Istaknuti kulturni stvaralac Slobodan Bobo Slovinić (1943), slikar i publicista, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, kako domaćih, tako i evropskih.
Moglo bi se reći da je više priznat i cijenjen u Francuskoj i Parizu nego li u rodnoj Crnoj Gori, no, bez obzira na sve, ne prestaje s radom, realizuje i planira nove projekte, jer “umjetnost je njegovo životno trajanje, tok kroz vrijeme i događanja”.
Nakon višedecenijske karijere, ovoga ljeta je predstavio i svoj najnoviji ciklus radova “Pariske reminiscence” u Baru i Tivtu, a u razgovoru za “Vijesti” detaljnije govori o svom stvaralaštvu, o umjetničkim i životnim motivima, boravku i životu u Parizu, odnosu prema umjetnosti kod nas i vani...
Teško je početi intervju sa Vama i definisati temu ili putanju istog. S obzirom na to da ni Vi nijeste ograničeni samo na jedno polje stvaralaštva - ni ovaj razgovor neće biti. Umjesto da nabrajam sve sfere Vašeg djel(ov)anja rekla bih samo da ste umjetnost poslušali i izabrali kao svoj životni put... Kako je sve počelo?
Kada mališan, počinje da „sriče“ pisaljkom po papiru, želeći da prikaže: sunce, mjesec, drvo, kuću, roditelje, brata i sestru, kreće da se iskazuje linearno. Linija je prvo slovo dječije iskazno-slikovne abecede ili azbuke. To se dešava tek u drugoj ili trećoj godini, sa kašnjenjem. Dijete prvo osjeti zvuk, čuje riječi svoje majke dok ga nosi u sebi. Zato su djeca, prvenstveno upućeni na zvuk, na melodiju. Bliža im je pjesmica od crteža. Prvo počinju da govore i slušaju, a onda sa kašnjenjem da se iskazuju crtajući. I to linearno, linijom, kružnicom, pravom, ili ukošenom.
Kasnije slijede fleke, površine, obojenost, kolorit. Volumenoznost dolazi sa kašnjenjem. Mališe počinju dvodimenzionalnom predstavom. Treću dimenziju, dubinu kasnije savladavaju. Uho je u primarnoj funkciji, ono počinje da funkcioniše još u majčinskoj utrobi. Oko, tek kada djete dođe na svijet, kada ugleda okolinu, a i to je maglovita, nejasna predstava svijeta. Oči kasne, vrijeme prilagođavanja traje duže. Uši funkcionišu u veliko, majčinski glas, tepanje, uspavanke, pjesmice su već u uhu. Kada sagledamo prve zabilježbe pećinskog čovjeka, one su realizovane ugljenom, linearnim predstavama divljih životinja koje je lovio da se prehrani i kojih se pribojavao. Kasnije je nastavio da ih sijenči i bojadiše.
Crtanje sam otpočeo kod učitelja Andra Strugara na Cetinju, pedesetih godina prošlog stoljeća. I kod kuće sam, precrtavao Volt Diznijeve junake, učio da crtam formu linearno, crno bijelo. Bez sjenčenja i kolorisanja. To su počeci učenja bavljenja umjetnošću. Bilo je teško, ali bio sam tada radostan crtačkim „sricanjam“. U srednjoj školi u Titogadu, crtanju i akvarelu, podučavao me je stari učitelj Vukan Vukanović. U gimnaziji, dobio sam prvu nagradu, na temu „Sutjeska“, rad temperom na papiru, kod profesora Cvjetka Lainovića, Prva nagrada iz umjetnosti. Završio sam gimnaziju (1961) sa maturskim radom: „Savremeni crnogorski slikari, Milo Milunović i Petar Lubarda“, takođe kod Lainovića. Rad je ocijenjen odličnim. Obojca su bili moji savremenici, ali i o takvim bardovima u punoj snazi, nije bilo mnogo pisanog materijala, stručnih tekstova, kataloga. To je početak rada na likovnoj kritici.
Diplomirali ste na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu na odsjeku unutrašnje arhitekture, ali ste izlagali još i za vrijeme studija. Imali ste prvu samostalnu izložbu u Podgorici 1965. godine i rekla bih da je to trenutak Vašeg ulaska u crnogorsko likovno polje, a onda i šire. Kako se prepliću Vaši pozivi? Takođe, koliko je teško bilo tada se pojaviti i deklarisati kao likovni umjetnik, te zavrijediti pažnju publike i kritike?
Prve dvije godine nakon položenog prijemnog ispita (trajao 7 dana), na Akademiji za primijenjene umjetnosti, studenti rade više nego na Akademiji likovnih umjetnosti. Analitički crtaju, slikaju, vajaju po modelu, rade i u pleneru. Izučavaju likovne elemente, dekorativno pismo, dizajn, istoriju likovne i primijenjene umjetnosti. Za specijalističku, treću, četvrtu i završnu petu godinu, ponovo se polaže prijemni ispit (trajao 7 dana), plus diplomski rad. Studenti unutrašnje arhitekture, izučavaju stilski i savremeni enterijer, dizajn namještaja i opreme. Enciklopedijski izučavaju zgradarstvo, nacrtnu geometriju, građevinsko-zanatske detalje, tehnologiju materijala, izučavaju stolarsko zanatstvo, vrtnu arhitekturu, to jeste mali urbanizam. Znači nakon likovnog, izučavaju unutrašnje oblikovanje arhitektonskih prostora, projektovanje.
Kao maturant (1961), morao sam da znam solidno da crtam, slikam i vajam, jer sam uspješno položio oba prijemna ispita na Akademiji. Otuda moje prvo predstavljanje na grupnoj izložbi (1961) i na prvoj samostalnoj (1965) u Titogradu. To je potpuno opredjeljenje za likovno stvaralaštvo, to su umjetnički počeci. Po diplomiranju, vratio sam se u Crnu Goru, bio sam u tadašnjem Titogradu, pionir unutrašnjeg oblikovanja prostora. Učio sam mnoge ljude šta je enterijer. Šezdesetih i sedamdesetih godina enterijer je kod nas bila velika nepoznanica. Nijesu investitori, ni drugi, znali šta sadrži jedan takav projekat. Što će dobiti u objektu po takvom projektu. Radio sam tada mnogo, bio sam zaposlen u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, našoj najvećoj projektantskoj kući. U okviru Zavoda, formirao sam Biro za enterijer i dizajn. Projektovao sam i u slobodnom vremenu, dobro sam zarađivao, podizao porodicu, solidno živio.
Istim žarom, slikao sam, crtao, izlagao i projektovao. Nema dobrog projektanta, bez odličnog crtača. Kompjuteri i arhitektonski programi, samo ubrzavaju realizaciju, brže se projektuje. Sve kreacije kreću ručno, skice, crteži debelom olovkom ili flomasterom, na prozirnom papiru. Radio sam mnoge poslove, nije bilo slobodne subote, nedjelje, praznika. Uložio sam ogromnu energiju. Postao sam vrsni projektant enterijera i dizajna. Uspješno sam crtao, slikao, izlagao samostalno i grupno u Crnoj Gori i inostranstvu. O tome svjedoče brojne izložbe, nagade i bio-bibliografski podaci. Dijapazon stvaralačkog rada je širok i sadržajan. Radio sam na dizajnu kataloga, publikacija, knjiga. Na dizajnu plakatu, učestvovao na konkursima, ilustrovao knjige, objavljivao crteže i vinjete u listovima, radio na reljefima, kreirao mozaike, radio prvi u Crnoj Gori tehnikom kolaža. Žirirao zaštitne znakove, loga i mnogo drugog.
Izložba “Pariske reminescence” najnovija je Vaša postavka, a radovi u gvaš tehnici nastali su prilikom posljednjeg boravka u Parizu. Kako je Pariz uticao na Vas i da li ste došli do odgovora na pitanje zbog čega je upravo Pariz centar nadahnuća umjetnika, kulture? Ipak, “Pariz nije ono što je nekad bio. Čak ni beskućnici, koji konače po trotoarima, nijesu više stari dobronamjerni klošari, plemeniti pijanci i boemi. S gorčinom što čudesni grad svjetlosti postaje sve tmurniji, uputili smo se metroom s Jelisejskih polja ka Siteu”...
Kada sam prvi put (1979) ugledao Pariz, zaljubio sam se naprasno. Ljubav će trajati dok budem bitisao. Više puta sam boravio u gradu svjetlosti. Živio sam tamo 1982. i 1983. Izučavao sam francuski jezik, u školi i na fakultetu. Razumijem ga dobro, tamo brzo progovorim, ali je za nas mnogo težak jezik. Izgovor je pjevan, a naš odsječan. Svojevremeno, „gutao“ sam francuske pisce, francusku šansonu, obožavao Mirej Matje i Edit Pijaf. Mnogo cijenim oca moderne umjetnosti Pol Sezana. Volim Lotreka, Gogena, skulptora Sezara.
Vozio sam francuska kola, Pežo, Reno. Uz španske, pratim francuske fudbalske virtuoze. Može se reći da sam frankofil. Kada god duže boravim u tom inspirativnom gradu nastaju novi ciklusi crteža, kolaža, akvarela, gvaševa i više knjiga. Svakim svojim segmentom, puni me inspirativnom energijom. Uvijek negdje „prsne“ i „eksplodira“, u novom odrazu, kao putopisni zapis, set crteža ili gvaševa. Proveo sam (oktobar, 2017) ponovo u Parizu u Cite internationale des Arts. U centru, pored Sene, završio sam knjigu zapisa „Pariske reminiscence“ i istovremeno ostvario 30 gvašnih tabli. To se moralo desiti. Jubuilarni boravak u gradu umjetnosti, bio je vrlo značajan za moj životni i stvaralački put.
Čarobni Pariz se mijenja, kao i mnoge stvari u svijetu, pod naletom kapitala i moćnih bogatuna. Kao kod nas niču i u Parizu, u Italiji, Španiji, Grčkoj, među starim zdanjima, betonsko-staleni monstrumi. Nažalost i na takve se promjene ljudi navikavaju. Otupljuju, kao da su vakcinisani, postaju rezistentni. Te i druge mijene, upoređivao sam sa negdanjim Parizom. Taj sukob, te drastične kontraste, izrazio sam likovnim vokabularom kroz 30 reminiscentnih tabli u gvašu. Bila mi je to najadekvatnija likovna tehnika. Istovremeno, nastajali su i dnevnički zapisi, naslovljeni „Pariske reminiscence“.
Kako je došlo do izdavanja knjiga "Pariske reminescence" koje predstavljaju svojevrstan dnevnik, svjedočanstvo o gradu i vremenu, ali i o Vama samima? Opisujući svakodnevicu i vanvremenske predjele o kojima razmišljam pri spomenu Pariza prikazali ste i društvene okolnosti, umjetnost, kulturu, arhitekturu, kako u prvoj, tako i u novijoj knjizi, a poseban ritam zapisima dali ste uvidom u Vaše, primjera radi, jutarnje rituale, šetnje, prisjećanja, skiciranja, pisanja... Da li još uvijek pišete i da li ste razmišljali da se posvetite i autobiografiji?
U pariskom Siteu, u studiju, okončao sam zapise i gvašne table. U Podgorici sam redigovao i lektorisao tekst. Svaki dan ilustrovao sam setom fotografija. Radio sam dugo na tom materijalu. Sve što sam doživio, inkorporirao sam u zapisima. Pisao sam o mnogim izložbama, arhitektonskim zdanjima, interesantnim susretima, svakodnevnom tumaranju gradom. Spoznaju njegovih pulsacija. Kada je bila spremna, svijet je zahvatila odvratna epidemija. Nije bilo uslova za njeno publikovanje u štampi. Objavio sam je na sajtu profesora Veska Milovića: montenegrina.net u PDF verziji. Gvaševi predstavljaju likovnu verziju, istog korpusa. U Podgorici sam ih opremio i prikazao javnosti ovog ljeta u Baru i Tivtu. Korelativna veza je evidentna. Pisana riječ, tekstualnost je odavno postala dio mog habitusa. Učio sam da se izražavam verbalno i na pisani način, od svojih roditelja, dvoje profesora, otac je bio i dugogodišnji novinar. Imao sam pored škole i u kući, odličnu naobrazbu. Reminiscence su neposredne, pišem o svemu, navikama, afinitetu, stavovima. Nema čega da se stidim i bilo što da sakrivam. Pišem o mnogim stvarima koji su mi u vidokrugu. Ako stignem, možda krenem i u autobiografske zapise.
Opisujući odlaske na izložbe i posjete galerijama u Parizu stekla sam utisak da je u pitanju jedan poseban ritual koji posjetioce, zajedno sa stvaraocima čini bližim nečem uzvišenom, prosvijetljenom... Kazali ste, jednom prilikom, da se na katalog gleda kao na relikviju, a na umjetničko djelo sa strahopoštovanjem, te da su galerije posebna mjesta okupljanja... Da li biste taj takav odnos mogli uporediti sa onim kakav njegujemo mi u Crnoj Gori (ili na Balkanu generalno)?
U megapolisu u Kulturnom centru Žorž Pompidu, zvanom Bobur, umjetnost počinju već da upoznaju mališani iz vrtića. Slike, skulpture, u adolescenciji, postaju im bliske. Za te mališe, za Francuze uopšte, katalog ili knjiga sa neke izložbe je poput Biblije, to se čuva i prelistava kod kuće, ne završava kao kod nas, često u pubel (smrćari). Francuz posjećuje izložbe sa velikim uvažavanje prema djelu i stvaraocu. Svjestan je da stvaraju samo nadarene i izuzetne ličnosti. Da je djelo sublimat genijalnih umijeća. Zato u galerije ulaze mirno kao u sakralni objekat. Nema bahaćenja, glupih opaski, omalovažavanja kao kod nas. Sve je suprotno od naših navika. Tamošnji posjetioci su raznih profila, od običnog svijeta do intelektualaca. Vole da pitaju autora za razjašnjenje, pažljivo saslušaju i zahvale. Francuzima je umjetnost u krvotoku. Na našim izložbama, najbrojniji su umjetnici, dolaze jedni drugima recipročno. Rijetki su univerzitetski profesori, akademici, sudije, advokati, studenti. Kada ih pitaš o nekom umjetniku ili djelu, sve znaju o svakome, kao čuo je.
Vi i Vaše djelo u Francuskoj ste izuzetno uvaženi i priznati. Kako se u Crnoj Gori gleda na umjetničke stvaraoce?
Od davnina u našem narodu, u našim uvjerenjima i danas, vlada mišljenje da je bavljenje bilo kojom umjetničkom granom zabava, razonoda i razbibriga. Bilo da je riječ o umjetnicima, o njihovom stvaralaštvu i o neposrednom činu stvaranja. U tom opsegu su likovne, primijenjene, muzičke i dramske umijetnosti. Veoma tužna i razočaravajuća vijest za većinu roditelja je kada im porod saopšti da ide na neku od četiri akademije. Danas su sve četiri prerasle u fakultete. Da bi se „uozbiljile“ i postale „naučne“. Jer slikati, dizajnirati, svirati ili glumiti, bilo je, pa i danas, neozbiljno, neprofitabilno, neobavezno, usputno. Govori se, to je jedna zabavljačka družina. Dijete mi je izvini pošlo u umjetnike, šapuće se prezrivo. Umjetnici su smatrani pijancama, neradnicima, zgubidanima ništavilima. Mislim da se ništa nije do danas promijenilo. Možda je zabavljaštvo, avanzovalo u ekstravaganstvo, u modernoost. Generalno, vrhunska umjetnost, postaje puka dekoracija na sakoima moćnika.
Umjetnost se kroz vrijeme i društva mijenjala, kao i tehnike, pristupi, pa i samo vrijeme i ljudi. Vi na toj pozornici trajete, ali i pamtite... Da li je tajna Vaše konstantnosti "forma" koju održavate stvaranjem ili želja i poriv za stvaranjem?
Svjedok sam mnogih mijena i pravaca u umjetničkim tokovima. Samo sam ih osmatrao, nikada ih nijesam podražavao. Uvijek sam isključivo slijedio vlastite smjerove i osjećanja. Za mene je umjetnost unutrašnja potreba, poriv u vlastitu nutrinu. Kompletna moja umjetnost izvire iz moje ličnosti, iz duše, rezultat je moje ogromne unutrašnje energije. Ukratko moja umjetnost je moje životno trajanje, moj tok kroz vrijeme i događanja. Stvarati, za mene znači živjeti, ili obrnuto. Nijesam izmišljao posebne likovne tehnike i postupke. Opredijeljen sam za klasične tehnike i sredstva likovnog rada: crtež perom i tušem, krejonom, akvarel, gvaš, ulje na platnu. Kada imaš unutrašnji naboj i vlastito izvorište, to je sasvim dovoljno da se likovno izraziš. Naravno, kada je neko isprazan, izmišlja nove tehnike, nove načine, izmišlja novu likovnu azbuku i abecedu, jer želi da fascinira okolinu novotarijama. Zbog toga sve češće nastaju porivi u neke druge sfere, u razne druge „fascinirajuće“ oblike. Postaje važno šokirati gledaoca „hrabrošću“ i ispraznom „inovativnošću“. Nažalost sve te novotarije su kratkog daha.
Pa, kakva je današnja umjetnost, današnji umjetnik u poređenju sa vremenom kada ste Vi počinjali i stasavali i ima li svoje uporište u ovoj epohi?
Prethodno sam odgovorio na dio pitanja. Sve je ubrzano, svi negdje žure. Svi trče da što prije dođu do slave i velike zarade. Važno je uspjeti što prije i po svaku cijenu. Ne biraju se sredstva i metodi. Gazi se prethodno, omalovažava i potcjenjuje, uz ono to je „pase“. Beskrupuloznost je na sceni. Primarna je improvizacija. U brzom osvajanju pozicija, era kompjuteristike i interneta, sluđuje cijelu kuglu. Zahuktava se nestrpljive, mnogi smatraju da sve može računarom. On je samo hladna mašina, žive u zabludama. Ljudski mozak, mentalnost i duša su neprevaziđene makine. Zato mrdajte mozgom, srcem i dušom, rezultate ćete doživjeti. Možda sporije, ali će oni biti vidni. Veliki majstori umjetnosti su upravo veliki, jer je njihovo stvaralaštvo izviralo iz njih samih, bez pomoćnih naprava.
Kakvi su Vaši afiniteti? U Vašim prvim zapisima iz Pariza ste nekoliko puta potvrdili da ni Parižani nijesu pretjerani obožavaoci noviteta, ali (tada) ni tjeskobe na platnu...
Stvarajući, nijesam se bavio stilovima, nijesam razmišljao o načinu na koji slikam. To je izviralo samo od sebe iznutra, iz podsvijesti. Nijesam razmišljao da li je moj način klasičan ili savremen, o tome neka misle drugi. Umijem da stvaram, samo kako je i evidentno. Ni tematikom se nijesam posebno bavio. Ono što sam preživljavao i doživljavao je jednostavno bilo istiješteno iz mene, kao iz neke tube. U Parizu sam boravio u više navrata. Metropola kulture i umjetnosti, bila je i ostala stjecište klasičnih umjetničkih dostignuća. Građani više preferiraju „lijepu“ umjetnost od one „ružne“, destruktivne. Više su opredijeljeni ka lijepom nego destruktivnom. To sam zaključio nakon nekoliko mojih samostalnih predstavljanja tamošnjoj publici. Nijesu lako „gutali“ moja ostvarenja iz serije „Le Corps“. Više su im pasovali „Mediteranski horizonti“, bili su pitkiji. Oni više teže dražima za oči, nego li duševnoj tjeskobi.
Kazali ste jednom prilikom da se umjetnost i život čovjeka ne mogu razdvojiti, te da slikarstvo i Vaša umjetnost proizilaze iz Vašeg bića. Kako nastaju Vaša djela, postoji li neki stalni motiv, inspiracija?
Da, tvrdim. Tvrdim da su život umjetnika, umjetnik kao ličnost i njegovo djelo, neraskidiv supstrat. Naravno kada je riječ o istinskom umjetniku. Već sam rekao, moj život i moje djelo, dvije su polutke iste kugle. Iz toga sve proizilazi. Kao mnogi umjetnici, neraskidivo sam vezan za svoj rodni kraj, primorje, more i okomite litice. U meni je stalno prisutan rodni Stari grad, koga su formirala antička božanstva, to je moja Butoa. Moj Školj, ostrvo Svetoga Nikole. To su dva neiscrpna vrela. Mediteran teče mojim krvotokom. Tu je i ljudsko stvorenje, čovjek i majka stvoriteljica. Ostvario sam ih kroz veliki ciklus „Le Corps“. Kao svako stvorenje, sputano je moralnim i svakim drugim zabranama. Zato su korpusi ufašani trakama, kordonima i zategama, vezani za tlo. Žele da se oslobode kordona i odu u nebeska prostranstva. Često su korpusi obezličeni, nemaju fizionomije, već su tretirani univerzalno, bez konkretnog lika. Unaprijed znam što hoću da naslikam. Pravim dosta analiza, skica, crteža. Tek onda pristupam realizaciji uljem na platnu. No, dešavaju se nepredviđene stvari. U početnoj fazi je sve jasno, u drugoj takođe, ali u trećoj, u finišu je đavolski teško. Kada stati, pitanje je svih pitanja. Kada reći stop. Kada signirati djelo. To je velika nepoznanica. Često znam da stanem, ali ponekad hoću da nešto dodam, popravim i sve se sruši. Slijede popravke, struganje, novi nanosi, nove koloritne vrijednosti i slika definitivno sklizne u nepoznato. Naravno, stvaram u energetskom zanosu. Kada dođem u fazu vlastitog fizičkog zaborava. Kada se izgubim u podsvijesti. To je uobičajeno kada slikam.
Rekli ste da slikate svjetliju stranu života, tražite izlaz i svjetlo na kraju tunela kroz svoje radove... Koliko ste sebe dali umjetnosti, a koliko toga od nje dobili?
Postoje osobe koje su pesimistički nastrojene i naspram njih ličnosti koje sa optimizmom doživljavaju životne okolnosti. Bez dileme, pripadam optimističkim sferama. Slijedeći tu kategoriju, moji pogledi na život su pozitivistički. To potvrđuje činjenicu da moja umjetnost tretira svijetlu, optimističku stranu života. Mojim djelima, iako djeluju teško, ja slavim rađanje, slavim život, slavim veličanstvenu stvoriteljicu majku. Božanska Madona, je davno u središtu moje umjetnosti. U stvaranju života, nailazi na brojne prepreke, sputavaju ju je na mnogo načina, ali ona je uvijek visoko na pijedastalu. To nedvosmisleno izvire iz mog mediterasnog sustava, kojeg karakteriše blještavo sunce, izvor života i intenzivna svjetlost koja kupa zemaljske ambijente. Iz mediteransko-primorskih struktura javlja se topli koloristički dijapazon. Razvijena je valerska gradacija. Kompoziciona rješenja su uravnotežena i izbalansirana. Dao sam cijelog sebe svojoj umjetnosti, bez ostatka. Sve dok stvaram, istinski postojim. Za ogromnu uloženu energiju, očekivao sam istovjetni povratni talas. Nije se desio, nijesam žalostan, samo blago razočaran. Nastavljam da stvaram dokle god budem disao.
Šta Vas trenutno okupira, kako provodite vrijeme? Da li stvarate i planirate li možda da izložite postavku još negdje, uskoro?
Na sreću, uz pomoć vrsnog terapeuta Željka Šćepanovića, vraćam se u normalne životne tokove. Nakon kraće pauze, nastavljam da stvaram, jer stvaranje je moj život, moje postojanje. Nastavljam da slikam, da izlažem, da zapisujem. Ako bude zdravlja, biće novih izložbi. Sada sam trenutno okupiran jednim novim projektom, koji sam započeo (2014). Projekat sam naslovio „Herbarijum“. Ostalo neka ostane i dalje tajnovito. Naglašavam da permanentno radim cijeli dan, cjelokupnim svojim energetskim potencijalom.
Umjetnost kao da je protjerana iz medija
Bavite se i likovnom kritikom. Na koji način je ona neophodna u svijetu likovnog izraza, a koliko JE zastupljena likovna kritika u Crnoj Gori danas?
Bolje reći, dugo sam se njome bavio. Pisati o umjetnicima i umjetnosti, bilo mi je istovjetno kao i stvarati. Radio sam taj specifičan posao sa istim žarom kao kada slikam. Bio je to potpuno kreativan posao. U saradnji sa dnevnikom Vijesti, od početka, i drugim povodima, napisao sam preko 1.000 tekstova o umjetnosti i umjetnicima. U knjizi „Ars Libris“, izvršio sam izbor od 350 priloga. Iz pouzdanih informacija saznajem da ta knjiga svakim danom postaje sve aktuelnija u proučavanju savremene crnogorske umjetnosti. Mi smo imali i imamo mnogo umjetnika i likovnih pojava. Ali je istoričara umjetnosti i likovnih kritičara nedovoljno. Bez likovne kritike nema afirmacije umjetnika i njihove umjetnosti. Oni su funkcionalno povezani. Likovni kritičar trebao bi da razjašnjava, približava javnosti pojedine umjetnike i njihovo stvaralaštvo. Primaran je umjetnik i njegovo stvaralaštvo, a onda na scenu stupa likovni kritičar. Kod nas u Crnoj Gori, likovna kritika se nekako utišala, smanjila. Pogledajmo medije, štampane i elektronske, koliko se sjećam, likovnih kritičara nema. Ali bez publikovanja, bez tekstova nema ni afirmacije. Generalno gledajući, umjetnost protjerana iz njih. Uz uvažavanje sporta, zabave, mode, svi su mnogo bitniji od bilo koje umjetnosti.
Naučno se mudruje, a ljudi tragično nestaju
U novijim zapisima iz Pariza, na samom početku, iskazali ste nezadovoljstvo nemogućnošću da se u 21. vijeku konektujete na internet u umjetničkom internacionalnom centru. Kakav je Vaš odnos prema modernim tehnologijama, kako ih koristite i šta mislite o njima generalno?
Logično je što sam zapisima zabilježio dogodovštine sa kojima sam se sretao. Pokušao sam u Citeu da se konektujem u vrijeme nekih prepravki, uvođenju optičke mreže. Dugo je trajala ta situacija, bila je to apsurdno. Pripadam starijoj generaciji, živio sam u vremenu kada nije bilo televizora, kompjutera, mobilnih telefona, interneta. Ako si u stanu imao radio marke RIZ, Kosmaj, ili gramofon Biser, bio si savremen. Danas je drugo vrijeme. Sin Saša me je podučio osnovnim umijećima na računaru. Koristim internet sporadično. Novine i dalje volim da čitam u papirnom izdanju. Volim da ga ih osjetim prstima. Moderne tehnologije nijesu svemoćne, ko drugačije misli, vjerujem da griješi. One su u funkciji bržeg primanja informacija i brže realizacije poslovnih poduhvata. Čovjekov mozak je nedostižan. Ruka genija, ostaće zauvijek ruka genijalca, neprevaziđena. Ne bi slučajno Italijani na obući utiskivali poslovično „lavoro a mano“.
U istom ovom 21. vijeku, vremenu enormnog napretka tehnologije i nauke, čitavo čovječanstvo je u istom košu kada je u pitanju pandemija virusa korona koja hara planetom i ne osvrće se na moć, naoružanje, novac, pitku vodu, prirodne ljepote, gladne i site, niko se ne može izdvojiti da odolijeva. Da li nas to planeta opominje da je čovjek možda otišao predaleko u nekim segmentima, kako Vi gledate na čitavu situaciju?
Dvadeseto i dvadeset prvo stoljeće donijeli su svijetu enormni napredak. Naročito u tehničko-tehnološkoj sferi. To je čovječanstvu omogućilo brzu komunikaciju i veliku mobilnost. Nasuprot toga, smanjeno je međuljudsko povjerenje, ugrožen je mir i ljudska koegzistencija. Svuda u svjetu nezadovoljnici izlaze na ulice, zahtijevaju bolje odnose i bolje uslove života. Ogromna sredstva troše se za naoružanje i bezbijednost moćnih. Devastiraju se ogromna prostranstva bitna za ljudsku egzistenciju. Ali čovjek i njegovo zdravstveno stanje i dalje su velika nepoznanica za cijeli svijet. Svi tragaju za načinom kako da ukrote koronu, bezuspješno tragaju za vakcinom i ljekovima. Naučno se mudruje, a ljudi tragično nestaju sa zemaljskih meridijana. Ne bih procjenjivao da li nam zemlja vraća „milo za drago“. Ustvrdio bih da se u ljudsko zdravlje nedovoljno ulaže. Boleštine i velike tegobe, kancer, eijds, korona, epidemije, glad, siromaštvo, masovno haraju svijetom. Očigledno da svijet nije dovoljno zainteresovan da se te pošasti suzbiju.
Razbuditi uspavanu javnost
Pamtim Vaša zalaganja za očuvanje ostrva Sveti Nikola u Budvi...
Ono što je za Pol Sezana bila Provansa i planinski vrh San Viktoar, za mene je Butuino priobalje i obližnji, bajkoviti Školj, ostrvo Sveti Nikola. Rodni kraj je dio moje svijesti i podsvijesti. Neraskidivo sam vezan za taj čaroban ambijent. Zbog njegove evidentne devastacije, tokom stvaralačkih godina, nastali su moji ambijentalni ciklusu: „Omaž Školju“, „Mit o Budvi“, „Rekvijem za Školj“, „Budvanske metastaze“. To su angažovani opusi, djelovao sam javno na grubu ambijentalnu devastaciju. Nekima nije godilo, ćutali su, radili iza leđa, ali nijesu prestali s nedopustivim aktivnostima urušavanja prirodnih vrijednosti. Znao sam da neću umjetnošću moći zaustaviti snažnu najezdu građevinskog varvarstva, ali morao sam da reagujem zbog nagomilanog unutrašnjeg nezadovoljstva. Želio sam da razbudim uspavanu javnost. Da se trgnu iz letargičnog sna. Da reaguju javno koliko ko može. Koliko ko ima hrabrosti i svijesti o crnogorskim draguljima.
Krčiti svoj put svuda je teško
Život i karijeru gradili ste u Crnoj Gori iz koje danas veliki broj (mladih) ljudi želi da ode. Da li ste Vi razmišljali o tome, ranije?
Moj prađed Ivo doplovio je iz Postire s Brača, gaetom na jedra i bacio sidro u naše primorje, u porat Butue. U antičkom i crnogorskom mjestu, rođeni su: đede Niko, otac Ante i moja umjetnička pojavnost. Svi smo živjeli uz more. Nakon diplomiranja, vratio sam se u moju lijepu Crnu Goru. Tu sam se zametnuo, uzgajao svoju habitusnu krošnju, tu provodim zadnje dane svoje postojanosti. Iako u Podgorici živim preko 60 godina, genetski sam vezan za more, za produženu horizontalu i planinsku vertikalu. Kao mladić, u trenucima slabosti i patnje, promišljao sam da odem za Pariz i nastavim da stvaram. Ali, velika ljubav prema rodnoj grudi, zadržala me je u zagrljaju. Sada sam ubijeđen da je dobro što sam ostao, nostalgija bi me uništila. Mladi ljudi, posebno umjetnici, spremni su da krenu u svijet bez velikog promišljanja. Kod nas za umjetnost nikada nijesu cvjetale ruže. Treba znati da ni napolju ne čekaju ružičnjaci. Krčiti svoj put svuda je teško. Pogotovo ako su kao ja, bez roditelja, rođaka, kumova, bez moćnih pojedinaca. Credit: MUZEJ I GALERIJA TIVAT Privatna Arhiva Caption: S otvaranja izložbe u Tivtu: Bobo Slovinić - Foto: Privatna arhiva/Muzej i galerija Tivat Credit: Filip Roganovic Caption: S retrospektivne izložbe u Podgorici 2018. godine: Bobo Slovinić - Foto: Filip Roganović Credit: Privatna Arhiva Caption: Bobo Slovinić - Foto: Privatna arhiva Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad “Paris 4” - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 4" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 7" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 8" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 9" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 10" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 11" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 12" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 13" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 14" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 15" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 16" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 17" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 18" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 20" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev rad "Paris 19" - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev “Autoportret II” u tehnici gvaš - Foto: Željko Šćepanović Credit: Željko Šćepanović Caption: Slovinićev "Autoportret I" u tehnici gvaš - Foto: Željko Šćepanović
Bonus video:
