Sin Dedala, čuvenog pronalazača, vajara i graditelja Lavirinta; simbol čovjekove težnje da se dostigne neostvarivo, prekorači granica, vine na nebo, no isto tako luda odvažnost Ikarova, simbol je gordosti koja priziva kaznu.
Dedal je, kako nam govori mit, pomogao Arijadni, ćerki krtiskog kralja Minoja, tako što joj je dao „Arijadnin konac“, koji joj pokazivao put kroz Lavirint što ga je sagradio. Zahvaljujući tome Tezej je uspio da ubije Minotaura, čudovište sa glavom bika. Kad je Minoj saznao da je Dedal pomogao Tezeju da savlada Minotaura i potom sa njegovom ćerkom pobjegne sa Krita, on ga je zajedno sa Ikarom zatočio u Lavirint. Kako nije bilo moguće pobjeći morem ili kopnom, dovitljivi Dedal je sebi i sinu uz pomoć voska i perja načinio krila.
Poznati rimski reljef prikazuje Dedala kako, s čekićem u ruci, pravi krila, dok ih njegov sin pridržava. Pošto je Ikaru pričvrstio krila, on ga je posavjetovao: “Opominjem, Ikare, tebe,/Drž se sredine, ne leti visoko, da krila ti sunce/Ne spali, nisko ne leti, da voda ih ne bi pritegla“ (Ovidije). Dedalovo upozorenje na dvije opasnosti koje Ikaru tokom leta prijete, izraz je ideala mjere, poštovanja granica. Opasnost koja je prijetila Ikaru je da pokuša da se uspne previsko, poput Tantala. Otac i sin su uspješno preletjeli ostrva Del i Pat, ali kad su se približili Samu, Ikar se oglušio o očevo upozorenje.
Zaveden lakoćom nebeskog krstarenja, vinuo se visoko prema Suncu. Usljed blizine, vosak se rastopio, perje se raspršilo a Ikar je pao u more. Dedal nije zapazio sinovljev pad u more, ali kad je vidio rasuto perje, prokleo je svoju vještinu. Spustio se na ostvo Sam gdje je pronašao Ikarovo tijelo i sahranio ga. Od tada se ovo ostrvo zove Ikarija.
Poznato je još nekoliko verzija ovog kulta, ali u svakoj od njih nalazimo tragičan završetak. U jednom slučaju dakle Ikar strada zato što nije vodio računa o otpornosti voska na sučevu toplotu, a u drugoj se davi zbog jednog pogrešnog manevra i prevrtanja broda. Njegovo tijelo pronalazi Herakle i sahranjuje ga.
Ikarovim stradanjem služili su se renesansni moralisti kao poukom koliko je opasna krajnost i kako je poželjna umjerenost jer “jer padu gordost predhodi“ ali je za druge to “egzistencija koja se osmjelila da pokuša nemoguće“, i simbolizirala trajnu potragu ljudskog uma.
Bonus video:
