Knjiga poezije “Gdje smo ovo, pričaj mi” (i druge pjesme), mlade spisateljice Barbare Delać, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.
Autorka nove generacije crnogorskih pjesnika u ovoj knjizi donosi poemu “Gdje smo ovo mi, pričaj mi” koja je nastala tokom njenog rezidencijalnog boravka u Njemačkoj, na Akademiji umjetnosti u Berlinu, 2019. godine, a pridružene su joj i druge pjesme koje tematski i jezičko-stilski zaokružuju taj jedinstveni ciklus.
“Radnja se odvija u Berlinu, odnosno u podzemnoj željeznici. Iako bi na prvi pogled moglo izgledati da se taj grad, koji danas važi za mjesto-utočište mnogih stranaca koji su u potrazi za boljim i sigurnijim životom, bira kao neko ‘mitsko mjesto’ (obećana zemlja) ili mjesto blagostanja za one iz različitih razloga ‘iskorijenjene’ iz svoje domovine, Berlin poema iznevjerava takva očekivanja”, navodi se u opisu knjige koju je likovno opremila Suzana Pajović. Delać je rođena 1994. godine u Kotoru. Diplomirala je na studijama Moderne i savremene teorije umjetnosti. Članica je književne grupe Foruma mladih pisaca od 2015. godine. Objavljivala je poeziju i kratke priče u mnogim zbornicima, književnim časopisima i portalima. Laureatkinja je 32. Festivala mladih pesnika u Zaječaru, a pobjeda na tom konkursu joj je omogućila štampanje prve knjige poezije „Tomorrowland” za koju je dobila i Brankovu nagradu 2018. godine.
Dobitnica je rezidencije Berlin-Stipendium za 2019. koju dodjeluje Akademija umjetnosti u Berlinu, a za “Vijesti” je otkrila da je dobila i novi rezidencijalni književni program “Reading Balkan”, te da ne planira da se zaustavi na dosadašnjim dostignućima.
O čemu govori tvoja poema i čime se u njoj baviš, a šta donose druge pjesme?
Veći dio knjige (oko 40 strana) je poema koja se bavi likovima koje naratorka nalazi u Berlinu. Pošto se radnja dešava u podzemnoj, ona pokušava da oslušne njihove glasove i da čuje njihovu priču. Svi likovi uglavnom imaju migracijsku ili izbjegličku pozadinu i to je jedna od tema kojima sam se najviše bavila, kako u poemi, tako i u knjizi, a u odjeljku “druge pjesme” dominiraju teme poput slobode govora, kulture sjećanja, potraga za autentičnošću, migracije, kapitalizam, identitet, rodne teorije zasnovane na feminističkim osnovama i slično. Poema je nastala 2019. godine tokom mog boravka u Berlinu, a pjesme su nastale ove godine, s obzirom na to da mi nakon nekog perioda pisanja treba i kraći period odmora da ne bih ponavljala samu sebe... Trudim se da ne šaljem poruke kroz poeziju, već da otvaram pitanja za razmišljanje i često se moje pjesme bave društvenim temama koje mene u tom trenutku okupiraju i ja želim da podstaknem i druge ljude na razmišljanje. I sam naslov “Gdje smo ovo, pričaj mi”, ukazuje na povjerenje koje je dato umjetnosti da nam ispriča upravo to - gdje smo mi zapravo.
Na osnovu toga bi se moglo reći da je tvoja poezija prilično angažovana, aktivistička, sumira društvenu situaciju...
Da, u pravu si. Naravno, kada je u pitanju društveni angažman u književnosti ili, u ovom slučaju, u poeziji, on je jako mali. Ne mislim da poezija može promijeniti svijet, ali meni je na neki način važno kritičko razmišljanje i otvaranje tema koje su trenutno važne i aktuelne, pogotovo kao što je tema migranata, s obzirom na to da imamo situaciju da većina mladih ljudi nažalost traži svoju sreću i svoj život negdje van granica bivše Jugoslavije. To je jedan od podsticaja da se uopšte krenem baviti time, istraživati i razmišljati... Mislim da je trenutno u savremenom pjesništvu, kada je riječ o mladim generacijama, zastupljeno pitanje savremenog čovjeka i njegovog položaja u društvu. Ako imamo na umu pjesnike u Crnoj Gori, od Foruma mladih pisaca, do grupe koja se okuplja oko izdavačke kuće “Žuta kornjača”, svi se oni bave veoma aktuelnim pitanjima.
Da li je i koliko poema dramatizovana, s obzirom na određeno mjesto radnje, likove, same tokove dešavanja?
Da, ali je veoma dugačka i kao takva zahtijeva drugačiju vrstu koncentracije u odnosu na pisanje pjesama. Da se neki period nijesam izolovala i bila podsticana da nastavim, samim tim što mi je stipendija to omogućila, ne znam da li bih bila u stanju da je napišem. S obzirom na broj strana bila mi je potrebno neka radnja, nije bilo dovoljno zaustaviti se samo na stihovima i klasičnoj formi poezije već i unijeti neku dodatnu radnju i osmisliti je. Zato sam se negdje i poslužila konceptom kojim se pišu drame, pa tako poema ima i epilog koji počinje manifestom koji govori o mladim ljudima, piscima i spisateljicama, koji se vraćaju vozom kući i kroz voz posmatraju tuđe kuće, razmišljaju o književnosti, o njihovoj ulozi u društvu, pogotovo zato što razumiju sebe kao građane zemalja trećeg svijeta i negdje mi je to bilo podsticajno da krenem da razmišljam šta bi se desilo ako bi naratorka te prve pjesme, tog prologa, otišla u neki drugi grad. Konkretno sam uzela Berlin kao izbor zato što se Berlin danas razumije kao mjesto gdje ljudi iz cijelog svijeta dolaze kako bi pronašli bolji i sigurniji život, makar u tom egzistencijalnom smislu. E sad, kad oni konačno dođu u Berlin, tu ima i neka određena interakcija između likova, svako ima nešto svoje da kaže, neki svoj utisak o Berlinu, ali dominira ideja da oni zapravo nijesu našli to što su tražili i zbog čega su došli. Zato se radnja dešava u podzemnoj, jer se njima dan svodi na put do posla, koji je u Berlinu jako dug, zatim na sam posao i onda povratak kući. Opet kažem, radnja se iz tog razloga dešava u podzemnoj, jer oni do stvarnog Berlina nijesu došli, on im je i dalje nedostupan i oni su zatvoreni u tom podzemlju i idalje nijesu građani tog grada u pravom smislu te riječi.
Ipak, slika Berlina kao “obećanog raja” se pokazuje kao nedostupna, da li je to tvoj lični dojam ili građenje umjetničkih tokova?
Cijela poema je moj lični doživljaj, ali sam se trudila da za vrijeme mog boravka istražujem o tim temama, da boravim u podzemnoj i pratim šta se dešava sa tim likovima, naročito migrantima. Negdje je idalje ostao utisak da oni sigurno jesu pobjegli iz ratnih sredina ili sličnih užasa, od raznih socijalnih i ekonomskih zamki koje su imali u svojim zemljama, ali u drugu ruku nigdje nijesam vidjela da su oni u pravoj mjeri uključeni u društveni život. Oni ne vode dostojanstven život kakav bi vodili da su rođeni u Njemačkoj i nemaju privilegije koje bi tako imali. Sa druge strane, poema otvara i pitanja o kapitalizmu koji je svigdje prisutan, pa i u Berlinu. On se najviše odražava na ljude na margini, a o njima je zapravo poema.
Može li se ta konotacija “nepostojanja obećanog raja” tumačiti i kao poruka čitaocu?
Svako treba da traži svoj put i ne mislim da ja treba ili mogu nekome da kažem šta treba da (u)radi. Ja sam se trudila da pokrenem razne teme o kojima bi trebalo promišljat, a neka od pitanja bi bila: “Zašto toliko ljudi želi da ode negdje drugdje?”; “Kakvi su ti putevi?”; “Da li je stvarno sreća negdje (trajno) otići?”... Ne mislim da poezija treba da šalje konkretnu poruku ili da ja kao pjesnikinja treba nekome da savjetujem bilo šta, jer ne postoji samo jedan pravilan način na koji treba živjeti. Kao umjetnicu su me interesovale sudbine i putevi, kao i teme koje se tiču svih nas. Zaustavljam se na tome.
Kakvi su tvoji planovi za dalje?
Imala sam planove i pozive da nastupim u nekim gradovima u regionu, ali su svi ti događaji i festivali odgođeni... Trenutno se bavim kratkim pričama, a dobila sam i novu rezidenciju “Reading Balkans”. S obzirom na pandemiju teško da išta možemo zaista planirati.
Od pisanja se ne može (pre)živjeti
Kakav je položaj mladih pisaca, književnih autora u Crnoj Gori?
Na primjer, Forum mladih pisaca je od početka imao institucionalnu podršku i mislim da je to veoma značajno s obzirom na to da je mladim umjetnicima potrebna podrška da krenu u svoj put i poduhvate, odnosno da stvaraju. Mi smo jedni drugima bili prva i najveća podrška i kritika, istovremeno. Opet, mislim da pored toga položaj umjetnika, ne samo u Crnoj Gori, nego i u drugim zemljama, nije u nekoj zahvalnoj poziciji jer od toga ne može da se živi, definitivno i svakako ima prostora da se na razne načine omogući podrška i piscima i spisateljicama i drugim umjetničkim autorima kroz razne vidove grantova, stipendija, rezidencija, možda više konkursa na koje bi se mogli prijavljivati. Prije svega bi bilo dobro da više promovišemo kulturu čitanja savremenih djela, jer mi se čini da kod nas čitalačka publika nema dovoljno iskustva sa savremenom poezijom, pa se i u tom pogledu može dosta raditi. Kako sam ja dobila već dosta nagrada i priznanja ne mogu da kažem da moj talenat nije primijećen i podržan od izdavačkih kuća u Crnoj Gori, regionu pa i dalje, ali ne treba se zaustaviti na tome.
Bonus video:
