Sreten Asanović: Kritika ga rano i rado prihvatila. Izrasta u majstora kratke priče. Knjige: Dugi trenuci (1956); Igra vatrom (1960); Dva izbora: Lijepa smrt (1971); (nekoliko novih priča); Opojno piće (1977)...
Prihvatajući pisca u sebi kao porodičnog demona (koji još mora brinuti i o biološkom kontinuitetu), i književnost kao sudbinu, Asanoviću su se i estetski kriterijumi prema ženama izoštrili, biološki postali sve provokativniji. Druga žena nije bila rodilja, brak se pretvorio u trajno prijateljstvo, treća mu je rodila kćerku i čvrsto obećanje da više neće rađati! Vraća se u Crnu Goru i s višestranim kriterijima se prema ženama odnosi. Uz estetski, najhitniji kriterij postaje - biti rodilja! Imao je sreću u ženi za koju je već imao neosporne argumente da je uz sve ostale kvalitete i kvalitetno rasna rodilja.
Gospođa Radmila, po ocu od roda Jankovića iz Krša Jankovića, po majci Slovenka, rasno lijepa žena, izrazito crnogorske orjentacije, hrabra, otvorena i prema njenim i njegovim prijateljima izuzetno pažljiva. Radmila i Sreten u tri godine braka dobijaju dva sina - Sima i Ivana. Danas su to, čujem, bistri, zdravi, biološki spremni, lijepi, živahno vragolasti dječaci. Tu je kraj Asanovićevim noćnim morama, obavezama prema mrtvima i živima kada je riječ o prenaglašenom biološkom imperativu, što je najnormalnija ljudska potreba!
Ja i dalje mislim da je ono i onakvo poraće u Crnoj Gori u Sretenu Asanoviću isprovociralo rađanje pisca. Sreten Perović, u maniru svog pedagoško-književnog ega, misli da bi iz Asanovićevog druženja s njim, i da onakvog poraća nije bilo, Asanović izašao kao pisac. Bilo je to uzajamno korisno druženje, kao i ono moje i Perovićevo u ranoj mladosti. U tom groznom crnogorskom poraću, a i onom nešto kasnijem mirnodopskom dobu, Perovića je, svakako neopravdano, bio glas „četničkog sina“, a Asanovića i mene „partizanske djece“. Priznao to Perović ili ne, on se ipak u jednom periodu crnogorskog jednoumlja, katkada i bezumlja, „pokrivao“ nama dvojicom, naravno mnogo više Asanovićem.
Ostalo je to kao izvjesno opterećenje i u Perovićevom maniru ponašanja, zapravo grčevitog nastojanja da se što više pokazuje, vida i druži s ljudima iz crnogorskog partijskog i državnog vrha. Imao je Sreten Perović u takvim nastojanjima i grdnih promašaja, naročito u jednom slučaju kada mu je idejni savjetnik i politički barometar bio, a i danas je, najveći lažov u političkom crnogorskom životu - ondašnjem, sadašnjem i budućem! Dr Mirjana Strčić, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, napisala je veću studiju o književnom djelu Sretena Asanovića. Jedan veći odlomak te studije naslovljen: “Kratka priča S. Asanovića“ objavljenje u zagrebačkom Forumu. Gospođa Strčić je veoma analitički prišla kratkoj priči Sretena Asanovića i napisala studiju, kakva se u Crnoj Gori o ovom piscu još nije pojavila. Evo nekih Strčićkinih akcenata:
* * *
„U cjelini, do danas se književna teorija slaže u jednom: zbog svojih specifičnosti kao najstrožije određena prozna vrsta, kratka priča od svoga stvaraoca traži veliko književno umijeće i disciplinu, a u nas se javio čak i glas da se zrelost jedne književnosti ogleda u umijeću kratke priče, što zaista odudara od uvriježena shvatanja da je roman velika matura jedne književnosti.“
* * *
„Prva impresija pri susretu sa S. Asanovićem kao piscem njegovo je vidljivo tematsko vezivanje uz razdoblje NOR-a, bilo da neposredno ulazi u situacije u ratu, bilo da u širem smislu događaji iz rata određuju sudbine njegovih likova: tek jedna četvrtina njegovih priča, otprilike, izvan je toga tematskog kruga, iako po ostalim odrednicima ne izlaze iz okvira autorovih osnovnih psihološko-etičkih interesa i žanrovskih karakteristika kratke priče.“
* * *
„Spoznaja o kolektivnom narodnom duhu, o interesima zajednice koji su iznad ličnih, upečatljivo se, u prisustvu smrti, potvrđuje u dvije pripovijesti sa sličnim motivima - u Noći na golom brdu i Tužbalici. Dva su starca na podjednakom putu patnje krenula po mrtva tijela svojih sinova: Šćepan u jeku bitke na bojište, ‘tamo gdje je Radoslav šanac držao’; ‘da ga traži i nađe prije no što se svi obruči zatvore, da ga vidi mrtva, da ga ukopa i stavi mu mramor više glave’ (Noć na golom brdu). A Gligor nakon oslobođenja, po kosti svoga Balše da ga smiri u grobu koji će i sam s njim dijeliti (Tužbalica). Nijedan ni drugi mrtvih sinova nijesu našli - među leševima palih partizana koji su ‘svi mladi i jednaki, a neprijatelj svud između i oko njih’. Šćepan će pokopati mladu partizanku, simbolično pokopavajući svekolike narodne žrtve, a Gligor će kosti svoga Balše ostaviti u zajedničkom partizanskom grobu - jer, svi su zajedno pali: ‘Nije bio sam, pa im se i krv pomiješala’“.
* * *
„U daljnoj potrazi za komponentama tipično crnogorskih osvjetljenja možda bi se više pažnje moglo posvetiti ćemovskom pejzažu koji je izrazito funkcionalno uveden u pripovijedačko tkivo, a vrlo često prepoznatljiv po nemilosrdnom suncu nad usijanim kamenjarom; isto tako, mogle bi se izdvojiti i neke osobitosti u normama međuljudskih odnosa u crnogorskoj sredini (rodoslovno, incestno shvaćena ljubav djevera prema snahi u Svadbi, npr.), no sve bi to značilo samo dalje potvrđivanje postavljene teze.“
* * *
Sreten Asanović: Čovjek politike, izvan politike. Posvećuje se vođenju „Stvaranja“. Časopis postaje otvoreniji i savremeniji.
Kod već biološki i književno ostvarenog Asanovića nastaju druge noćne i dnevne more. Bježi mu se iz politike u uređivačku zavjetrinu. Sa iskustvom političara koji u sebi nikada nije potisnuo pisca, i sa iskustvom pisca koji se, poznavajući ćudi sredine, vazda oslanjao na izvjesni politički ugled, a nije mu bio mrzan ni određeni politički uticaj, Asanović definitivno shvata da je tekuća kadrovsko-politička garnitura u Crnoj Gori naklonjena Milu Kralju i Gojku Dapčeviću, da su poslušniji, politički ambiciozniji i upotrebljiviji, da nemaju Asanovićevih skrupula, da nijesu, kao Asanović što jeste čvrsto i tvrdoglavo na konceptu crnogorske nacionalne samobitnosti, da su u tome konceptu onoliko koliko je to i tadašnja crnogorska politika. Ova dvojica tipičnih književničkih partijaca i partijskih književnika i karijerista, čine sve da zadovolje zvaničnu politiku i zvanični partijski kurs u svim varijantama - od književnih i izdavačkih do vodoprivrednih kao što je prevođenje Tare u Moraču!
Kralj i Dapčević, svaki sa svojim vezama i metodama, pokušavaju se nametnuti grupi pisaca koji već žive i rade pod paskom crnogorskih nacionalista, neki su čak i formalno kažnjavani, ali im to nikako ne uspijeva. Milo Kralj, metodama partijskog pritiska, forumskog istupanja i tobožnjim autoritetom člana Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, pokušava „Lučine“ pisce obilježiti kao crnogorske ekstremiste i nametnuti im se za arbitra i revizora svih njihovih izdavačkih planova, a prije svega izdavačkog plana „Luče“. Za forumske i kuloarske napade na „Lučine“ pisce, Kralj je motivisan i ličnom povrijeđenošću: urednici „Luče“ uporno odbijaju da u ediciju uvrste izbor iz njegove poezije, a obilato su uvrstili Dapčevića, Žarka Đurovića, a u planu je i Ivan Ceković! Kralju je jasno, Dapčeviću takođe, da iza „Luče“ i njenih pisaca - urednika veoma decidirano stoji Veljko Milatović i dosta obazrivo Veselin Đuranović, tada državnici s najvećim ugledom i najvećim zakoračenjem u koncept crnogorske nacionalne samobitnosti. Institucije crnogorske nacionalne kulture počinju se dešavati uz veliku, čak nesebičnu podršku Milatovića i Đuranovića i njihovih timova.
Od crnogorskih političara svih poslijeratnih generacija i garnitura na crnogorskoj nacionalnoj samobitnosti najviše su insistirali i najduže istrajavali Savo Brković i Miladin Perović. Nakon rane Perovićeve smrti i Brkovićevog izmještanja u Savjet federacije, njihovu ulogu u zvaničnoj politici nastavljaju, s više ovlašćenja i državno-partijskog autoriteta, Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Budislav Šoškić, koji takođe rano umire, i samo donekle, i uz dosta povremenih zadrški, Marko Orlandić, Olga Perović, dr Božina Ivanović (kao ministar kulture i nauke, uz veliku asistenciju možda i presudnu, svoga pomoćnika Raduna Mićkovića) i Vidoje Žarković, kojemu dosta toga nije jasno, jer u crnogorsku i jugoslovensku politiku dolazi s položaja komesara Jugoslovenske ratne mornarice. Uz Milatovića, Đuranovića, Orlandića, pa i Žarkovića, vežu se „Lučini“ pisci - urednici.
U tom periodu (Mirko Banjević i Leso Ivanović su već mrtvi) crnogorskim piscima se osjećaju, iskazuju, i kao takvi nastupaju i djeluju: Radovan Zogović, Mihailo Lalić (uz veliki Zogovićev upliv), Radonja Vešović, Sreten Asanović, Sreten Perović, dr Radoslav Rotković, akademik Čedo Vuković, akademik Dušan Kostić (tek kada ga je Beograd odbacio kao pisca), Božo Bulatović, Branko Banjević, Pavle Popović, Jevrem Brković, Vojislav Vulanović, Gojko Janjušević, dr Vasilije Kalezić, Milorad Stojović, Vaso Stanišić, Milo Kralj, Niko Jovićević, dr Novak Kilibarda, Gojko Dapčević, Miroslav Đurović, dr Slobodan Kalezić, Vukman Otašević, Milenko Ratković, Dušan Đurišić, Ljubisav Milićević, Pavle Đonović, Vito Nikolić, Radojica Bošković, Milika Pavlović, dr Slobodan Tomović, Milo Bošković, Slobodan P. Bošković, Mladen Lompar, Momir M. Marković, Ratko Vujošević, Rajko Cerović, Božidar - Musa Đoković, dr. Slobodan Vujačić, Milorad Popović, Budimir Dubak, Zuvdija Hodžić - Beriša, Isak Kalpačina, Husein Bašić, Kosta Radović, Ilija Lakušić, dr Šefket Krcić, Fehim Kajević, Gojko Čelebić, Janko Vujisić, Dušan Govedarica, Božo Marković, Milivoje Mišo Brajović...
U onim kasnijim dramatičnim zbivanjima: velika najezda srpskog nacionalizma i mitingaških populističkih hordi na Crnu Goru, dolazi do drastičnih raslojavanja u Udruženju književnika Crne Gore. Još dok sam ja bio predsjednik UKCG, prosrpska struja, vješto kamuflirana stavovima Saveza komunista i zvaničnom crnogorskom politikom, podstaknuta događanjima u Udruženju književnika Srbije i Francuskoj 7, pokušava da udruženje preuzme i pretvori ga u ekspozituru Francuske 7. To im, kao što se zna, dok sam ja bio predsjednik nije uspjelo. Može se reći da sam ja, kao crnogorski pisac, posljednji predsjednik UKCG. Poslije mene, to više nije bilo udruženje crnogorskih književnika. Crnogorski pisci masovno izlaze iz Udruženja, a u Udruženje uvire polupismena rulja, prima se u članstvo bez ikakvih književnih kriterija, s dva svjedoka kao za boračku penziju!
* * *
Sreten Asanović: Prestaje biti miljenik zvanične politike. Zaobilaze ga sve kadrovske komisije. Omiljeniji je u Federaciji nego u Republici. Više ga cijene i bolje uočavaju njegove istinske sposobnosti: i kao političara i kao pisca! Brišu ga sa svih kadrovskih lista, a nekada je bio, čak dosta visoko, kotiran i na crnogorskoj diplomatskoj (ambasadorskoj) listi. Obećavana mu je Bugarska ili Albanija. Ko se kome tu zamjerio i zašto? Ko je koga tu prvi napustio, ko je kome okrenuo leđa? - danas je to teško reći. Asanović o tome, ni pred prijateljima, nije sasvim otvoreno govorio, nije artikulisao to veoma zanimljivo poglavlje svog političkog života, koje se u jednoj slobodnijoj interpretaciji može nazvati - njegovo odbacivanje politike ili političko odbacivanje njega!
Ko je koga tu odbacio: Asanović politiku i političare, ili politika i političari Asanovića? Dešava se da u jednom trenutku, dosta teškom za Asanovića, iza njega ne stoje čak ni „Lučini“ pisci - urednici, iza kojih je, u nekim dosta delikatnim situacijama, on znao postajano da stane! „Lučini“ pisci - urednici imaju već izoštrena čula da osjete kako se kadrovski u Republici diše i kako ko od vodećih kadrovika diše. U tom kadrovskom disanju, ili dahtanju, „Lučini“ pisci - urednici ne čuju da tamo u Republici neko i za Asanovića diše, zapravo osjećaju da se za njega tamo više ne diše! Kruži verzija, moguće da su je i „Lučini“ pisci lansirali, daje Asanovića iz kadrovske viteške prvi pošenuo, skrajnuo, pomakao Veselin Đuranović. Da li je ta verzija verzirano lansirana, ili se Đuranović u jednom trenutku zaista odlučio da iz književničkog koša izvadi i u kadrovsku vitešku ubaci Kralja i Dapčevića, kao političko osvježenje iz književnih krugova?!
Asanović kod sebe nikada nije uspio izgraditi, ili uspostaviti, nekakav odbrambeni mehanizam od uticaja plenumske politike i političara na njega i časopis. Neka reliktnost političko-partijska je u biti svakog njegovog angažmana, bilo da se radi o pisanjima predgovora raznim boračkim zbornicima ili monografijama. Istina, on to radi dosta fleksibilnije i sa više kritičnosti nego što se to radi u jednoj vulgarno dogmatskoj „Praksi“, koju u predsoblju predsjedničke kancelarije Centralnog komiteta, da bude u svakom trenutku pri ruci, ureduje Milo Kralj. Ima kod Asanovića iz tog perioda i političkog šlifa i filinga jedne zagrebačko-beogradsko-ljubljanske škole onih mladih federacijskih političara, koji svojom obrazovanošću i političkom fleksibilnošću i najvulgarniju politiku uspijevaju intelektualizirati, lišiti je surove obrazine praktično-socijalnog socijalizma.
Dolazi period kada se za Asanovića i „Stvaranje“ grčevito bori Milo Kralj, čija je politička zvijezda posve potamnjela. Gojko Dapčević je i dalje u političkom usponu, koji praktično ama baš ništa ne znači. To je jasno i onima koji su ga tamo uspeli. Njegove su osnovne političke ambicije zadovoljene - likvidirao je iz forumskog političkog prostora Asanovića i Kralja. Već je prošlo ono podmuklo vrijeme kadrovske utrke Kralja i Dapčevića. Bilo je zanimljivo gledati i pratiti, ko je umio da gleda i prati, taj politikantski dvojac Dapčević - Kralj, koji se uzajamno ne podnose, kako u pretkongresnim i predplenumskim danima obilaze kabinete visokih partijskih i državnih funkcionera, ispijaju kafe i vode „korisne intelektualno-partijske“ razgovore, ne bi li kako dokučili koji od njih dvojice na kadrovskim listama bolje kotira.
Kada su uspjeli da zajedničkim zauzimanjem, prije svega spletkama i intrigama, ospore Asanovića kao mogućeg konkurenta s dužim (kadrovskim) partijskim stazom i čistijom porodičnom enobeovskom prošlošću (jedno vrijeme se govorilo da na nekoj listi figurira kao kandidat za člana državnog Predsjedništva Crne Gore), onda Dapčević i Kralj, potiho i potajno, u istim tim kabinetima, nastupajući pojedinačno i povjerljivo, pokušavaju, naravno uobičajenim spletkama i ogovaranjima, jedan drugog osporiti i s kadrovske liste istisnuti, ili makar negdje pri dnu spustiti. U jednom su periodu zajedno u Centralnom komitetu Saveza komunista Crne Gore, a u drugom mandatu Dapčević je sam, takoreći ponavljač je u Centralnom komitetu, u čemu on primitivno-politikantski uživa, kao da se, bože moj, tamo bez njega nije moglo. Piše brzometno i patetično podužu stihoklepnu poemu o smrti Salvadora Aljendea, čileanskog socijalističkog predsjednika. Iste godine kada i ja za knjigu poezije „Brđanska zemlja“, Dapčević za tu poemetinu dobija tada uglednu književnu nagradu „Risto Ratković“. Kada je u ovom ratu tu nagradu dobio i ratni zločinac Radovan Karadžić, Sreten Perović i ja smo se odmah odrekli nagrade. Režimlija Dapčević na takvo što nije ni pomišljao. (Kraj u narednom broju)
Bonus video:
