Knjiga “Split, Trogir i Boka - jedna priča” nedavno je izašla iz štampe, a predstavlja jubilarno 25. djelo crnogorskog publiciste Zorana Poleksića, po zanimanju pravnika i magistra menadžmenta, nekadašnjeg sportiste i novinara koji za sebe kaže da je “apolitičan u potpunosti, a jugonostalgičar do krajnosti”...
Djelo u formi putopisa nastavak je njegove prethodne knjige “Split, ljubav bez kraja”, a nastalo je prilikom njegovih mnogobrojnih boravaka u gradovima centralne Dalmacije i Boke Kotorske tokom 2019. godine, a njime “defiluje čitava galerija ličnosti, poznanika i prijatelja ostvarenih u raznim društvenim sferama, kao i običnih ljudi sa našeg krša i kamena, ali i lični doživljaj Boke i Dalmacije kao jednog jedinstvenog prostora, autorovog mikrouniverzuma u kojem funkcioniše sa posebnom emocijom”.
Poleksić za “Vijesti” govori detaljnije o svom najnovijem djelu, priča o statusu i mogućnostima samostalnog umjetnika u Crnoj Gori, potencijalnoj ekranizaciji nekog od njegovih djela, objašnjava kako je otkrio ljubav prema pisanju, a već najavljuje i narednu knjigu - o bavljenju sportom osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori.
Vaša najnovija knjiga “Split, Trogir i Boka - jedna priča” predstavlja svojevrsnu zbirku putopisa nastalih tokom boravaka u gradovima centralne Dalmacije i Boke Kotorske u prethodnoj godini... Šta Vas je podstaklo da to iskustvo pretočite u knjigu?
Značajan dio mog dosadašnjeg stvaralaštva je povezan sa obalom Jadrana, praktično od Ulcinja do Pule, tako da predmetna zbirka putopisa predstavlja, na neki način, kontinuitet, pa i hroničnu spisateljsku inspiraciju. U prethodnoj godini u više navrata sam boravio u Dalmaciji, nešto manje u Boki, pa su te okolnosti samo slijed događaja u pogledu nastanka knjige. Konačno, ”Split, Trogir i Boka - jedna priča” je zapravo nastavak moje prethodne knjige “Split, ljubav bez kraja” koja je krajem oktobra 2019. predstavljena u kultnoj splitskoj biblioteci Marka Marulića.
Kazali ste da ste bili motivisani morskim prostranstvom, drevnim građevinama, vjerskim objektima i drugim kulturno-istorijskim znamenitostima, kao i sportskim postignućima istaknutih pojedinaca i kolektiva... Da li je nešto u posebnom fokusu Vašeg rukopisa?
Rekao bih da su mi svi segmenti u fokusu budući da je priča pisana impresionističkim stilom, sa posebnim emocijama. Fascinacija velelepnim katedralama u Kotoru, Trogiru i Splitu, biserom na morskom dlanu - Gospom od Škrpjela, čudesnim Perastom sa svojim palatama i crkvama, remek-djelima renesansno-barokne arhitekture, opčinjenost stvaralaštvom Vaska Lipovca, čuvenog vajara i slikara rodom iz Škaljara čijim izložbama u Splitu sam prisustvovao - sve su to detalji što se prosto nadmeću u sjećanjima. Izdvojio bih i svoje prisustvo, po zvaničnom pozivu, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu povodom premijere filma o Ivanu Gudelju, ponajboljem jugoslovenskom fudbaleru početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, a čiji su akteri, kroz izjave i komentare, i naši proslavljeni sportisti Dejan Savićević i Predrag Mijatović.
Kako je povezan ovaj predio koji opisujete, o kojem pišete, koliko sličnosti nosi, a koliko razlika? Uz to, šta samim naslovom želite da poručite čitaocu?
Pitanje i kako ste ga formulisali, za mene podrazumijeva jednostavan odgovor. Predjele navedene u naslovu doživljavam kao jedan, jedinstven, integralan prostor, neki moj mikrouniverzum u kojem savršeno funkcinišem. To je moj lični doživljaj i moje pravo da ga predstavim. Samim tim, o razlikama, izuzev (dijelom) u identiteskom smislu, ne mogu da govorim, jer ih ne osjećam. Tako je u kontekstu kulture, istorije, mentalileta ljudi, društvene zbilje, svakodnevice… Inače, apolitičan sam u potpunosti, a jugonostalgičar do krajnosti, tako da su i te okolnosti inkorporirane u neke moje stavove i razmišljanja.
Kazali ste da je “priča u funkciji integracija i multietničkog sklada, kao i afirmacije identiteta hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori”. Šta je bilo presudno da se posvetite toj temi?
U mnogim mojim publikacijama evidentan je doprinos povezivanjima i integracijama, prvenstveno kroz sport i kulturu, samim tim i afirmacija manjinskih politika, u konkretnom slučaju, hrvatske. Multietnički sklad u Crnoj Gori je stvaran vjekovima i mislim da je generalno na zavidnom nivou. Jasno, često političke elite na vlasti doprinose tom skladu ali i neskladu zbog svojih potreba i ciljeva. Ne bih rekao da je Crna Gora izuzetak po tom pitanju. Boka Kotorska je definitivno, afirmativan i vjekovan primjer sklada, suživota i tolerancije, i meni i iz tog razloga spisateljski inspirativan. Naravno da su društvene i političke prilike u Crnoj Gori tubulentne i komplikovane, ali vjerujem da je tenzičnost uslovljena nedavnim (ne)očekivanim izbornim rezultatima, samo trenutna…
Ovo je Vaša 25. knjiga...Odakle crpite inspiraciju? Da li su planirane promocije? Koliko je pandemija virusa korona uticala na Vaše planove i na koji način?
Da, 2020. godina je na neki način jubilarna, zbog nedavno izdatog naslova, 25. po redu. Budući da sam tokom 15-godišnjeg stvaralaštva imao više od 20 promocija u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, ali i Ukrajini, tim povodom sam želio organizovati neki oficijelni, svečarski presjek svog dosadašnjeg angažmana, no u trenutnim okolnostima pandemije koronavirusa to je neizvodljivo. Jednako tako, i u smislu promocije posljednje knjige u gradovima Boke i Dalmacije. Preostalo mi je narednih dana da započnem rad na novoj knjizi. Riječ je o sportu osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, meni poznatoj materiji, budući da sam 2016. i 2019. objavio neke premijerne naslove iz te oblasti u Crnoj Gori.
Loš status samostalnog umjetnika u Crnoj Gori
Da li ste nekada razmišljali o dramatizaciji nekog Vašeg rukopisa?
Razgovarao sam sa našim rediteljem Nikolom Vukčevićem, ali i nekim njegovim kolegama iz Srbije i Hrvatske, no do konkretizacije nije došlo, naravno, iz finansijskih razloga. Pored vrhunskih sportista i stvaralaca, akter filmske priče je trebalo da bude sada već pokojni Dragan Nikolić, čuveni glumac, koji je bio recenzent nekih mojih knjiga i govornik na promocijama 2005. u Podgorici i 2012. u Beogradu…
Generalno, moj status samostalnog umjetnika (takav je i po rješenju Ministarstva kulture), nije dobar u gradu u kojem živim (Podgorica), niti u državi u kojoj živim i stvaram. Mnogo je bolji u državama regiona. Ministarstvo sporta Crne Gore je od 2016, dakle od osnivanja, suspendovalo svaku mogućnost podrške mojim djelatnostima iz razloga što funkcinišem kao fizičko lice, što je besmisleno, protivzakonito i diskriminatorno. No, ni u sudskom postupku nijesam imao šansi... Vjerujem da će se neke stvari u društvu mijenjati. Prosto, moraju se mijenjati.
Knjiga o Mati Parlovu došla do svakog kontinenta
Vaše prethodne knjige su uglavnom bile vezane za sferu sporta, a pisali ste i romane... Sami ste se bavili sportom, ali i novinarstvom, pravom... Kako ste prepoznali ljubav i talenat prema pisanoj riječi i kako ste ušli u to polje?
Početkom vijeka, sticajem okolnosti, sprijateljio sam se Matom Parlovom iz Pule, kolosalnim bokserom i po mnogima, najvećim i najtrofejnijim sportistom nekadašnje SFRJ. Njegova impoznatna sportska i ljudska vrijednost, ali i ljubav prema poeziji, aktivirali su moju zamisao da impresije o čovjeku koji je proslavio bivšu državu pretočim na papir. Do tada nisam mogao ni pretpostaviti da ću se baviti pisanjem te da će mi to postati ljubav i osnovna djelatnost. Reakcije nakon izlaska knjige su bile izuzetne na prostorima svih bivših jugoslovenskih republika i taj fakat me je naveo da nastavim sa pisanjem. Kasnije je knjiga “Mate” dorađena i prevođena, uz podršku Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, promovisana u Splitu (2012) i Tivtu (2014), ali i distribuirana, doslovno, na sve kontinente
Bonus video:
