća male zvijezde“ je priča o tome da je moguće živjeti autentičan život i pronaći zadovoljstva i sreću uprkos okolnostima koje nam nisu naklonjene. Uvijek se nadam da će gledaoci prepoznati da je to i priča o tome da naša generacija ne mora cijeli život proživjeti u sjeni sukoba u regiji ranih 1990-ih, da mi imamo snage da ih prerastemo.
Kuća male zvijezde donosi priču o Nudžejmi Softić koja je pokazala i dokazala da nikada nije kasno za trčanje ka zvijezdama, ali i da nikada ne treba odustati od svojih ideja, ideala, snova, želja, od sopstvenog puta, bez obzira na sve. Ko je Nudžejma, kako je bilo raditi na ovom filmu i šta iz njega možemo naučiti?
Nudžejma je jedna posebna žena, ali je i nalik svakoj od nas i to ju čini sjajnim i životnim i filmskim karakterom. Kao što piše u svim sinopsisima, ona je lektorica, a od kasnih dvadesetih i rekreativna sportašica i pokretačica brojnih sjajnih inicijativa. Raditi na ovom filmu za sve iz ekipe bilo je duboko emotivno iskustvo, pa tako i za mene.
Zbog čega je film poseban, prema Vašem mišljenju? Koje teme otvara, koje poruke šalje? I da li ste razmišljali o tome tokom snimanja ili ste dozvolili da Vas priča sama povede ka finalnom ostvarenju?
Najiskreniji odgovor na ovo pitanje jeste da je to pitanje za publiku. Film je završen u julu 2019, ali mi smo tek na početku svog putovanja s publikom. Obilazimo festivale, planiramo i kina kad izađemo iz pandemije, bićemo na VODu, emitovaćemo film na Al Jazeeri Balkans. Voljela bih da nam uspije održati kontakt i razgovore s publikom još dugo vremena.
A kakve su reakcije publike, da li pamtite nešto posebno?
Svakako. Teško je zaboraviti da je publika sama u Sarajevu, gdje je film bio u BH programu, izborila dodatnu projekciju od silne želje da vidi film. Gdje god smo do sada došli s filmom ljudi su nas grlili i zahvaljivali na iskustvu…
Šta je bilo najzahtjevnije tokom snimanja, koji djelovi filma i zbog čega?
Emotivno najzahtjevnije snimanje za mene je bilo ono u Prijedoru i Kozarcu na obilježavanju Dana bijelih traka. U organizacijskom smislu znalo je biti izazovno s obzirom na to da je ekipa bila raspoređena u dvije države i tri grada, a za Slađanu (Lučić, rediteljku) je sigurno bilo izazovno između smjena na poslu putovati iz Sarajeva u Zagreb montirati film s Anom Štulinom. No, uspjeli smo!
S obzirom na Vaše dosadašnje iskustvo, da li biste mogli reći šta je to što dokumentarne filmove izdvaja od igranih, pa i od igranih biografija, da li su i koliko bliži publici, gledaocu? Kakve Vi lično volite?
Jednako volim igrane i dokumentarne filmove, animirane, eksperimentalne, hibridne i najrazličitije žanrove unutar tih formi. Ne mislim da je jedno vrednije ili bliže od drugog, mislim da se nadopunjuju u zbroju našeg gledalačkog iskustva. Postoje igrani filmovi koji su iskreniji od nekih dokumentarnih i dokumentarni koji su začudniji od fikcije. Ono što smatram odgovornošću nas koji filmove pravimo jeste da u svakom trenutku imamo poštovanje prema inteligenciji gledatelja i vremenu koje ulaže u gledanje našeg filma u potrazi za iskustvom koje na neki način obogaćuje život. Kontinuirana svijest o tome hrabri nas da uvijek damo najbolje od sebe. Koji put je to što napravimo spretnije, koji put nespretnije, ali publika jako dobro osjeti jesmo li u onome što radimo iskreni, stvarni i autentični ili muljamo.
Koje teme Vas inspirišu kada su filmovi u pitanju, kojima bi trebalo posvetiti više pažnje?
Inspirišu me karakteri koji uspijevaju ostati svoji, autentični i pozitivni uprkos okolnostima u kojima se nalaze. Inspirišu me priče koje pokazuju što na ovom svijetu sve valja jer mi se čini da ono što ne valja i loše je ima puno bolji marketing i odnose s javnošću.
Da li trenutno radite na nečemu, da li biste nešto najavili čitaocima “Vijesti”?
Radim trenutno na više projekata, ali izdvojiću ovdje dokumentarac radnog naziva „Funk Yu“ reditelja Franka Dujmića. Radi se o filmu u kojem autor putuje kroz zemlje regije i nekoliko zemalja na zapadu i sjeveru Europe i otkriva bogatstvo jugoslovenske funk muzike i svega što se krije iza moderne vinilmanije. Dio filma snima se i u Crnoj Gori uz veliku pomoć dragog kolege Mladena Ivanovića, a nadam se da će nas taj film dovesti ponovno i u Njegošev park, na Underhill.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima, možda preporučili neka ostvarenja (klasična ili novija)?
Sjajnih ostvarenja je mnogo, ali evo ako je nužno nešto izdvajati mene već gotovo tri godine jako pod dojmom drži film „Zarobljena“ - „ A Woman Captured“ mađarske autorke Bernadett Tuza-Ritter koja je postigla onaj „virtue from necessity“ - ograničenja u snimanju pretvorila je u stilski briljantno pripovijedanje važne teme suvremenog ropstva. Zatim iz iste godine makedonski dokumentarac “Avec l’amour” Ilije Cvetkovskog. Mislim da “Honeyland” ne moram posebno isticati, uostalom rasprodano je nekoliko projekcija tog filma u Podgorici. Ako ostanem u Makedoniji na trenutak, valja naglasiti i igrano ostvarenje “Iscjelitelj” Gjorcea Stavreskog. U Hrvatskoj je 2019. izašao odličan film (navodno primarno za djecu, ali meni se čini da je još važniji odraslima), „Moj dida je pao s Marsa“ koji su zajedno režirali Marina Andree Škop i Dražen Žarković. Kad smo već na prezimenu Škop, slovački film Marka Škopa „Neka bude svjetlost“ od lani je nevjerovatno važan film, imala sam ga prilike gledati zahvaljujući sjajnoj selekciji Zagreb film festivala na kojem je prikazan i francuski “La Belle Époque” Nikolasa Bedosa u kojem jasno vidimo što može spoj talenta i ozbiljnog budžeta. A hrvatski film koji me lani najviše obradovao i nasmijao je „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ Predraga Ličine, možda najzdravija komedija na račun svih naših nacionalnih bolesti... Eto, mogla bih nastaviti ovaj eklektični niz filmova koji me raduju, ali onda bi se ovo pretvorilo u seriju podcasta.
Onima koji misle da su sami treba pokazati da ima i drugih poput njih
Čini se da dokumentarci posljednjih godina bivaju posebno popularni, šta Vi mislite o tome, zbog čega i koliko je to zapravo važno za kinematografiju, čovjeka...?
Vjerujem da je zadatak filmaša da povezujemo ljude u iskustvu - da onima koji misle da su sami pokažemo da postoje i drugi poput njih, da onima koji nekog ne razumiju pokažemo kako je biti taj drugi. S obzirom da nam 21. stoljeće donosi vrhunac neodrživog ponašanja prema Zemlji i zajednici i posljedično strašna osjećanja otuđenosti i praznine u pojedinaca i grupa, posve je logično da dokumentarci svojom neposrednošću bude interes i vjerovatno donose i utjehu osjećaja povezanosti.
Što je važno za kinematografiju jeste pitanje vizije i dogovora. Ja lično mislim da je za kinematografiju važno da je raznolika, da je saradnička i da je intenzivno prisutna u životu zajednice. To traži istrajnost producenata, reditelja, scenarista i ostalih stvaratelja kao i odlučnost vladajućih elita da za nju alociraju adekvatna sredstva i stvaraju infrastrukturne preduslove. Tamo gdje su vladajuće elite fragilne zbog vlastite nekompetencije da uistinu upravljaju i doprinose društvu obično je teže postići adekvatno financiranje kulture i to posljedično traži herojsko ponašanje kulturnih radnika kako bi se preživjelo. Voljela bih da u našoj regiji u svim zemljama bude manje nužde za herojstvom kulturnjaka.
Uistinu ćemo moći napredovati kad prestanemo uvijek iznova raditi na pukom preživljavanju. Ima ljudi koji imaju fantaziju kulturnjaka kao siromašnih boraca za izgubljene ideale. Ja lično mislim da su to demagoške gluposti koje nas drže na niskim granama razvoja i zadovoljstva.
Svi moramo gurati naprijed
Kako Vam se čini regionalna filmska scena, što po ostvarenjima, a što kada je u pitanju finansijska, institucionalna podrška, pa i interesovanje pulbike?
Regionalna filmska scena kontinuirano napreduje, a za taj napredak je jako važna stabilnost institucija koje regulišu finansiranje projekata. Zato smo svi u regiji sretni da se razvija i Filmski centar Crne Gore koji se već pokazao kao dobar partner u koprodukcijama, a priča je zapravo tek na početku. Svima nam je zadatak da se ne navikavamo na status quo nego da stalno guramo naprijed, osmišljavamo kako da radimo što bolje projekte i da za njih možemo osigurati što više sredstava i pristup publici. Tema i talenata na ovim prostorima nikad nije nedostajalo, ne nedostaje ni danas. Filmovi iz regije zauzimaju svoje mjesto na ponajboljim svjetskim festivalima, a važno je da dovedemo do toga da to ne budu jedinstveni slučajevi uspjeha nego redovita praksa. Uz festivale, voljela bih da imamo još bolju situaciju s brojkama publike u kinima, a lično veliku šansu vidim i u platformama na kojima se pak svi na svijetu moramo naučiti pozicionirati prema publici jer je sadržaja nepregledno mnogo. Proteklog vikenda sudjelovala sam u radionici DOKSrbija kao jedna od mentorki i oduševila me snaga projekata i posvećenost autorki i autora tako da sam duge dane završavala napunjena tom pozitivnom, pametnom i kreativnom energijom. Navijam za sve kolege jer će nam svima biti lakše doći do publike ako nas je više prisutnih, produktivnih i uspješnih.
Bonus video:
