Savremenu italijansku spisateljicu Ilariju Tuti nazivaju Ženskim Donatom Karizijem, a prava za njene knjige „Cvijeće iznad inferna“ i „Uspavana nimfa“ prodata su u više od 20 zemalja. Ilarija Tuti nije običan pisac krimi romana niti je njena junakinja Tereza Batalja uobičajena mlada, lijepa i uspješna policajka. Tereza Batalja je žena u godinama, načeta bolestima sa svih strana, ali žena britkog uma koja povezuje karike u lancu zločina i rješava i najkomplikovanije slučajeve.
U romanu „Uspavana nimfa“ Tereza Bataljo i inspektor Marini otkrivaju misteriju umjetničkog djela neponovljive i varljive ljepote, koje je mladi partizan naslikao u posljednjim danima Drugog svjetskog rata, dok u prvijencu „Cvijeće iznad Inferna“ Ilarija Tuti pred svoju istražiteljku stavlja zadatak da pronađe ubicu muškarca čije je tijelo pronađeno nago i bez očiju. Radnja romana se odvija u izolovanoj zajednici na sjeveru Italije, u mjestu okruženom legendama i mističnim folklorom. Ove romane Ilarije Tuti objavio je Vulkan.
Ilarija Tuti rođena je 1976. godine u Gemoni del Fruili (Udine), diplomirala je ekonomiju i trgovinu, ali oduvijek je gajila strast prema slikanju, pa je radila kao ilustratorka. Objavljivala je misteriozne i fantastične priče u časopisima i antologijama i za taj rad je dobila nagradu Gran Giallo Citta di Cattolica. Godine 2018. objavila je svoj prvi roman „Cvijeće iznad Inferna“, a naredne godine i roman „Uspavana nimfa“. Prošle godine Tuti je objavila „Cvijet kamena“, istorijski roman o Prvom svjetskom ratu. Ilarija Tuti živi u Gemoni del Fruili, odakle je govorila za ART Vijesti.
„Cvijeće iznad Inferna“ vaš je debitantski roman. Kako ste počeli da pišete ovu knjigu?
- Napisala sam nekoliko kratkih priča različitih književnih žanrova i osjećala sam da je vrijeme da poradim na dužoj priči. Znala sam da radnja mora da bude smještena u planine moje zemlje, tako pune sugestija i tradicije, znala sam i da će protagonistkinja biti Tereza Batalja, ova inspektorka o kojoj sam već razmišljala i koja se razlikovala od uobičajenih žena u trilerima. U tom trenutku trebao mi je ubica zanimljiv poput nje i našla sam ga u psihoanalitičkoj literaturi.
Ovaj roman je zasnovan na istinitim događajima. Šta nam možete reći o tome kao i o pozadini ovog romana?
- U osnovi postoji stvarna činjenica, makar i različita u svrsi, studija o afektivnoj deprivaciji sprovedena između 1945. i 1946. u Sjedinjenim Državama na djeci hospitalizovanoj ili odvedenoj u sirotišta. Inspiraciju za ubičin “vanzemaljski” um pronašla sam u ovim psihološkim studijama.
Kako ste izgradili lik Tereze Batalja? Ona se ne uklapa u kliše inspektora. Šta je to što je čini tako jedinstvenom?
- Željela sam da dam glas vrsti žene koja ga uglavnom nema. Tereza Batalja je neobična protagonistkinja trilera - policijski inspektor u šezdesetim godinama, boluje od dijabetesa i suočava se s potencijalno poražavajućom novom dijagnozom. Pojavila se u mojim mislima prije tri godine: pomalo neuvjerljiva, ali saosjećajna, bori se s prekomjernom težinom, ona je žena s divnim majčinskim i zaštitničkim instinktima, iako ni sama nikada nije bila majka. Veoma je dobra u svom poslu jer je razumno biće, ali zna kada treba dopustiti srcu da je vodi. Prava inspiracija za lik Tereze Batalja je snaga običnih žena koje su od sopstvenih nesigurnosti napravile oklop i koje su teške okolnosti pretvorile u himnu životu. Ovaj je roman takođe posvećen mnogim ženama koje se svakim danom probude sve umornije i koje se bore protiv samoće i bolesti: neka nikad ne prestanu voljeti sebe.
Oštar um je najveći saveznik Tereze Batalja, ali i neprijatelj. Zašto?
- Tereza nije akcijski policajac, uvijek s pištoljem u ruci. Ubicu lovi prije svega u mislima, pokušava razumjeti zlo kako bi predvidjela njegove poteze. Njeno je oružje um, ali um je napušta, jer Tereza počinje da gubi svoja sjećanja. Ona se mora suočiti sa sopstvenim brzo propadajućim fizičkim i kognitivnim sposobnostima.
Kako se prošlost, kraj Drugog svjetskog rata i sadašnjost preklapaju u vašem romanu „Uspavana nimfa“?
- Istorija je moja velika strast. Često je istražujem kroz sjećanja ljudi: lično sjećanje koje postaje kolektivno i konačno istorijsko. Zatvara misteriju, podrazumijeva i emocionalnu istragu. Istorija nam govori o našem porijeklu. U ovom romanu postoje dvije narativne fabule, prošlost i sadašnjost. One teku i sastaju se, uticajući jedna na drugu, počevši od zločina koji se - možda - dogodio posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Ali ne postoji leš koji to može dokazati, već samo trag vrlo posebne vrste krvi.
U „Uspavanoj nimfi“ slučaj istražitelje dovodi do psihopatskih partizana, kultova boginja i iskrivljene porodične istorije. Možete li nam otkriti više detalja o ovom romanu?
- Nađeno platno partizana iz Drugog svjetskog rata, naslikano krvlju iz ljudskog srca u misterioznoj je sprezi u užasima nacističke ere i šamanističkim ritualima. Tereza je u mogućnosti da uđe u trag dokazima u Val Resiji, jednoj od najizolovanijih, netaknutoj italijanskoj regiji. Kada se Terezina istraga poklopi preblizu istine, na ulazu u dolinu okačeno je svježe ljudsko srce, kao upozorenje da se ne prelazi prag.
Zašto je područje La Val Resija tako jedinstveni dio Italije?
- To je skrivena i malo poznata dolina, koja sadrži divlju ljepotu i više od hiljadugodišnje istorije. Do prije nekoliko decenija bilo je savršeno genetsko ostrvo, predmet međunarodnih studija. Izolacija je sačuvala jedinstvene karakteristike njenih stanovnika: praslovenski jezik jedinstven u svijetu, kao i mnoštvo jedinstvenih tradicija (odjeća, plesovi, pjesme, muzički instrumenti), DNK različit od ostatka evropske populacije i koji vjerovatno potiče od plemena pristiglih sa obala Crnog mora oko 6. vijeka nove ere, prateći karavane Huna i Avara.
Kakvu su ulogu imali Huni i Avari u prošlosti u tom dijelu Italije?
- Vjerovatno su neka plemena tokom putovanja otkrila ovu skrivenu i prema tome sigurnu dolinu i tu se nastanila. Čak i danas, DNK test razlikuje osam “grana”, što odgovara osam trenutnih glavnih sela doline, a samim tim i osam izvornih plemena. Zaista šarmantno.
Živite na sjeveroistoku Italije, u blizini Austrije i Slovenije. U romanu opisujete planine, šume, drveće. Je li ovo mjesto poznato i prisutno u vašem romanu?
- Moja zemlja mi je vrlo važna, sa svojom milenijumskom istorijom, netaknutom prirodom, očaravajućim šarmom predhrišćanske tradicije i svojim snažnim sugestijama. Osjećaj pripadnosti koji osjećam je vrlo snažan. Moje su planine pravo srce mojih knjiga. Dok sam pisala, osjećala sam potrebu da prenesem osjećanja koja u meni ta mjesta pobuđuju. Riječi nijesu bile dovoljne; opisi se nijesu mogli završiti tačkom na kraju rečenice: morali su stvoriti odjek u čitaocu. Zbog toga sam pokušala da napišem senzorni roman: koristila sam sjenke i svjetla, mirise, osjećaj vrućine i mraza na koži, boje, primitivnu melodiju šume, vrućinu jazbina, dahove životinja u noći...
Šta nam možete reći o sebi? Kako ste počeli da pišete? Koja je vaša glavna profesija?
- Bio je to polagan put: prvo, slikanjem sam počela da se bavim kad sam bila malo dijete koje je jedva držalo kist. Onda, kada sam bila tinejdžerka, počela sam se strastveno baviti fotografijom. Kao odrasla osoba shvatila sam da su to posrednički i tajanstveni načini za pričanje priča. Portreti su bili likovi, pejzaži postavke priča koje sam pričala u mislima. U tom trenutku je početak pisanja bio prirodan. Glavna profesija mi je da se bavim računovodstvom i ugovorima u privatnoj kompaniji, ali nekoliko sati u sedmici.
Kako danas objašnjavate veliku popularnost trilera? Zašto ljudi vole da čitaju o zločinima, posebno onim najokrutnijim?
- Ne znam za ostale, ali volim triler, jer istraga nije samo ona koja se odvija na površini, već prije svega ona koja teče pod kožom priče: pravi silazak u ljudski um, do suočavanja sa onim što nikada ne želimo biti, ali što ponekad i postanemo.
U svojim romanima istražili ste tamnu stranu ljudske prirode. Šta ljude dovodi do kriminala? Kakav je to instinkt?
- Zanima me određena vrsta zločina, ona „duboka“, motivisana psihološkim razlozima. Volim kriminalnu psihologiju i profilisanje jer bacaju svjetlost - na dubine ljudskog uma. Oni nam daju do znanja da granica između dobra i zla nije tako jasna kako volimo da mislimo. Kao što Tereza kaže, čudovišta ne postoje: serijske ubojice su ljudi, baš kao i mi, i najčešće su bili zlostavljana djeca. Pojednostavljujući, empatija se formira u dobnom rasponu od rođenja do oko sedam godina. Ako važna trauma (zlostavljanje, nasilje, napuštanje) prekine ovaj proces, tada ljudsko biće možda više neće moći osjetiti empatiju prema svojim bližnjima i ući će u vrtlog nasilnih maštarija koje će, prije ili tada, spoznati. Nasilje je za serijske ubice pokušaj da se stiša bol.
Mnogi pisci danas pišu horor trilere. Popularni su skandinavski pisci kriminala, Steven King. Imate li uzore?
- Poštujem i volim mnoge autore, svi su oni reference koje proučavam iz dana u dan, ali onaj koji je najviše uticao na mene je Stiven King, koga mnogi pogrešno smatraju horor piscem. Zapravo, on može opisati ljudsko biće i svijet kao malo ko. Čitam vrlo različite žanrove, beletristiku i nefikciju. Volim Prima Levija, Umberta Eka, Rejmonda Karvera, Mikelu Murgija, Klaudiju Durastanti, Donatelu di Pijetrantonio, Kormaka Makartija i još mnogo drugih... Izuzetno sam znatiželjna osoba, volim da proučavam istoriju, psihologiju, antropologiju.
Bonus video:
