Gospodo direktori,
Generalni direktore RTCG, gospodine Šundiću; direktore TVCG, gospodine Đurđiću,
Osjećam obavezu da vam ukažem na par činjenica, vezano za bizarnu situaciju u kojoj sam se našao u pretprošli utorak, 18. avgusta, na ulazu u Atrio Concept House u Podgorici, u Ulici Miljana Vukova, broj 39, oko 21:20 sati. Pomenuti prostor vodi uvaženi gospodin Vuković, glavni državni arhitekt. Te večeri je bio upriličen Omaž Ranku Radoviću (1935 - 2005), profesoru, arhitekti, urbanisti i teoretičaru arhitekture. Događaj je organizovala Crnogorska kinoteka - a tamo sam se pojavio na poziv Andra Martinovića, direktora te institucije.
Na ulazu me sačekao Vanja Kovačević - novinar RTCG - i odmah je nasrnuo na mene: “Što me gledaš? Ti, ti! Bitango! Ti splačino! Što me gledaš?” “Oh, pa to ste vi gospodine Kovačeviću!”, uzvratih. “Izvinite, nisam vas odmah prepoznao”.
Uvaženi direktori, Vanja Kovačević je kao scenarista dokumentarnog filma kojemu je tema bila stara Podgorica - filma koji je emitovan i na RTCG, koncem avgusta 2016. godine - posegnuo za plodovima mojeg istraživačkog i spisateljskog rada - bez pominjanja moga imena - što je nedopustivo (u akademskom kontekstu - i neoprostivo), nadam se da se slažemo oko toga.
Kovačević je uvrstio u scenario pomenutog dokumentarca nekoliko pasusa koje je pronašao u tekstu koji sam ja potpisao - bez mojega odobrenja, moram naglasiti - da bi zatim, kao narator, izgovorio tih nekoliko pasusa u filmu - ne dajući gledaocima informaciju o autoru - ili, drugim riječima, ostavljajući gledaoce u uvjerenju da je upravo on - Vanja Kovačević - napisao tih nekoliko pasusa. Ni u odjavnoj špici dokumentarnog filma nije pomenuto moje ime - što se ne može okarakterisati drugačije nego kao plagijat - po definiciji: preuzimanje plodova tuđeg rada, ili tuđih ideja i plasiranje preuzetog pod svojim imenom.
Sve što sam imao da kažem o tom bizarnom iskustvu - kazao sam u tekstu naslovljenom “Vrijeme plagijata”, koji je objavljen u ART-u, subotnjem kulturnom dodatku Vijesti, 27. avgusta 2016. godine. U zaključku toga teksta sam napisao sljedeće:
“Dakle, da je neko drugi pokupio par mojih pasusa i objavio ih kao svoje - ne bih reagovao - ovo je CG, ovdje nema smisla reagovati - ali ako uzmemo da je Vanja Kovačević slika i prilika CG intelektualca sa kraja XX i početka XXI vijeka - i uzor mladima - svakako zaslužuje da mu se skrene pažnja”.
Bio sam ubijeđen da će Kovačević shvatiti da se ogriješio o etičke principe - i da moje javno ukazivanje na njegov prijestup nije ništa drugo do li konstruktivna kritika. Tekst sam intonirao u skladu sa predstavom koju sam imao o Kovačeviću kao javnoj ličnosti - strogo u funkciji procijenjene težine Kovačevićevog prestupa. Što će reći da sam nastupio vrlo blago, iz šaljivog registra - uz natruhe cinizma - ne dajući Kovačeviću ama baš nikakvog povoda za resentiman. Očekivao sam, da budem iskren, javno izvinjenje od strane Kovačevića - koje je izostalo. Kovačević nije čak smogao snage da me pozove na kafu - da se izvini i da uljudno zatraži od mene objašnjenje - čime bi, vrlo vjerovatno, bila stavljena tačka na tu nemilu epizodu.
Kako bilo, razgovarao sam u par navrata sa autorom dokumentarca, na njegovo insisitiranje - i obećao sam mu, opet na njegovo insistiranje, da neću više pominjati Kovačevićev prestup u mojim tekstovima - računajući da ta duboka duševna bol koju je, po riječima autora, Kovačević junački trpio - a koju sam, navodno, ja uzrokovao - može proći kao nekakav ekvivalent izvinjenju, suprotnog predznaka.
A onda su se Kovačevićevi i moji putevi ukrstili u prostorijama Organizacije KOD. Prethodno sam razgovarao sa Perićem i Ikovićem iz te organizacije o Kovačevićevom plagiranju - odnosno o mome stavu, vezano za cijeli slučaj - kojom prilikom mi je Perić dao do znanja da je Kovačević prominentna figura u KOD. Uz to je naglasio, sjećam se, da izuzetno cijeni Kovačevića - i da eventualna moja saradnja sa Organizacijom KOD isključuje bilo kakvo konfrontiranje između Kovačevića i mene.
“Ne vidim zašto bi Kovačevićevo plagiranje moga teksta”, rekao sam Periću, “stajalo na putu saradnje između KOD-a i mene. Uostalom, oprostio sam Kovačeviću. Ako i on oprašta meni, onda je ostalo samo još da se rukujemo”. Mislio sam da je time “Slučaj Kovačević” stavljen ad acta - međutim, ispostavilo se da nije tako. Nakon jednog od brojnih sastanaka koje smo imali u KOD - pojavio se Vanja Kovačević - i počeo je da se rukuje sa svima redom. Recimo da nas je bilo desetak u prostoriji. Mene je preskočio. “Izgleda da se više ne poznajemo Kovačeviću?”, rekoh u šali. Kovačević je u tom trenutku sijevnuo očima, urliknuo “Sram te bilo!” - i (kao) krenuo prema meni. Prisutni su ga zaustavili, naravno - i tu se, otprilike, završila moja saradnja sa KOD. Sljedeći susret sa Kovačevićem sam imao, kao što rekoh, u pretprošli utorak, 18. avgusta, baš na dan rođenja Ranka Radovića, na vratima Atrio Concept House.
“Sklonite se sa vrata”, rekoh Kovačeviću, “nije mi do igrarija, molim vas”. Kovačević je u tom trenutku opet sijevnuo očima - i uz jedno gromko “Bitango!” - zamahnuo u mom pravcu. Ne znam da li sam eskivirao udarac u lice, ili je Kovačević zaustavio pesnicu na pet santimetara od mog lica. U narednom trenutku sam uhvatio Kovačevića za obje podlaktice. “Smirite se! Smirite se čovječe”, uporno sam ponavljao. Uletio je i njegov prijatelj koji se tu zadesio, u pokušaju da nas razdvoji. Kovačević me konstantno vrijeđao - “Bitango! Splačino! Govno! - a dodao je i par prijetnji: “Nasamo! Nasamo kad se nađemo! Nasamo! Pokazaću ja tebi!” Držao sam ga čvrsto za obje podlaktice - sve dok se konačno nije smirio. Onda sam zvao Policiju.
“Policija dolazi za desetak minuta”, rekao sam Kovačeviću. “Postoji opasnost da ova stvar eskalira, zato je najbolje da odmah raspravimo - pred Policijom - što se ovdje zapravo desilo”. Kad su čuli da dolazi Policija - Kovačević i njegov prijatelj su nestali.
Dakle, gospodo direktori, molim vas da podsjetite Kovačevića - novinara RTCG - da je on ipak nekakva javna ličnost - uzor mladima - i da pokušate da mu objasnite da je njegovo ponašanje na ulazu u Atrio Concept House bilo nezrelo - ponašao se kao razmaženi desetogodišnjak - i nedopustivo, svakako.
Svestan sam, sa druge strane, da sam pominjanjem Kovačevića u par mojih tekstova, vrlo vjerovatno prouzročio njegove frustacije - s kojima, očigledno, te večeri nije bio u stanju da se izbori. Žao mi je zbog toga.
A što se tiče Kovačevićevog plagiranja - sumnjam da je u stanju da do kraja sagleda i shvati posljedice takvog čina - i zato sam vrlo temeljito analizirao neke od njegovih recentnijih TV uradaka, u namjeri da mu, opet krajnje dobronamjerno, ukažem na još nekoliko tipičnih ogrješenja o etičke principe - ogrješenja kojih, kladio bih se, nije ni svjestan.
Nastavak u narednom - ili u nekom od narednih brojeva.
Bonus video:
