Defne Suman je turska spisateljica i učiteljica joge, strastveni putnik i građanin svijeta. Živi u Istanbulu i Atini. Autorka je knjiga Plava šuma, Sakriti i tražiti, Tišina Šeherezade, Crveno ljeto i Na doručku. Za Vijesti je govorila o svojim romanima koji će uskoro biti dostupni i našim čitaocima.
Vaša prva knjiga bila je Plava šuma. Kako ste počeli da pišete knjige?
- U početku sam pisala blogove. Tekstovi na blogu više su se odnosili na moja putovanja, moje odnose sa porodicom i prijateljima i potragu za pronalaskom ko sam zaista. Web lokacija bloga nazvala se (i dalje postoji) The Human Condition. To je brzo privuklo veliki broj ljudi i shvatila sam kako pišem svaki dan za interaktivnu publiku. Kasnije je jedna izdavačka kuća predložila da od mojih blogova napravi knjigu. Tako je nastala Plava šuma. Tokom godina imala je brojna izdanja i još uvijek je jedna od najprodavanijih knjiga u Turskoj. Ljudi koji traže nešto drugačije od datog recepta o životu, smatraju da je Plava šuma nadahnjujuća i ohrabrujuća za izlazak izvan okvira i potragu za istinskom željom srca.
Vaš prvi roman Sakriti i tražiti bavi se pitanjima koja se odnose na polarizaciju modernih i konzervativnih segmenata Turske. Turska je sada moderna država, ali u kojoj mjeri postoje ponavljanja prošlosti u svakom segmentu života, ljudskom ponašanju, pogledu na svijet?
- Moj prvi roman Sakriti i tražiti zasnovan je na mojoj magistarskoj tezi koju sam napisala za diplomski rad na odjeljenju za sociologiju Univerziteta Bogazici devedesetih godina. Tada je takozvana „islamska buržoazija“ bila relativno nova pojava u turskom društvu. Kasnije, kad sam sjela da pišem roman, teza mi se vratila, koristila sam sukob između sekularne (urbane) evropske elite društva i novonastale urbane konzervativne klase kao središnji kanal napetosti naracije. Od tada vidimo kako se islamski konzervativizam širi u mnogim institucijama društvenih i političkih struktura u Turskoj. Sekularne/evropske elite gurnute su u uglove urbanih prostora i sistema uopšte. To, naravno, nije slučajnost. Danas vidimo porast fundamentalizma i ultranacionalizma svuda u svijetu. Ne bih nazvala trenutnu situaciju u svijetu ponavljanjem prošlosti, iako su arhaični i patrijarhalni misaoni obrasci jasno pozajmljeni iz predmodernog doba, ali novi konzervativizam u Turskoj i svuda drugdje raste poput otrovnog korova. On ima veliku korist od tehnologije, urbanog života, globalne ekonomije i multinacionalnih korporacija. Pa rekla bih da se danas u svijetu suočavamo sa zaista novom pojavom. Vrlo opasna mješavina plitkog načina razmišljanja i nekontrolisane snage. Turska je u velikoj mjeri dio ove slike.
Godine 2015. objavili ste knjigu Tišina Šeherezade, u kojoj opisujete uništenje kosmopolitske osmanske Smirne. Koja je istorijska pozadina ovog romana?
- Tišina Šeherezade ima istorijsku pozadinu na ličnom nivou. Istraživanje koje sam vodila zbog korijena svoje porodice nadahnulo me za pisanje istorijske fikcije. Nijesam iz Smirne (današnji Izmir) niti je moja porodica. Moj djed po majci zapravo je iz Skoplja, a baka po ocu je iz Filibe u Bugarskoj. Činjenica da su obje bake i djedovi morali pobjeći iz domovine za vrijeme Balkanskih ratova i nikad se nijesu mogli vratiti kući dirnula me je duboko. Razmišljala sam o toj priči, ali pošto sam se udala za Grka nedavno sam postala svjesnija tišine koju imamo u Turskoj, oko nekih zločina koji su se dogodili u našoj zemlji. Jedna od tih “prećutanih uspomena” je kraj kosmopolitske Smirne, bogate, lijepe luke Levanta. Na kraju grčko-turskog rata (1921-1922) Smirna je spaljena i uništena, a pravoslavno hrišćansko stanovništvo grada ubijeno ili prisiljeno napustiti grad za nekoliko nedjelja u septembru 1922. Danas, u modernom Izmiru, ne možete pronaći ni jedan trag one kosmopolitske Smirne u kojoj se, jednom davno, govorilo pet jezika i postojale četiri religije, jedna pored druge. Ovo je vrlo veliki gubitak. Gubitak pamćenja, gubitak milosti, gubitak dubine i sklada. Gubitak je toliko veliki da što sam više saznavala o staroj Smirni, to sam više osjećala bol u srcu. Za mene nije bilo izbora osim pisanja priče o gradu, njegovoj ljepoti i uništenju.
Vaša knjiga Crveno ljeto dešava se u ljeto 1974. godine, kada je na Kipru bio sukob između Turske i Grčke. Vaša knjiga zasnovana na stvarnom događaju, ali šta je sa likovima i drugim nivoom priče, je li to fikcija?
- Za svaku priču koju napišem biram stvarne događaje u istoriji. Kao sociolog, radim puno istraživanja kako bih razumjela svakodnevnu klimu tokom političke krize. Dakle, u pozadini je svaki mali detalj iz stvarnog života određenog razdoblja istorije, ali likovi i njihova priča čista su fikcija. Bol je, međutim, uvijek stvaran.
Je li Crveno ljeto kiparska priča sa grčke ili turske tačke gledišta? Kako ste pronašli pravi balans i izbjegli nacionalizam?
- Pisala sam o agoniji i patnji ljudskih bića. Obični ljudi sa obje strane ostrva nikada nijesu željeli nasilje, nikad nijesu tražili grčku ili tursku intervenciju na Kipru. Ipak, njihovi životi su uništeni, njihovi domovi su srušeni, njihova tijela su napadnuta. Željela sam da govorim u njihovo ime. Patnja i gubitak su univerzalni. Svi mi patimo zbog istih gubitaka. Bol nema državljanstvo. Pričala sam sa te tačke. Iz srca, opet mjesta, koje nema nacionalni identitet.
Da li je ova knjiga o drugoj strani zvanične verzije istorije kao istine? U stvari, ovo je knjiga o običnim ljudima i ljudskim tragedijama?
- Sve moje knjige govore o tragedijama običnih ljudi. Zvaničnu istoriju proizvode centri moći, vlade i djecu podučavaju kao da je to prava istorija. Nikada ne govori o patnjama ljudi ili zločinima protiv čovječnosti. Naš je zadatak kao književnika i umjetnika otkriti što je izgubljeno u prošlosti.
Kakve su reakcije čitalaca Crvenog ljeta u Turskoj i Grčkoj?
- Nevjerovatne! U obje zemlje knjiga je bila veoma dobrodošla. Turski čitaoci zahvalili su mi što sam ih obavijestila o skrivenoj prošlosti sopstvene države. Grci su mi čestitali što sam progovorila o silovanju Kipra. Crveno ljeto je jako voljeno i njegovano u obje zemlje, a najvažnije mi je što je tako i na Kipru. Razgovarala sam na Kipru, i na turskoj i na južnoj strani. Susrela sam se s čitaocima iz UN-ove zaštitne zone i knjigu smo čitali zajedno na turskom i grčkom jeziku. To je prva knjiga turskog autora ikad napisana o nasilju nad ženama na Kipru tokom intervencije turske vojske. To je ujedno i pokušaj razumijevanja i otkrivanja kako je nasilje dvostrano. Mnoge kiparske Turke 1960-ih na Kipru su napale i ubile grčke ultranacionalističke terorističke organizacije. UN-ova zaštitna zona postojala je prije 1974. godine, kao sredstvo zaštite tursko-kiparskih civila. Crveno ljeto je priča o podjeli i (nadi) za ponovnim ujedinjenjem. To je priča o kćeri i ocu koji su se odavno razdvojili, to je priča o ponovnom spajanju muškarca i žene koji su se uvijek osjećali neispunjeni iznutra. Nadam se da je to doprinijelo snu o ponovnom ujedinjenju Kipra.
Je li vaš roman Na doručku nastavak vaših prethodnih knjiga?
- Ne u smislu priče ili likova. To je priča koja se odvija na malom ostrvu kraj obala Istanbula. Porodična drama nas vraća na neizgovorene zločine počinjene na turskoj zemlji. Započinje vrlo ličnim pitanjem: zašto se osjećamo nepovezani sa ljudima koji su nam najbliži, tj. sa porodicom. Dugo pripadamo našim porodicama, ali nikada ne možemo biti u potpunosti sami kada smo okruženi roditeljima i rodbinom. Na doručku imamo porodicu koja se okupila u bakinom domu na Prinčevskom ostrvu i priča je otkrivanje istorijske tajne koja se krije iza njihove nesvjesne tišine i udaljenosti. Što se tiče njene srži, možemo reći da je to nastavak prethodnih knjiga. U knjizi Na doručku, kao i u drugim mojim knjigama, pokušala sam poništiti službenu verziju istorije i osvijetliti jedan od najmanje poznatih pokolja u Turskoj: ubistva i prisilne promjene identiteta sjevernih crnomorskih (pontijskih) Grka.
Imate li i lična i porodična sjećanja na ta istorijska razdoblja Turske koja opisujete u svojim romanima?
- Odrasla sam na Prinčevskom ostrvu u kući svog djeda. Zbog toga ostrvo ima vrlo drago mjesto u mom srcu. U knjizi Na doručku koristila sam ostrvo kao metaforu za zatvaranje u sebe, ne otvarajući svoj um alternativnim verzijama stvarnosti/istorije. Istovremeno je to za mene drago mjesto na zemlji. Uživala sam u pisanju o svojim omiljenim brdima, crkvama, mjestima za sladoled i osjećanjima koja se mogu dobiti samo u djetinjstvu. Što se tiče Crvenog ljeta, rođena sam 1974, godine kada je turska vojska okupirala sjeverni Kipar. Tako me neizbježno moj rođendan uvijek podsjeća na Kipar. Roditelji moga djeda morali su pobjeći iz Skoplja tokom Balkanskih ratova u nadi da će se jednog dana vratiti kući. Ove porodične priče oduvijek su me inspirisale. Pojma nemam odakle potiče moje prezime Suman. Rijetko je prezime i na turskom jeziku ne znači ništa posebno. Sumnjam da bih mogla imati neke jermenske korijene, možda je djed morao ili bio prisiljen da promijeni svoj identitet. Sve ove priče i njihov potencijal ključaju u meni i uvijek su odličan izvor inspiracije.
Dvadeseti vijek u Turskoj bio je postepeno mijenjanje na bolje, bila je evropeizacija društva. Mislim da su žene najviše napredovale u toj situaciji. A šta nam možete reći o Turskoj danas, na početku 21. vijeka?
- Što se tiče ženskih prava, Turska se trenutno nalazi na vrlo tužnom i zastrašujućem mjestu. Svakoga dana mladu ženu ubije neko koga ona poznaje. Muž, njen bivši suprug, njen dječko... Muškarci koji ne podnose odbacivanje pronalaze svako pravo u sebi da ubiju ženu koja ih je odbacila. Sudski sistem ne štiti žene. Iako su prava žena zaštićena zakonom, uvijek postoji pukotina. Društvo je spremno da okrivi ženu. Muškarci ne preuzimaju odgovornost za nasilje koje počine. Što više čujemo za slučajeve nasilja nad ženama, to više muškaraca sebi dozvoljava da učine isto kada im je povrijeđen ego. U Turskoj je danas ogroman porast nasilja nad ženama. Prošlog vijeka žene su stekle pravo da budu nezavisne građanke države i njihova je prava donekle štitio sistem. Danas su sve ove moderne nezavisne žene ugrožene i one (mi) se nalazimo u uglovma i stisnute smo u mnogim malim prostorima postojanja.
Prošlo je više od jednog vijeka otkako su Osmanlije napustile Balkan. Jedno od aktuelnih pitanja je valorizacija osmanske baštine u kontekstu modernog razumijevanja složenosti civilizacijskog prožimanja. U Herceg Novom, gradu na jadranskoj obali, u kojem živim, još postoje turski toponimi: Karača, Jokmegdan, Tatar bašta i tvrđava Kanli kula.
- Bilo je to doba carstava. Rimsko Carstvo, Vizantija, Austro-Ugarska, Rusija, Engleska... Čitav politički sistem bio je zasnovan na proširenju zemlje i premještanju doseljenika dominantnih etničkih grupa u novonastalu zemlju. Ne bih to nazvala okupacijom. Možda mogu upotrijebiti pojam kolonizacije. Osmansko carstvo je imalo milet sistem (sistem vjerske autonomije u okviru Osmanskog carstva, prim. prev), bilo je poput državnog sistema SAD-a, samo što je bilo zasnovano na religiji. Svaka vjerska skupina je sačinjavala zajednicu i poglavar zajednice je vladao vjerskom grupom. Razmišljanje je bilo drugačije od našeg danas koje je obojeno ideologijom nacionalnih država. Osmansko carstvo je dugo vremena vladalo nad vrlo velikom zemljom. Prirodno da je iskorištavala sirovinu i ljude zemlje kojom je upravljala, a istovremeno je donijela bogatstvo i civilizaciju u svom vremenu prosperiteta. Osmansko ili vizantijsko, vjerujem da je naša dužnost za čovječanstvo da sačuvamo umjetničko djelo i arhitekturu. U tom smislu, ono što se dogodilo s Aja Sofijom duboko me je rastužilo. Aja Sofija je bila vizantijska crkva, da, i kasnije se koristila kao džamija pod osmanskom vlašću. Bez obzira na religijski aspekt, taj prostor je nasljeđe čovečanstva, a ne jedne ili druge religije. Pripada svim ljudima sa svojom čudesnom arhitekturom, ikonografijom koja oduzima dah i jedinstvenom mističnom energijom.
U svojim knjigama pišete o kolektivnom zaboravu i sjećanju, traumi, potiskivanju i otkrivanju istine na ličnom i društvenom nivou. Možete li se predstaviti kao pisac? Jeste li bliži sadašnjosti ili prošlosti, neobičnim pojedincima ili običnim ljudima?
- Lijepo pitanje! Ja sam osoba izrazito iz sadašnjosti koja je svjesna i zaljubljena u istoriju. Volim tehnologiju. Pratim sve što se događa u svijetu. Imam puno prijatelja i volim da izlazim, razgovaram, komuniciram. Uvijek tražim da učim nove stvari, nove jezike, čak i na području pisanja i književnosti. Znam da sam dobar učitelj. Vodim svoje čitaoce na duge šetnje Istanbulom i Izmirom, pokazujem im gdje se odvijaju neki prizori mojih knjiga. Držim časove pisanja, časove joge i vjerujem da i najobičnija osoba ima nešto jedinstveno u sebi ako je pogledate izbliza i obratite pažnju. Svi smo u ovaj život došli s određenom svrhom. Ne morate ništa učiniti da biste zapravo ispunili taj posao. Jednostavno postojiš i univerzum je potpun.
Savremena turska književnost postala je poznata posljednjih godina, prije svega zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?
- Orhana Pamuka smatram svojim učiteljem. Toliko sam naučila o književnosti i umjeću književnog pisanja čitajući njegove romane i njegova dokumentarna djela. Njegova sposobnost da izrazi napetost koju svi osjećamo, napetost između Istoka i Zapada, između religije i sekularizma, krizu identiteta od koje trpimo kao cjelokupni narod Turske, fascinira me. Njegovo djelo naglašava sve slojeve postojanja u našoj zemlji. Neki su vrlo suptilni i ljudi koji ne znaju da uživaju u suptilnosti kritikuju ga. Vjerujem da je jedan od najvećih autora našeg vremena i osjećam se srećno što mogu čitati njegovo djelo na izvornom jeziku.
Rođeni ste i odrasli u Istanbulu, živjeli ste u SAD-u, na Tajlandu, u Laosu, putovali ste u Indiju, Indoneziju, Maleziju, a sada živite u Turskoj i Grčkoj. Šta svaka od ovih zemalja predstavlja za vas? I kako različiti ljudi i zemlje utiču na vaš rad?
- Putovanje je bio moj san od najranijeg doba. Neki kažu da su to ionako moje zvijezde. Bilo mi je suđeno da puno putujem i udam se za nekoga ko nije iz moje zemlje. Tako sam i uradila. Putovala sam gdje god sam mogla, ali ne kao turista, ni kao putnik. Gde god sam otišla, otišla sam s namjerom da se tamo nastanim i budem dio lokalnog života. Nalazila sam volonterske poslove, poslove čišćenja, prevodilačke poslove... Što god sam mogla. Gledala sam čak u šolju, u talog kafe i ljudima proricala sudbinu kad sam se prvi put preselila u SAD. Na kraju krajeva, to je drevna umjetnost moje zemlje! U Aziji sam naučila kako da poštujem ljude, prirodu, mudrost i kako biti strpljiv. U SAD-u sam naučila kako da vjerujem u sebe i pronađem hrabrost da iniciram stvari od nule. U Grčkoj sam našla ljubav! Udata sam za Grka i danas živim u Atini. Gdje god da sam išla tražila sam tu vrlo jedinstvenu stvar u srcu svakog pojedinca, čak i najobičniju. Otkrila sam da smo na nivou srca svi jedno i imamo ogromnu sposobnost da se slažemo jedni s drugima, ako se odreknemo svog političkog, ideološkog, vjerskog uslovljavanja. Sva moja putovanja puno su doprinijela mom pisanju i obogatila moj unutrašnji prostor.
Bonus video:
