Subkultura
Priznajem da me ispunjava respektom društvo koje živi sa tekstom i tu, u tekstualnosti, traži svoju istinu. Velike nacije ne prepoznaješ po njinim krvoprolićima i ratovima, ni po livadama i potocima, ni po kulama i gradovima već po njinu tekstu. Istina teksta je i čulima - ne samo duhu - bliska, tekst je biljka jezika s kojom se, u srcu, rađaš i umireš. Kad ulaziš u neku zemlju ti ulaziš, zapravo, u njen tekst i kontratekst.
Culture & Counter-culture!
Blisko mi je američko značenje pojma „Counter-culture“: ne samo što je to opozitna kulturna produkcija, već i ona koja participira ravnopravno, koja nije za cenzuru, te je legitimna u punom smislu riječi dotle da je neki autori navode u totalitetu kao American discours (up. Manuel Luis Martinez, Countering the Counterculture: Reading Postwar American Dissent from Jack Kerouac to Tomas Rivera, Wisconsin, USA, 2003, 4.)
Književnocentrična epoha ruskog i srednjoevropskog, dakle poljskog, češkog i mađarskog Dissenta šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bila je jedna subkultura sub speciae generis. Bijaše to embrionski oblik civilnog društva. Samo se kod nas, i samo ovdje, misli da se demokratija postiže represijom. Ne, ni slučajno. Demokratija se kreće putem koji krči tekst. Samo se kod nas šačica publicista i blogera, regrutovanih u komunističkim jaslicama, može samoproglasiti policijskim represivnim aparatom i ponašati se na svojim uredničkim mjestima u medijima čiji osnivač je država kao što se ponaša pandur u represivnom režimu: udri bandu!
Ne, ni slučajno. Naprotiv. Demokratija je u svom dojenačkom dobu bila tekstualna tvorevina.
Typewrite
U doba Dissenta, kad počinje i moja književna odiseja, jedna prljava sprava za pisanje, stara sto godina, pocinčana gospođa puna neke crne masti, sa pokretnim valjkom umašćenim od karbona, sa ovalnim pletivom tipki u obliku ulubljene šake, isprane krge od neke lubanje, razmetljiva susjetka, bučna ljubavnica, stara dama s perom u šeširu - bila je, dakle, kadra da rodi, povije i diseminira čitavu jednu književnost!
Umašćena, crna spravo sa tipkama!
Instrument, neodvojiv od disidentske književnosti, kao što su gusle na svoj način neodvojive od oralnog stvaralaštva - to bijaše ona, gospođa pisaća mašina.
Typewrite culture sa svojim skromnim sredstvima za reprodukciju: loš drvni papir, dva-tri indiga, karbonske kopije, sobica tri sa četiri, čkiljava svjetlost stone lampe, žuta poput mokraće, kutija češke Petre na stolu (tada se ova jeftina cigareta pušila masovno, sve je bilo masovno, književnost najviše) - „bila je to jedina duhovna sloboda“, kaže o tekstualnosti pisaće mašine Zdena Tomin, glasnogovornik Harte 77, „jedini forum za nezavisnost i alternativno mišljenje“.
Opslužiti sa tolikom proliferacijom, uprkos cenzuri, sa sirotinjskom aparaturom jednu stoglavu aždaju, koja se u čitateljskom smislu zove narod ili nacija (čitateljstvo disidenata bile su milionske mase građanstva!), organizovati se kao centar za rađanje i širenje novih ideja, u ambijentu totalne režimske kontrole, pod apsolutnom vladavinom cenzure...?
Definitivno, kapa dolje!
Listovi i časopisi, što sam ih dobijao tokom prve decenije mog života u Pragu, ili do njih na drugi način dolazio, pošto su kolali među strancima, gdje sam, razumije se, imao najviše prijatelja, ispunjavaju čitavu jednu biblioteku izgrađenu na običnoj pisaćoj mašini i na geštetneru. Mnoge od njih još imam: Vokno; Solidarnoszć; Teologicky zborník; Dialogy; Cesty Myšlení; Čtverec; Komentaře; Horizont; Druga strana; Host; Edice Popelnice; Paralelni akta filozofie; Edice Jungiana; Zebra; Kontakt; Střední Evropa; Teologické texty. Šaka svakog pisca, u toj ludoj sezoni, dlan, trbuščići prstiju sa vrhovima nokata, bila je crna poput uglja.
Dva broja mjesečnika Teologické texty dobio sam od Bohumila Hrabala. On je bio oduševljen što tamo objavljuju njegovog uzora, tragičnog i kontroverznog češkog teološkog pjesnika i sveštenika Jakuba Demla.
„Jakub Deml je moj vrh, uzmi, čitaj, tolle et lege!“ - i stari pisac mi je utrpao u naručje časopise, a ja sam ih tutnuo u svoj nezasiti ranac - doušnici su bili svuda, bukvalno na svakom koraku, tutnuti je bilo prirodno kao disati, jesti, putovati. Ispunili su moj život toliki drugi dokumenti, isječci iz strane štampe, prevodi poljskih i ruskih disidenata, neki pod imenom Izbor iz čitalačke samoposluge, Orientace, s tekstovima iz katoličkog samizdata.
Kripto-književnost
Dublji stupanj subkulture bilo je stvaralaštvo koje je umaklo nadzoru (cenzuri), nešto jako privlačno, duhu pitko, neko čudno kripto-književno piće: stvaralaštvo otpora, bunta, organizovano kao neka kabinetska revolucija.
Kripto-književnost je u suštini šifrovana, obilježena sebi imanentnim znakovnim sistemom posebnih okolnosti i tehnike (po ničemu drugome ona se ne razlikuje od klasika). Može se podijeliti na dvije sfere, prva sa nježnim imenom samizdat, samoizdavaštvo, književna kućna radinost. Druga - tamizdat, ono što je objavljeno „tamo“, u inozemstvu.
Semiološka gerila, kako ju je krstio Umberto Eco, nije imala lak zadatak na prostoru od Arktika do Crnog mora. Kad god i gdje god sam govorio o disidentstvu, za ove tri decenije, imao sam u vidu prostor koji se širi, ideju koja se razvija disperzivno, misao koja se nadima nekako sferično, u krugovima. Disidentska tekstualnost je bila bura u jedra regiona IE kako bi on postao ono što jeste: faktor svjetske literature, tačnije da postane (sa ondašnje tačke gledišta) ono što danas jeste, uticajno mišljenje u svakoj svjetskoj književnoj računici.
Neki moskovski pjesnik kasnih pedesetih opisao je svoj rad riječju Samsebjaizdat, što nije bila nikakva inovacija, jer je već postojalo državno izdavaštvo, Gosizdat. Rasprostranjen je i odgovarajući izraz za nešto kao „samog sebe izdavač“, i ova se ruska riječ, za divno čudo, preturila u njemački jezik: Selbstverlag.
Ruski samizdat u klimi književnih zabrana brzo je prerastao u masovno izdavaštvo, kolizdat, g. 1958., nakon Pasternakove odluke da objavi Doktora Živaga u inostranstvu. Posle smrti Hruščova za samizdat više nije bilo povoljna vjetra u domovini, pa je nastalo izdavaštvo tamizdat - tamo, vani, iza granica SSSR-a (up. Julisu Telesin: Inside ’Samizdat’, Encounter, 1973.) Meerson-Aksenov je istraživao duh samizdata, kaže disident Venedikt Jerofejev, počev od Pasternaka, Solženjicina, Andreja Sinjavskog, Jurija Danijela (pseudonim: Abraham Tertz, Nicholas Arzhak), Maksimova, Ahmatove, Josifa Brodskog, Bulata Okudžave i dr. Ovaj autor svjedoči da su ta čudesna izdanja vrhunskih književnih djela uvijek bila sa potpisom i čak sa adresom autora:
„Sa veličanstvenom unutrašnjom slobodom, savršeno nezavisna, ne samo od vlade već i od raznih grupa... sa upornim ukazivanjem na granice prihvatljivosti štampe na samom Zapadu“ (vidi Meerson- Aksenov and Shargin: Russian ’Samizdat’, 57-58 i dalje.)
Pisac Georgij Vladimov kaže 1967.g. da je samoizdavaštvo glavni tok kreativne slobode - tačnije, javno baca rukavicu u lice Savezu sovjetskih pisaca. Ne postoje dvije vrste slobodne umjetnosti, čak ni u tako ogromnoj zemlji, kaže on, samo jedna vrsta je slobodomisleća, druga je pod čizmom i cenzurom. Sinjavski pravu rusku književnost naziva u američkom egzilu the second literature, a F. M. Feldbrugge pokret u ranoj fazi već krsti pravim imenom: dissent, opozicija.
Raznih časopisnih publikacija u okviru pokreta, prema Feldburggeu, 1965.g. ima oko 50, naredne godine dvostruko, da bi, najzad, 1968. taj dvostruki broj opet porastao dvostruko, sve do 1972. kad znamo konkretnu brojku od 362 Iliti, u dekadi 1965-74.g, ukupno oko 2.000 književnih naslova. Kompletan arhiv ruskog Samizdata nalazi se u Radio Liberty, u Minhenu (opet nezamjenljiva uloga radija u književnosti IE). To je danas čista klasika. Samizdatska književnost nije čitana u samoći. Ona je čitana u krugu od više čitalaca-slušalaca, što u datom pogledu diseminacije znači u milionskim krugovima čitalaca. Uzmemo li u obzir snagu ruske (i snagu književnosti IE) u toj epohi, mjerenu onim čime se svaka književnost primarno mjeri: autorima, autorstvom, pečatom ličnog pisma u vremenu užasa i paradoksu postojanja, neće nas, možda, mimoići dojam da je disidentska književnost (IE kao cjelina) bila vodeća svjetska književnost svoga doba.
Da li me ovaj pristrasni osjećaj vara?!
Emigracija
Zemlje sa razvijenom disidencijom, Poljska i Čehoslovačka, kao i Rusija, ostale su sedamdesetih bez znatnog dijela svoga građanstva, i to najproduktivnijeg, onog od obrazovanih i hrabrih ljudi. Ovo je nasjekiralo komuniste dotle da su posegli za omiljenim oružjem svih tiranija, a to su tajne službe.
Konobari, brice, domari, taksisti, sekretarice, učitelji (samo pažljivo pratite djecu u tiranijama, čućete svašta o njihovim roditeljima, a nećete izbjeći zaključak da su djeca najveće žrtve svih tiranija), nezaposleni, poštari, penzioneri, radnici u hemijskoj čistioni, zanatlije - to bijahu doušni kanali.
Odasvud ste pokriveni kao zvijer u krletki. Još ako ste, recimo, prodavali namještaj ili nakit iz kuće, dragocjenosti ili umjetnine, bili ste potencijalni émigré i slijedilo je oduzimanje pasoša sa prismotrom i persekucijama.
U romanu Zrela Herta, koji nosi ovaj šmek, direktno inspirisan tim godinama, napisao sam kako je moj profesor starogrčkog na Karlovom univerzitetu, Jan Pečirka, odnio u hemijsku čistionu mantil sa par kapi smrznute krvi (kanulo starom gospodinu iz nosa na rever), pa mu je policija pokucala na vrata i uzela pasoš. Čišćenje mantila usred ljeta je bilo đavolski sumnjivo, mirisalo je na emigraciju!
Emigracija je suviše krupna tema da bi se ovdje o njoj raspravljalo na preskok i kratko, kuso, sa nedorečenošću koja prati velike geste u malim stvarima, isto kao male geste u velikim, te ću ja ovu émigré, barem sada, poštedjeti rizika površnosti. Ograničiću je na jednu jedinu riječ: očajanje.
Da, očaj, u toj riječi, počašćenoj hamletovskim prizvukom, prebiva jedno ozbiljno stanje. Niko od nas neće zanijekati da je intelektualna dimenzija ovog pojma inferiornija od čulne. Nije. Naprotiv, teže ga je (govorim o očaju i dalje) znati nego osjećati. Očaj je teži teret u intelektualnoj nego u emotivnoj ravni.U Parizu sam upoznao Vojtecha. Česi svakog Vojtecha zovu Vojta, pa sam ga i ja tako zvao, a on mene Gog, ne bez nekog prizvuka biblijske priče o Gogu i Magogu. Obojica smo bili prešli češko-njemačku granicu kod Heba u junu 1983, ali ne jednovremeno, i našli se u 13. pariskom arondismanu, u stanu naše zajedničke francuske prijateljice Marie Christine Dalstein.
Granica kod Heba, u zapadnoj Čehoslovačkoj, tada je bila najčuvanija državna granica na svijetu (razdvajala je NATO i Varšavski ugovor). Ja sam prešao legalno, sa drevnim jugoslovenskim pasošem u ruci, a on je preplivao Labu usred noći. Graničari pucali, ali ga nisu pogodili. Izabrao je trenutak, kišoviti i maglovitu noć, preplivao mutnu Labu i umakao na njemačko tlo. Bio je to momak iz grada Hradec Kralove na istoku Češke. Imao je tako neobično duge prste, da se još živo sjećam njegovih šaka, posebno delte modrih vena na uskoj nadlanici, punih i teških poput mladog pruća vrbe. Mnogo godina kasnije čuo sam da se ubio iz revolvera u jednom drugom stanu u Parizu. Znao sam i taj stan. Prenoćio sam u njemu dva-tri puta. Vojtu sam opisao u ranom romanu Zrela Herta, dobrim dijelom posvećenom emigraciji u doba totalitarizma, pod imenom Milan:
„On se, kukavac, borio, plivao...“
Riječ očaj za mene ima posebno značenje, i mislim da je ona, uz riječ oklijevanje, kadra da kompletira Hamletovu auru. Kad čujem jeku crkvenog zvona, ja često pomislim na riječ univerzalizam. Znam zašto: All mankinde is of one Author!
Tako kaže John Donne, engleski metafizički pjesnik, Shakespeareov savremenik. Zato!
Bonus video:
