Kako graditi na ruinama?

Izuzetno bogatstvo raznolikosti izraza, promišljanja i angažovanosti, uz neizostavni kvalitet, ali i viziju internacionalizacije 42. Crnogorskog likovnog salona “13. novembar” učinili su ovogodišnju izložbu na Cetinju jedinstvenom i obaveznom za posjetiti do 15. decembra u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”.

Selektor ovogodišnje izložbe, istoričar umjetnosti i likovni kritičar Petar Ćuković, program Salona usmjerio je ka simboličnom nazivu i temi “Noć u Crnoj Gori i druge priče” što referiše na rad jednog od najvećih crnogorskih likovnih stvaralaca Petra Lubardu i njegovo djelo “Noć u Crnoj Gori” nastalo 1951. godine. Ćuković je objasnio da je ideja “bila da umjetnici urade nešto što se povezuje sa noći, a ne da se nužno naslanjaju na Lubardu”, pa tako ovogodišnji Salon dodatno podstiče na razmišljanje o onome što umjetnici poručuju publici. Irena Lagator Pejović za “Vijesti” predstavlja svoj, kao i uvijek, aktuelan, angažovan i kritički rad koji je izložila na izložbi.

Žiri, koji su uz Ćukovića činile i predsjednica dr Anastazija Miranović i članica dr Svetlana Racanović, nagradu je ravnopravno dodijelio Miliji Pavićeviću za rad “Cetinje 2015“, Jeleni Tomašević za rad “Noć u Crnoj Gori“ i Sergeju Bratkovu za “Apel komiteta nacionalnog spasa“. Pored njih i Lagator, na Salonu su zastupljeni: Anka Burić, Tomo Pavićević, Sreten Milatović, Roman Đuranović, Gordana Kuč, Vesna Bošković, Milka Delibašić, Anka Gardašević, Darja Bajagić, Dragoljub Raša Todosijević, Oleg Kulik, Dmitrij Prigov (In memoriam), Semjon Fajbisovič, Olga Florenska, Damir Muratov, Katja Granova, Ruslan Tremba, Igor Rakčević...

Lagator je izložila rad koje se sastoji iz dva dijela, a u pitanju je djelo “Ovo više nije pejzaž. Tolerancija, transparentnost, tranzicija” - podna instalacija čiji je materijal bio slomljeno fasadno staklo Umjetničke galerije „Miodrag Dado Đurić“ i drugi dio nazvan “Mreže, čvorovi, horizonti” koji predstavlja interaktivnu zidnu instalaciju od ručno izrađene kolorne klupčadi, mreže, čvorova, dimenzija 120 x 400 centimetara. Radovi su nastali kao refleksija kulturnog i društveno-političkog trenutka u kojem su nastali, ističe Lagator Pejović u razgovoru za “Vijesti” i dodaje da je prisutna i želja da ukaže građanima na sive zone naše stvarnosti u nadi aktiviranja kritičke percepcije posmatrača...

S obzirom na to da se Salon ove godine realizuje u posebnim okolnostima, ali i uz onlajn otvaranje po prvi put, kakvi su Vaši utisci?

Rekla bih da je izuzetno važno što je Salon realizovan, bez obzira na komplikovane okolnosti koje su nas sada zadesile po nekoliko osnova. Prvo, tranzicijskog u odnosu na pitanja antropocena koja su i dovela do pandemijskih uslova, ali i ekonomskih, pa i socijalnih.

Neophodno je njegovati razumijevanje kulture u širokom smislu te riječi, naročito u komplikovanim vremenima, a zatim razumjeti i potencijale umjetnosti, u ovom slučaju savremene vizuelne umjetnosti i probleme o kojima ona govori. Smatram da je neophodno, baš u ovim turbulentnim vremenima, podstaći diskusiju o tome koliko je u različitim tranzicionim periodima tokom istorije uloga umjetnosti u društvu bila izuzetno važna, naročito uloga emancipatorskih i revolucionarnih praksi, što se posebno odnosi na rane avangarde, neoavangardu i konsekventno savremenu umjetnost koja nastaje 60-ih godina 20. vijeka. U tom kontekstu izuzetno podržavam produkciju izložbi savremene umjetnosti, ali i kada one polaze od konkretnog istorijskog trenutka ili djela, kao što je slučaj ovdje, budući da je u pitanju izložba koja je zasnovana u ime Dana oslobođenja Cetinja od fašizma.

Izložbom savremene umjetnosti je neophodno široj publici ponuditi edukativni, obrazovni ali i kritički aspekt sagledavanja stvarnosti, i u tom smislu, kustos Petar Ćuković dao je ovom prilikom jedan inovativan čin za crnogorske prilike, prvenstveno pokazujući da i izložbe ovog tipa mogu biti internacionalnog, drugim riječima, inkluzivnog karaktera, što je između ostalog i zanimljiv odgovor na tekuća pandemijska, ekonomska ali i brojna pitanja koja se tiču kulture kao takve.

Kako gledate na ovogodišnju temu selektora Petra Ćukovića - “Noć u Crnoj Gori i druge priče”?

Kada sam dobila poziv, zainteresovala sam se za činjenicu da se u crnogorskoj umjetničkoj produkciji dogodilo da je umjetnicima ponuđeno da odgovore na jedan konkretan segment naše istorije moderne umjetnosti, odnosno na pitanje kontinuiteta umjetnosti na našim prostorima. Ne zaboravljajući na razlog utemeljenja ove godišnje izložbe, Ćuković je svoj koncept izložbe zasnovao na istoriji jednog konkretnog umjetničkog djela i vremenu u kojem ono nastaje, na slici “Noć u Crnoj Gori” Petra Lubarde koja je nastala 1951. godine, o kojoj je prethodno opsežno pisao, kao i o ukupnom stvaralaštvu Petra Lubarde.

Svako je od nas mogao da odreaguje na sebi svojstven način, bilo da referiše na vrijeme nastanka slike, bilo na aktuelne društvene prilike, bilo na pojmove imaginacije i interpretacije stvarnosti, a naročito na potencijal jezika umjetnosti da publici učini vidljivim i razumljivim skrivene strukturalne moći koje oblukuju jedno društvo.

Kako je nastao Vaš rad, čime ste se vodili i kako je tekao taj istraživački proces stvaranja?

Zanimljiva mi je bila činjenica koji se tiče Lubardine odluke o promjeni u svom stvaralaštvu. U konkretnom smislu to je vezano za njegov novi modernistički slikarski iskaz i pojam neiluzivnosti umjetničkog rada, odnosno neiluzivnosti slike kao takve. Za Lubardu je to značilo ukidanje mimezisa i reprezentacije, pa samim tim i pojma iluzije do onog stepena dok slika ne postane, kako Ćuković kaže “čisto zbivanje na površini platna”.

Sa druge strane, ako govorimo o značaju nasljeđa i pitanju kako istorija umjetnosti jeste relevantna za budućnost, dva rada koja sam izložila tiču se upravo nereprezentacijskog karaktera savremene umjetnosti i konkretnih kulturnih fenomena koje jedno društvo proizvodi.

Najprije bih ukazala na relaciju jednog od radova koje sam izložila na ovoj izložbi, rada “Ovo više nije pejzaž. Tolerancija, transperentnost, tranzicija” (2020), prema prodoru i primjeni specifičnog tipa modernizma u naše područje, radu koji je nastao nakon mojeg višegodišnjeg izučavanja studije slučaja istog objekta u kojem je rad izložen - Crnogorske galerije umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”. Naime, proučavala sam istoriju i arhitekturu tog objekta, nekadašnje filijale Narodne banke Jugoslavije, zatim SDK-Službe društvenog knjigovodstva u kojoj su kao ekonomisti radila oba moja roditelja pa sam sticajem tih okolnosti često posjećivala taj objekat čiji je arhitekta značajno ime jugoslovenske arhitekture Petar Vulović. Pisala sam i objavila o njemu teorijsko-istraživačke radove, upravo podstaknuta činjenicom da je tom objektu, procesom renoviranja (neću reći rekonstrukcije, jer je to drugi pojam), trajno oduzet niz naučno i umjetnički utemeljenih vrijednosti, koje da su sačuvane, bez sumnje bi predstavljale, kako neprocjenjiv doprinos našoj kulturnoj baštini, tako i ukupnom istorijsko-kulturnom pejzažu naše sredine, a svakako i grada Cetinja.

Izložili ste dva rada. Kako biste ih predstavili?

Zbog relacije savremene umjetnosti prema pitanjima znanja, mišljenja i angažovanosti, radovima na ovoj izložbi sam, između ostalog, željela ukazati i na značaj očuvanja kulturne i umjetničke baštine kao takve. Naime, moje istraživanje Vulovićevog objekta dovelo me je i do uključenja aktuelnih slojeva tog objekta u moj istraživački proces, zato što oni jesu dio našeg urbanog i kulturalnog pejzaža. Ispostavilo se važnim ispratiti i proučiti okolnosti usljed kojih je nekoliko fasadnih stakala tog objekta podleglo procesu pucanja iz razloga tolerancije materijala, temperaturnih promjena, posljedica zemljotresa i sličnog. Uzimajući u obzir sve istorijske i okolnosti sadašnjeg trenutka vezanih za ovaj arhitektonski objekat, povod ove izložbe i referenca od koje ona polazi, podstakao me je izložim rad “Ovo više nije pejzaž.

Tolerancija, transparentnost, tranzicija”. Upotrijebljeni materijal, slomljeno fasadno staklo, kreira na podu galerijskog prostora formu brdovitog pejzaža. Rad čini vidljivim nestabilnost i krhkost sadašnjeg društveno-političkog trenutka, ali i ekološkog, lokalnog i planetarnog karaktera i to putem upotrebe materijala u nastanku - fragmenata ispucalog fasadnog stakla istog objekta u kojem je rad i postavljen.

To naglašava moje interesovanje za relaciju umjetnosti prema pojmu života kao takvog, bilo da, u ovom slučaju govorimo o tranziciji sa holocena na antropocen, bilo da govorimo o tranziciji pojmmova institucije i muzeja, što je takođe jedna od recentnih tema kulturnog sektora na međunarodnom nivou. U tom procesu polazim i od Lubardine izjave “To nije pejzaž” koju je izrekao govoreći o svojoj slici “Noć u Crnoj Gori”, a koji je kao i njegov savremenik, arhitekta Vulović prilikom koncipiranja originalnog izdanja (1960-64) naše današnje Umjetničke galerije, bio zainteresovan za pojmove “derivata” i “transformacije” kako prirodnog tako i društveno-političkog trenutka. Nastojim ukazati na potencijale doslednog sprovođenja procesa tolerancije i transparentnosti od lokalne i specifične do aktuelne globalne tranzicije antropocena, sve u cilju postavljanja kritičkih pitanja: Kako učiti iz onoga što ostaje; Kako graditi na ruinama?

A drugi rad?

Drugi rad nazvala sam “Mreže, čvorovi, horizonti”. U pitanju je aranžman mnoštva ručno pravljenih kolornih klupčadi. Jednim krajem pričvršćena su čvorom za mreže okačene na zidu, dok je drugi kraj njihovih niti slobodan i predviđen za interakciju posjetilaca. Izvlačenjem pojedinačnih kolornih niti ka dubini izlagačkog prostora, posjetioci učestvuju u procesu odmotavanja klupka uspostavljajući fizičku vezu sa radom i materijalom, modifikujući ga i čineći vidljivim njegovu pozadinu - mrežu. Odmotavajući klupko oni zapravo sami otvaraju polje vidljivosti ka nečem mnogo dramatičnijem u ovom trenutku, a to je njegova pozadina, odnosno mreža u kojoj smo svi planetarno saučesnici. Takođe, učešćem publike u kreiranju vidljivosti ideje kolorističkog i inkluzivnog horizonta, aktivira se misao o oba, i širem i užem kontekstu u kome rad nastaje: današnjim globalnim ekološkim, socijalnim i političkim nemirima ali i socijalnom i kulturnom kontekstu svakodnevice.

Ono što je ovdje izloženo je kolektivni rad ali i činjenica da se u rukama posjetilaca sada nalaze upravo sredstva umjetničke reprezentacije, a to su linija, boja, površina...

Šta predstavlja taj zajednički produkt Vas kao autorke i publike koja ima mogućnost pružanja sopstvenog otiska u ovom radu?

Postavlja se pitanje mjesta i značaja kulture kao jednog od nosećih stubova društva, paralelno sa ekonomijom, naukom i obrazovanjem. Razumije se, referišem na koncept kojeg je još 60-ih godina prošlog vijeka Umberto Eko nazvao otvorenim umjetničkim djelom u kojem publika učestvuje istovremeno sa proizvodnjom estetskog odnosno spoznajnog trenutka. U ovom radu, ono što je izloženo je nešto što bih nazvala našim zajedničkim radom. Umjetnički rad ovim činom postaje i dokument i svjedočanstvo toga da naš razvoj i djelovanje na planeti zavisi od našeg kolektivnog dijeljenja odgovornosti, i razumijevanja šta taj proces zapravo znači.

Zato rad “Mreže, čvorovi, horizonti” učešćem publike aktivira pitanja sivih zona naše društvenosti: kakav to mi pejzaž zapravo konstruišemo odnosno eksploatišemo, kako se ekstrahuje naš rad, gradi memorija, ali i kakav kritički odnos imamo prema pitanjima koja pred nas postavlja aktuelni sistem globalnog kapitalizma. Sva ta mala, ručno pravljena, kolorna klupka vode nas naravno i do pitanja ličnog angažmana u neminovno veoma intenzivnom spektru zamršenosti i složenosti sadašnjeg trenutka.

Imate li u planu i neku samostalnu izložbu uskoro, u Crnoj Gori, s obzirom na aktuelnost i opseg Vaših djela?

Moja posljednja izložba samostalnog tipa u Crnoj Gori bila je 2008. godine u Ateljeu Dado pod nazivom “Ono što nazivamo stvarnim”. Mislim da jeste vrijeme za tako nešto, međutim postavlja se pitanje realnih tehničkih mogućnosti u trenutku u kojem smo svjedoci ne tako zavidnog stepena ukazivanja na potencijal kritički orjentisanih umjetničkih praksi od strane naših postojećih institucija kulture. A moji radovi jesu uvijek to - refleksija kulturnog i društveno-političkog trenutka u kojem su nastali i ukazivanje građanima na sive zone naše stvarnosti u nadi aktiviranja kritičke percepcije posmatrača.