Sajt o DADU, vrlo interesantan sadržaj o našem upokojenom Primusu. Na početnoj fotki ispis: SINDROM DADO (na foto-videu Dado osmatra svoj skelet na gvozdenoj stolici), ispod ispis: DADOV VIRTUELNI MUZEJ. Sve je autorizovano i zaštićeno.
Nadalje, autorski tekst istoričara umjetnosti, galeriste i kolekcionara Danijel Kordijea o Dadu, ilustrovan djelima, nakon njegove poslednje izložbe u galeriji Daniel Cordier. Na fotosu nasmijani i zagrljeni mladi Daniel Cordier i mlađani Dado, 1964. godine.
Cordier piše (parafraziram): Dada sam upoznao 1957. godine. Bio sam, i još uvijek sam zbunjen pojavom tog bradatog, mladog čovjeka, raščupanog, prijatnog glasa, pravilnog izražavanja, istovremeno podrugljivog i tužnog, koji živi u neredu, okružen sovama, mačkama, ovcama i djecom. (umjetnička ekspresija).
Jedno poznato svjetsko ime, zapisuje autorske stavove superlativnim kvalifikativima o našem Primusu. Svaki pasus teksta, čista ekspresija, čista impresija, glupo je parafrazirat. Oštetio bih autentičnost. Uz esej genijalni, Rani DADOVI radovi iz 1958/59/60. godine. Strukturalizam, zov materije.
Na veliku žalost mnogih, Dado je prije deset godina, otišao u nebeska prostranstva. Po vlastitoj želji, položen je pod ploču na Košćele. Zbog brojnih mercedesa i velike gungule, nijesam uspio prisustvovati tom tužnom činu. Posjetio sam Košćele kasnije, poklonio se njegovim sjenima sa pijetetom. Na ploči je urezano: MIODRAG DADO ĐURIĆ, slikar-akademik 1933-2010. Jedva sam na jednoj od krivina pronašao to za mene Sveto mjesto.
Bio sam ozbiljno potresen svim činjenicama. Loša lokacija, očajan prilaz, loše uređenje mikro-lokacije, loš kvalitet autohtonog kamena „sivca“, neadekvatan ispis na ploči. Zapisao sam o tom potresnom danu i o Velikom genijalcu za dnevnik „Vijesti“ tekst: „Dadu u pohode sa pijetetom“, uz autentične fotose lokacije i spomenika.
Poslao mi je juče, prijatelj V. M. iz Budve, fotose spomenika Našeg Primusa. Zaboravljen u vremenu, prostoru i sjećanju, zapušten, ostavljen, pocrnio…Tipično običajima, važno je pompezno doći crnim kolima, govoriti, slikati se, biti na TV u štampi i do viđenja za svagda.
U ovim tužnim i turobnim vremenima, razmišljam o Coroni, izbornoj pobjedi, budućoj Vladi, u osvit Novog Četvoro Domnog Ministarstva, o otputovalim crnogorskim velikanima likovne umjetnosti, u koje smo se kleli kao u oči, o onim koji će putovati….
Da li će ih se iko ikada htjeti sjetiti u ovoj našoj nesretnoj i napaćenoj zemlji Crnoj Gori. Osim onih najbližih. Imamo Majku Našu, ali je se odričemo, nećemo je, tražimo drugu bolju. Nerazumna čeljad, samo prošlost, istorija, pobjede, sječa, izdaja, neprijatelji. Dokle, gospodo draga. Pustite da živimo. Pa se i ne morate sjećati bilo čega.
Bonus video:
