Pjesniku je djetinjstvo prva knjiga

Dragi Jevreme,

Znaš sve. Čuo si, kako sam dočekao „Monigrene“. I ja znam sve što prijatelj treba znati. Svaki put me dirnula tvoja prijateljska pažnja. Sada nosim najljepši šal u Duklji, pokazujem i penkalo i tako podsjećam ljude da nijesi ovdje. Da ne zaborave.

Vidio sam i primio tvoje zadnje poruke i pozdrave. Hvala ti. Posebno ću ti biti zahvalan za ovo sa „Crnogorskim ratom“ i austrijskim izdavačem. Ako do toga dođe, to bi zbilja bila velika stvar.

Sada glavno. Ovdje stvari stoje i bolje i gore nego onda kada si otišao. Koliko bih, kao prijatelj, volio da si ovdje, „jer nemam sa kim piti vina“, više od toga si potreban. Možda potrebniji nego do sada!...

Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti u Dubrovniku. A poslije toga i u Crnoj Gori koja te čeka. Sve to, „ako Bog da i sreća junačka i još stari talih crnogorski.“ Ne znam koliko je nada u crnogorski talih bezumna, ali ako je toga ikada bilo već je vrijeme da se pojavi... Do skorog viđenja tvoj

Momir Marković

U Duklji, 11.02. 1993.

P.S.

Pišem ti u hitoši i nervozan kao vazda (kad ovdje niko nema „lexilium“) zato ne zamjeri na stilu. Šaljem ti još jedan primjerak „Crnogorskog rata“. M. Dragi Jevreme,

Nemam od tebe glasa ni avaza. Kažu mi tvoji da si usamljen i da patiš za Crnom Gorom, kukavicom. Ne znam kome je teže? Ti se otud, može bit, i nadaš nečemu. Ovdje je sada glavna parola i politički crnogorski hit „Nikad više bratoubilaštva u Crnoj Gori“. To (nam) im je glavno otkriće. „Braća“ međutim kažu: „Ako se otcepite pustićemo vam krv.“ Oni nemaju pacifističkih dilema... Ostalo razumiješ.

Vrijeme je do sada radilo za našu stvar, ali se bojim da to vrijeme ističe, sve brže i brže. Biću srećan ako se varam. Eh, kako bih volio da si ovamo... Prijatelju i druže,

Molim te ako išta znaš o Peru Kvesiću javi mi. Ništa o njemu nijesam čuo od rata. Bili smo prijatelji. Posljednji put u Zagrebu se nijesmo baš u svemu složili, ali prijatelji smo. Raspitaj se, molim te, što je sa njim i javi mi.

Uskoro izlazi iz štampe i drugo izdanje „Crnogorskog rata“. Poslaću ti nekoliko primjeraka čim izađe. Uzgred: ima li što novo o prevodu na njemački jezik? Pošalji mi svako svoje izdanje. Kod mene svi traže da pozajme na čitanje najnovije Jevremove knjige.

Napiši mi nekoliko redaka, ako možeš naći nekoliko riječi ufanja. Ako li ne možeš a ti napiši da se barem ničemu ne nadamo. Otud se drukčije vidi!... Pozdravlja te

Tvoj Momir Marković Duklja, 20. jun 1993.

Dragi prijatelju Jevreme,

Obradovao si nas pjesmama i sneveselio pismom. Znali smo, po prilici, što znači pisac sa potjernice, emigrant i prognanik. I pored toga, tvoje pismo nas je posebno dirnulo.

Ti znaš, nema potrebe da te posebno uvjeravam, kako u Redakciji časopisa Doclea sjede sve sami tvoji prijatelji. U Crnogorskom društvu nezavisnih književnika i Crnogorskom P.E.N. Centru takođe. Ali njihova riječ ovdje ne može da se čuje ako nijesu „administrativno angažovani“. (Crna Gora je gluva na oba uva, od tragično naivnog samoljublja. Ovdje jedino još može da para uši glas sa “košuljicom“).

Da li je baš to razlog da mi pored toliko crnogorskih intelektualaca, teško pribavljamo priloge za Časopis? Pored tolikih crnogorskih biznismena i zagondžija mi nemamo ni jedan dinar za honorare, ni za poštarinu, ni traku za pisaću mašinu, a kamo li pisaću mašinu! Od čitavog tiraža časopisa koji se traži i čita u Crnoj Gori i van nje ne možemo da skundžamo ni dinara! A s druge strane... O tome drugi put.

Samo da znaš: svi tvoji prijatelji ovdje, kojima je Crna Gora sudbina, a ne zanimanje, izgnanici su koji nemaju utoka. „Krst nositi nama je suđeno...“ Dragi prijatelju, prenesi naše pozdrave i zahvalnost Mirku Kovaču čiju, uvijek izvrsnu, prozu objavljujemo. Tako bismo rado objavili priloge savremenih hrvatskih stvaralaca. Naročita čast bi bila objaviti Vlada Gotovca, ali i sve hrvatske stvaraoce koje nam preporučiš. Slovenačke takođe. Bićemo ti zahvalni ako nam u tome pomogneš. Ali, molim te, naglasi ljudima da nijesmo u mogućnosti da isplatimo honorare. Sve što imamo to je da pokrijemo troškove štampe, pa i to zahvaljujući naklonosti fondacije Soros YU. Sa vjerom u skoro viđenje.

Prijateljski pozdrav Momir M. Marković i Redakcija U Podgorici, 30. 08. 1994.

P.S. Nema novih informacija o projektima o kojima si mi govorio ranije u privatnim pismima. Svejedno, znam da će, prije ili kasnije, biti nešto realizovano. Tvoj Momir Marković

* * * Momir M. Marković: Pjesnik, dramski pisac, prozaist, pisac eseja na teme iz crnogorske istorije. Poznata knjiga (nekoliko izdanja) Crnogorski rat. Prva knjiga poezije Došljak u ranama! Tom knjigom mladi Momir M. Marković ulazi na velika vrata u savremenu crnogorsku poeziju. Gotovo da nema crnogorskog pjesnika, može se reći u svim generacijama pjesnika ovog stoljeća, čija je prva knjiga toliko značila i tako svoga pjesnika označila, obilježila, trajno utemeljila u magistralne tokove crnogorskog pjesništva! * * *

Znam, Momire Markoviću, kako si „Monigrene“ dočekao. Bilo je to u onoj velikoj dnevnoj, mnogo više večernjoj, ponoćnoj i poponoćnoj, sobi moga stana u Podgorici. Kada ti je Kaća uručila „Monigrene“, ustao si iz fotelje, gdje si u našem domu vazda sjedio, objema rukama do iznad glave podigao knjigu, poljubio crnogorski grb na onoj crvenoj draperiji prebačenoj preko poklopca škrinje na ilustraciji naslovne korice i kazao: „Dabogda nam srećni bili!“ * * *

Momir M. Marković. Momir Milutinov Marković. Pjesniku je djetinjstvo prva knjiga: pročitana i napisana. Pjesnik je čovjek djetinjstva.

Markovićevo djetinjstvo: bez oca u kući, bez oca na slobodi za koju je svojski ratovao! Do hapšenja informbirovaca i svestranog udbaškog i partijskog zlostavljanja njihovih porodica, pogotovo djece, četnička su djeca u Crnoj Gori imala pasje djetinjstvo - „izdajničko“ i mučeničko! Dugo su četnička, a potom informbirovska, djeca bila bosonoga, golotrba, gladna, upalih očiju i obraza, zastrašena, stravljena, prepadnuta, potištena, strecala su noću da po danu to ne bi radila, da se ona druga djeca ne bi naslađivala i strecarošima ih nazvala. Svako ih je mogao s puta pod put otjerati, sagnati, sa stolice dići, uskratiti im obrok u đačkoj kuhinji, opsovati oca „izdajnika“ i majku „kurvu Staljinovu“. Četničkoj djeci je takođe psovan otac „izdajnik“ a majka „kurva talijanska“. U pobjedničkim su psovkama očevi četničke i inforbirovske djece obavezno morali biti „izdajnici“, a majke „kurve“. Vazda je Crna Gora bila puna malih - velikih mučenika, a od 1918. godine djeca Zelenih Crnogoraca, zatim Partizana, zatim Četnika, zatim Informbirovaca - bila su najviše mučena i najviše ponižavana djeca u Evropi! Kako živjeti s djetinjstvom u kojem ti je kuća izgorjela, u kojem su ti ocu brke čupali, u lice pljuvali, prije pogubljenja na pasjem ga lancu do groba vodili, majku pretucali i kurvom nazivali, sestri kosu na glavi palili, smudili, tebe u zadnjicu, malecnu kao zrno kafe, nogetali, šamar je bio počast, a vezanje uz orah te u Hristovog crnogorskog potomka ubrajalo, kako?! I moja je Gorka 1943. godine, kao i Momirova Milosava 1948.

„Staljinovom kurvom“ nazivana. Ona od domaćih četnika, a Milosava takođe od domaćih, ali komunističkih partijaša i njihovih četničkih prišipetlji! One tri prve godine slobode i informbirovska su djeca bila partizanska i pobjednička. I ona su se za te tri godine surovog oslobodilačkog milosrđa, danonoćnih igranja kozaračkih kola, stihoklepskih zaklinjanja Titu i Staljinu, katkad i Enver Hodži, pjevanje o pobjedi i izgradnji - napsovala četničke djece, narazbijala njihovih noseva, naubijala njihovih mačaka, tica i štenadi. Znala su po dvaput dnevno da ih otjeraju s jedinog seoskog igrališta za loptu krpenjaču, da ih sagnaju s puta pod put, pogotovo s one nove „džade“, još neasfaltirane, koju su probili, prokrčili ratni zarobljenici - Njemci i Talijani, a pomagali im osuđeni domaći izdajnici.

Kada je počelo veliko šikaniranje informbirovske djece, četnička su djeca tek tada malo odahnula. I ona su imala pravo psovati, maltretirati i ponižavati svoje informbirovske vršnjake. Dosta njih je tu prvu njihovu poratnu povlasticu jedva dočekalo i, naravno, dobro iskoristilo. Za vrijeme onog bezdušnog progona informbirovske djece, četnička su se djeca, prije informbirovske, a odmah poslije partizanske, mogla na novi traktor, parkiran ispred SRZ (Seljačke radne zadruge), popeti, razgledati ga, sjesti za volan, okretati ga i trubjeti. Traktor je po nekoliko dana pred svakom SRZ u Crnoj Gori bio izložen, kako bi se narod nagledao narodne tehnike i narodne motorizacije. Četnička su djeca smjela prije informbirovske, ali poslije partizanske, uzeti u ruke novi zadružni fudbal, opipati ga, nagledati se, udariti ga po jednom uvis, a po dvaput na gol. Četnička su djeca prije informbirovske, ali poslije partizanske, mogla dobiti recitaciju za zadružnu ili državnu svečanost, dok su za Dan mladosti i rođendan Maršala mogla recitovati samo djeca provjerenih partizana-udbaša, partijskih funkcionera i radnika-udarnika! Bilo je i takvo crnogorsko vrijeme kada je četničku djecu svaka blagodet, pa i mesingana pionirska značka, sljedovala prije informbirovske, a poslije partizanske djece. To je i djetinjstvo Momira Markovića, sina Milutinovog i Milosavinog, a Milosava je od roda zagaračkih Šćepanovića.

* * * Momir Marković. Jedan se Monigren morao obradovati „Monigrenima“. „Jevrem Brković, pjesnik crnogorskog pokreta otpora koji postoji i traje kroz svu političku istoriju crnogorskog naroda, iz izgnanstva šalje svojim čitaocima jednu ubojitu knjigu, najubojitiju (možda životno djelo). Monigreni, roman dokumentarne fikcije, kontroverznog umjetničkog sklopa i domašaja, od smrtonosne dokumentarnosti do ljekovite fikcije opstanka. Ovaj roman fresko-strukture doživljava se kao istinita saga o jednom smrtolikom soju koji nikako da bude uništen, potrt, zaboravljen. U ovom „Libru“ ni najupućeniji čitalac više ne razlikuje što je tu ad literam dokumentarna tragika jednog naroda, a što mitologijsko zajedništvo života i smrti. Tako, kada duh Gospodara Ivana Crnojevića izlazi iz svog podzemnog skrovišta i noću na mjesečini podziduje mrgire i kalemi voćke oko Duklje to se doživljava „realnim“, gotovo kao i pristavi Gorazda Ozrovića koje svakodnevno prepoznajemo, tu oko nas, i koji izazivaju podsmijeh karikaturalnom istovjetnošću.“ * * *

Momir M. Marković: Prvi prikazivač „Monigrena“ u Crnoj Gori. Do danas i jedini! Ne smiju naši knjigočitatelji o „Monigrenima“ pisati da se kod dvoje gazda ne zamjere: onima iz režimskog establišmenta i nekim zlojutrima iz one crnogorske knjigopisačke udruge. Onima koji bi „Monigrene“, da su ih oni napisali, proglašavali knjigom stoljeća. Momir Marković ih je pročitao, i za sebe i za čitaoce, i to na onaj pravi način - dešifrantski. A i kako ne bi: Momir je pratio „Monigrene“ u nastajanju. Lako je dešifrovao i sluge, pristave, Gorazda Ozrovića, ostožnika „Monigrena“. Zna ih, kako da ih ne zna: služinče svuda oko nas, protiv nas, protiv Crne Gore, a za „zlu rašku struju“.

Dragi Momire Markoviću, Ti si, pišući o „Monigrenima“, prvi uočio da su likovi pristava Gorazda Ozrovića, onako kako su dati u romanu, „svakodnevno prepoznatljivi, tu oko nas“ i da „izazivaju podsmjeh karakturalnom istovjetnošću.“ Ti si, kao pisac, shvatio da je pisac to zapravo i htio. Iskreno govoreći, ja sam tipologiju slugu Gorazda Ozrovića otkrio u ponašanju i svakodnevnom životu nekih ličnosti koje su jedno vrijeme okruživale Gorazdovog duhovnog potomka Domaša Ozrovića, i to nekoliko decenija poslije Gorazdove smrti. U pravljenju likova Gorazdovih pristava, nijesam morao ništa da domišljam, obogaćujem, udešavam i začinjam. Uzeo sam iz života oko sebe njihove današnje prototipove i jednostavno ih uporedio s nekadašnjim beskrupuloznim i na sve spremnim pristavima moga rođaka Gorazda. Tačno je da su u romanu svi pristavi ispali nešto karikaturalniji od njihovih današnjih gotovo istovjetnih tipskih uzora. Uradio sam to kako bih izbjegao suštu sličnost i prepoznatljivost nekih ovovremenih režimskih slugu, koji su, kao što i sam znaš, izrasli iz iste socijalne i karakterne tipologije anti-crnogorstva kao i nekadašnji Gorazdovi pristavi. O bitnim se razlikama ne može govoriti: sluge i sluganstvo se stvaraju na sličnostima, a ne na razlikama.

* * * Momir M. Marković: „Domaš Ozrović, autorov srednji romaneskni lik i Jevrem Brković su zapravo ista osoba na jednom istom mukotrpnom poslu - pripovijedanju činjenica kojim je roman pun kao škrinja Gorazda Ozrovića.“ * * *

Dragi Momire, Ti si sasvim dešifrovao odnos Domaša Ozrovića i mene kao pisca „Monigrena“. Ivan Salečić takođe.

Ivan Salečić: „Domaš se razvijao i rastao i sazrijevao između komunističke utopije (pozitivne: svenarodni raj na zemlji, i negativne: zatiranje svega što je prošlo, pa stoga dotrajalo, trulo, pseudoživotno) nacionalne mitologije izvezene od simboličkih značenja Zlatne ruke cara Dukljanina, lubanje Maksima Crnojevića, Zlatnoga monigrenskoga križa, Sudbenog Svetopisa, narodnih relikvija, ratnih zastava, kraljevskih testamenata, Prokletstva Gospodara Ivana Crnojevića... i fotografije Ane Marije Delsordo u ulozi crnogorskog ženskog Godoa, koji po dramatičnoj logici zbivanja nikako ne stiže, a mogla bi da se pojavi, ta svjetska žena grofovskog obiteljskog pedigrea, mogla bi zasigurno pomoći Domaševom stricu Gorazdu Ozroviću da lakše stari i dulje živi.“ Momir M. Marković:

„Gorazd Ozrović i Brajan Tudor su savjest Domaša Ozrovića pripovijedača, povijesti o vazda smrknutom narodu osuđenom na istrebljenje koji se, međutim, održao i održava se kao narod za pamćenje i pamtljivi narod, zahvaljujući strogo inkognitim preobrazbama megatajnog društva „Lelestva“. Sve tajne i megatajne potiču iz vremena nastanka samog imena Monigreni, za koje kritičar Ivan Salečić kaže: ‘doima se danas kao genijalna dosjetka o možda najdubljem tajanstveniziranju autohtonoga crnogorskoga etničkog pedigrea.’ Evo kako, po Brkoviću, ta „dosjetka“ zvuči: ‘Kada se vrati u Vizantiju, zapovjednik crne konjičke regimente, Justinijan Jednooki, ispriča svom caru Tiberiju da su u ilirskom pomorju, mjesto lukavih Ilira, naišli na ubogu koloniju usamljenih Grka, pobili im sve žensko i ostavili ih da tamo ukraj mora sami od sebe izumru. Tako je došlo do imena Monigreni: usamljeni Grci, Greci, moni Greci, Monigreci, a po romanski to ispade Monigreni, što oni rado prihvatiše za svoje pravo ime.’“ Ivan Salečić:

„Jevrem je Brković dovoljno duboko osjetio i dobrobitno razumio zov svoga vremena i književnog poziva, te poduzeo mučnu radnju povezivanja nepovezivog: dokumentarno osnažiti, zgusnuti, ili opovrgnuti čudastvenu fantazijsku magmu crnogorskih stoljeća materijalne i duhovne povijesti. Povezati događajno (istinitonesumnjivo: adequatio rei) s onim vjerojatnim, što može biti, s bilostima kako su ih legende, mitotvori i predanja sačuvali od zaborava, i tako sačinili što je ščinio: argumentum - dokumentum, povijest - historija, stvarnost fikcije, roman „Monigreni“. Momir M. Marković:

„Ovu strašnu osudu na izumiranje u samoći hiljadu godina podupirali su pogromi ubica, trovača, najotrovnijih zmija i još otrovnijih ljudi, mačkara i jamara, kuge, suše, zavjera, zabrana sijanja i rađanja. Tih strašnih crnogorskih iljadu godina samoće Jevrem Brković sažima u ‘libro’ koje izaziva neku duboku sjetu. Tako, kada, u poglavlju o Petru I, Monigrenima i kugi, sv. Petar naređuje da se spali posljednje monigrensko gnijezdo i ubije sve živo u njemu da se kuga ne bi proširila, da bi tako spasao Crnu Goru, a sve to čini po nagovoru posljednjeg monigrenskog rapsoda, postaje jasno da monigrenska krv ima, kao ponornica, tajanstvenu moć preživljavanja u sjećanju, i za sjećanje, i da istovremeno nosi, kao usud, strašno prokletstvo izumiranja. Pa, ima li spasa? Mogao bi kliknuti uzbuđeni čitalac monigrenske krvi. Možda su posljednje riječi u romanu zapravo šifra za razumijevanje i razlučivanje - ključ opstanka. ‘Ko pisa ovo dukljansko libro, neka se zaboravi, a ko bude čitao neka pamti!’“ (Nastavak u narednom broju)