Mlada crnogorska glumica Anđela Radović u subotu veče je nastupila na Podgorica Art Festivalu, čije je ovogodišnje izdanje te večeri i zatvoreno. Ona je u specifičnom ambijentu, na Sastavcima, izvela svojevrstan scenski performans koji je režirala zajedno sa producentkinjom Tinom Kuzman koja potpisuje i tekst “Pismo majci” po kojem nastup i nosi naziv.
“Tekst ‘Pismo majci’ pisala je Tina Kuzman, a sami nastup sastoji se iz snimljenog teksta u audio formi koji prati scensko zbivanje i nakratko se prekida monologom koji je neka vrsta direktnog sučeljavanja sa majkom”, objašnjava Radović za “Vijesti” i ne krije radost i pozitivne utiske koje nosi sa ovog nastupa.
“Reakcije publike nas uvjeravaju da ne samo da je trebalo da se desi ovaj performans, već i svi naredni koje već sa uzbuđenjem planiramo”, kazala je ona na početku razgovora...
Radović je otkrila i da je ovaj umjetnički performans nastao kao “izraz potrebe da u ovim čudnim vremenima nađemo način da kažemo ono što kao umjetnici imamo potrebu”, a zatim i bliže objašnjava o čemu je riječ.
“Radi se o jednoj formi koja je malo drugačija od tipične dramske strukture na koju smo navikli. U određenom smislu to podrazumijeva i malo drugačiji pristup u samoj realizaciji, odnosno prilagođavanje takve forme teksta onim uslovnostima koje podrazumijeva scena i scenski život. Ono što je najviše obojilo pripreme za ovaj nastup je naš entuzijazam: što radimo nešto u čemu istinski uživamo, kao i nestrpljenje da to podijelimo i sa drugima. Zaista smo uživali, a dodatno zbog toga što smo se Tina i ja savršeno razumjele po pitanju pravca u kom idemo i šta želimo da postignemo”, priča Radović. Naziv teksta “Pismo majci” prvenstveno asocira na Jesenjinovu čuvenu pjesmu, a “Vijesti” je zanimalo šta publici donosi njihovo “pismo”.
“’Pismo majci’ je, rekla bih, jedna svojevrsna borba, ona lična, unutarnja, koja nam je, čini mi se, imanentna kao društvu u cjelini. Kao bića i individue skup smo svih iskustava koja nas određuju, ali i onoga što je naš doživljaj tih iskustava. ‘Pismo majci’ je potraga za smislom, za sobom, ali je i jedan svojevrstan bunt i borba, a na kraju i mirenje sa svim onim sitnim nesavršenostima koje nas čine ljuskim bićima”, navodi mlada glumica i priznaje da je u čitavom procesu poseban izazov bio i odgovornost prema publici, koju je nosila sama jer sama i nastupa.
“Gluma je uvijek razmjena, pa i ako nekad nemamo partnera na sceni, ne znači da razmjene nema. Tu je publika, koja meni jako nedostaje, a vjerujem i svim kolegama koje se bave nekom vrstom izvođačke umjetnosti. Upravo taj osjećaj dijeljenja i svijesti da smo svi tu, sada u ovom trenutku koji se više ne može ponoviti ni reprizirati, jeste ono što je najdragocjenije u ovoj umjetnosti. Ipak, biti sam na sceni svakako podrazumijeva i jedan povišeni nivo osjećaja odgovornosti prema publici”, kaže Radović i otkriva da je svemu posebno doprinio i prostor u kojem je nastup upriličen.
“Jednu posebnu čar cijeloj priči dao je i ambijent - ušće dviju rijeka, noć, nebo i zvijezde. Nekako na takvim mjestima postanemo svjesni da smo dio jedne veće priče, priče koja traje, ali i toga da neke odgovore već i imamo - samo ih treba znati vidjeti”, nagovještava crnogorska glumica.
Komad je izveden na možda i najljepšem mjestu u Podgorici koje je kao stvoreno za scenske nastupe jer samo po sebi predstavlja pozornicu, filmski kadar, spoj prirodne i istorijske ljepote, pa ipak nije toliko prepoznato i iskorišćeno u umjetničkom smislu. Zbog toga je bilo i tehničkih izazova kojima je organizacioni tim PAF festivala odlično odgovorio, kaže Radović.
“Ono što je bilo izazov jesu neka pitanja tehničke prirode, s obzirom na to da radimo u ambijentu. Za mene kao glumicu bilo je važno riješiti pitanje akustike, ali uz podršku organizatora festivala, rekla bih da smo i to uspješno prevazišli. Tu je bio i naš prijatelj Rade Vukčević koji nam je pomogao u realizaciji onoga što je bila zvučna strana cijelog performansa”.
Radović dodaje i da su festivali poput Podgorica Art Festivala od posebne važnosti i za publiku i za mlade umjetnike, ali i za cjelokupno društvo, te smatra da bi trebalo da ih bude više.
“To su mjesta na kojima se okupljaju ljudi, razmjenjuju ideje, dijele neke zajedničke želje i prosto se njeguje umjetnost kao važan segment života, ne samo nas umjetnika, nego cijelog društva. U to koliko je zapravo važna umjetnost smo se i uvjerili i u toku ove cijele krize. Ipak, sada neke stvari moramo raditi drugačije, ali je tim prije važno da stvaramo, da budemo u toj nekoj vrsti i kondicije i spremnosti da se prilagodimo. Za nas mlade glumce su svakako ovakvi festivali važni i kao prostor za igru, za eksperimentisanje, ali i mjesto sa kog možemo reći: “Tu smo!”, i nadam se mijenjati stvari”, objašnjava ona.
Za kraj razgovora, na pitanje koji su njeni planovi za dalje, mlada glumica podsjeća na svoj nedavno realizovani projekat “Slušaj, uči, maštaj” zahvaljujući kojem će slijepa i slabovida djeca u CG uskoro moći samostalno da pristupe brojnim lektirama i drugoj literaturi.
“Djeca sa senzornim smetnjama, ali i svi njihovi vršnjaci, mogu preslušavati preko 50 naslova koje sam snimila u formi zvučnog zapisa, a iz školskog programa za osnovce - tu je poezija, ali i proza, bajke, basne, pripovijetke, interaktivni kvizovi i slično. Projekat je realizovan u saradnji sa JU Resursni centar za djecu i mlade Podgorica i kompletan materijal se nalazi kod njih na njihovoj internet stranici. Pored toga, trenutno radim na jednoj monodrami, ali zbog svih dobro poznatih okolnosti realizacija tog projekta je još neizvjesna, pa se nadam da ćemo o tome moći razgovarati u nekom povoljnijem trenutku”, poručuje Radović.
Teška situacija za mlade, nezaposlene glumce
Na pitanje kako se cjelokupna situacija odražava na mlade glumce, Anđela Radović odgovara:
“Situacija jeste teška, pogotovo za nezaposlene glumice i glumce, jer osim potrebe da se bavimo svojim poslom i da stvaramo, postoji i pitanje egzistencije, usljed neangažovanja u toliko dugom vremenskom periodu. Sada zahvaljujući inicijativi Udruženja glumaca Crne Gore, kao i nekih kolega iz pozorišne djelatnosti, imamo određeni set mjera i zaista svi treba da daju svoj doprinos u njihovom sprovođenju kako bismo konačno mogli da se vratimo nekom barem prividu normalnosti, kom smo se svi uželjeli. Na kraju, ukoliko svi budemo usmjereni ka istom cilju, sigurno je i da rezultat neće izostati, pa ko zna. Možda se iz svega ovoga izrodi nešto novo, drugačije, vrijedno”, zaključuje ona.
Bonus video:
