Pjesma o Smrti nikada ne ostaje nedovršena

Odlomak iz testamenta Thomasa Franza Closseta koji je sastavljen 28. novembra 1802. godine u prisustvu delegiranog i opunomoćenog zapisničara Karl-Heinza Schwartzsteina iz bečkog opštinskog suda, i to na način što je Schwartzstein svojom pouzdanom i uvježbanom rukom bilježio sve što mu je vidno onemoćali Closset diktirao sa samrtne postelje. Smrt je nastupila dva dana kasnije. Iako je Schwartzstein, rukovodeći se vlastitom savjesti i dužnostima svoje uvažene struke, u fusnoti jasno saopštio nadležnima da mu se činilo da je Closset povremeno zapadao u stanje halucinacija, Sud nakon kraćeg razmatranja nije našao za shodno da, po bilo kojoj osnovi, ospori pravnu valjanost ovog dokumenta.

Zovem se Thomas Franz Closset. Možda vam moje cijenjeno ime nije poznato, ali me je istorija - ta najokrutnija od svih učiteljica - ipak upamtila, istina, kao sasvim sporedni lik, ali i sporedni likovi imaju svoj uticaj i značaj u velikim dramama. Dramama života i dramama smrti.

Ja sam doktor, tačnije porodični ljekar, i moj je posao da drama života ne pređe u dramu smrti. Zato ne mogu a da ne primijetim ironiju sudbine, jer sam u anale istorije ušao samo zato što nisam uspio u svom poslu.

Naime, ma što da sam preduzimao, ma koliko da sam uložio truda, i kao stručno lice i kao poznanik, u jednom smislu i prijatelj, moj veleuvaženi bolesnik je prerano umro, i tako čovječanstvo uskratio za neopisiva remek-djela koja su tek trebala da uslijede, a mene zapisao kao lika sa margine koji je svejedno imao gorki zadatak da potpiše priznanicu o smrti, onu koja važi za sve, pa i za genije.

Jer, moj dragi pacijent je bio - prije i iznad svega - genije. Iako je bio isuviše nizak, isuviše blijed i isuviše podložan hirovima i kapricima, mada je bio veselog duha, sa smislom za humor koji je, ipak, prevazilazio moje moći razumijevanja. Kada je Constanze, sva usplahirena došla kod mene - njena visoka, napudrana perika se bila neprirodno nakrivila - znao sam da su stvari smrtno ozbiljne.

Nije da Wolfgang Amadeus - mnogi od vas su već prepoznali o kome se radi! - nije bio podložan raznim boleštinama do tada, ali je njegova žena - koja je uvijek pucala od zdravlja, tako da na njoj ništa nisam stigao da zaradim - ovaj put zaista bila uplašena.

Dok smo se vozili kočijom do njihovog prebivališta, rekla mi je da je njen malešni Wolfy to zakačio u Pragu. Prag je grad magije i alhemije, baš je tako rekla, nadam se da mu nisu bacili kakve mađije, masoni ili vješci. Kao čovjek nauke primio sam Constanzinu bojazan kao opasnu zabludu, ali naravno nisam htio da protivrječim zabludjeloj dami. Jedino dama ima pravo da bude u krivu.

Čekao sam da vidim bolesnika koji je pao u postelju prije dva dana. I odmah moram da kažem: nije dobro kada sporedni lik uđe na glavnu pozornicu, a svi očekuje da se desi čudo. Moglo bi se reći da sam unaprijed bio osuđen da izgubim: jer, kako uopšte liječiti genija, kako pomoći nekome ko je već - a to je definicija genija, zar ne? - na neki način pobjedio smrt, već je uradio toliko toga da bi ga zapamtile ne jedna, nego tri istorije muzike.

Kada sam zakoračio u sobu koja je bila osvijetljena svijećama - njihov miris je bio opor i žalostiv - vidio sam Constanzinog Wolfyja, našeg Mozarta i Božjeg Amadeusa kako leži naslonjen na veliki jastuk i nešto diktira mladiću koji je brižljivo zapisivao sve što mu je učitelj, sa pola glasa, ali odlučno govorio. Bilo mu je naporno da to uradi, ali me je svejedno udostojio sa osmijehom.

Rekao mi je, ne skidajući taj mučni osmijeh sa lica, Evo me na samrtnoj postelji, a komponujem Requiem. Nisam najbolje poznavao - kao čovjek od nauke - muziku, ali mi je to baš djelovalo kao loš znak, kao prizivanje sudbine, kao crni znamen. A sudbina se ne smije izazivati.

Requiem je uvijek requiem i za onoga ko ga piše, a ne samo za one kojima je prvobitno namijenjen. Nije sada vrijeme za vaše šale. Na komponovanje morate zaboraviti u narednim danima, tako sam rekao, otpustite vašeg učenika, neko vrijeme vam neće biti potreban. Morate da čuvate snagu, to je najvažnije.

Počeo je da se buni, da govori kako je u obavezi da ispoštuje rokove, jer Pjesma o Smrti možda može doći prerano, ali nikada neće zakasniti. Za tren mu se čelo orosilo znojem i potonuo je u neku vrstu teškog, beznadežnog sna. Možda su ovo halucinacije, pomislio sam. Kompozitor je bio bez svijesti, pa sam odlučio da ga ipak pregledam ujutro.

U narednim danima, dolazio bih jednom u cik zore, drugi put naveče. Nadasve uzoritom Mozartu bi katkad bilo malo bolje, ponekad je znao i da ustane i pogleda sniježni, milosrdni Beč kroz prozor, ali je bolest bila uporna i opet je iznova i iznova slamala mog dragog pacijenta čije je lice bilo ne samo iscrpljeno, nego i iznureno, izgubljeno, sa upalim obrazima.

Rekao sam da se ne razumijem pretjerano u muziku, ali su mi ljudi čijem sudu nemam razloga da ne vjerujem, ukazali da je Mozartova muzika, iako na površini razigrana, u stvari vrlo kompleksna. Ono što ja mogu da potvrdim, čisto sa moje stručne tačke gledišta, jeste i da je Mozartova bolest bila isto tako složena.

Taman kada bih pomislio da sam shvatio odakle dolazi neki simptom, drugi bi potpuno preokrenuo interpretaciju. Mislim da će i poslije mene ljudi lupati glavom oko prirode njegove boljke. Ono što je, međutim, nesporno jeste da je Mozart bio natekao, da ga je probadala bol, da mu je temperatura bila povišena i da je, nakon svakog objeda, mučno povraćao.

Je li to bila vrućica, sušica, pojačana gripa, neobično jaka reumatska groznica, uporno unutrašnje krvarenje, poremećaj sa bubrezima? Ili ga je možda neki njegov tajni neprijatelj - besprizorna uhoda koja je iskoristila priliku za najmračnije, bogohulne namjere - otrovao živom da bi mu patnje bile što veće? Tamo gdje je previše pitanja, premalo ima ljekova: koje god da sam se dosjetio terapije, ona je bila neučinkovita.

Da stvari budu još gore, Constanze je sve češće padala u nesvijest, kao da nam svima nije bilo preko glave ove nedaće. Vadio sam mirišljavu so sa osjećajem krivice, jer sam nesrećnu ženu mogao tek da vratim u realnost koja je postala noćna mora.

Ubrzo je bilo jasno da je preostala samo još jedna dilema: koliko će agonija potrajati? Tačno dva dana pred smrt, koja će nastupiti 5. decembra Ljeta Gospodnjeg 1791, u sobi sam zatekao učenika koji je hvatao diktat svog Maestra, ali nisam imao srca da ih u tome prekinem. Pjesma o Smrti nikada ne ostaje nedovršena. Te noći sam bio pored njegovog kreveta i kada je, u bolovima koji se više nisu mogli ublažiti, uspio nakratko da zaspi.

Učinio sam sve što sam mogao, a nisam učinio ništa. Neki put uđete u istoriju, makar na njenu najudaljeniju marginu, tako što ne uradite baš ništa, ne poduzmete ništa, tako što promašite u svom zadatku, u poslu koji vam je dodijeljen. Moj grob - jednostavan, samo sa krstom i imenom: Thomas Franz Closset - još možete da pronađete, ako se malo potrudite, na bečkom groblju. Prava Mozartova raka i dalje je nepoznata.

(Priča je nastala u sklopu The Mozart Projecta)