Bičing...
Činjenica da nema ni jednog jedinog komentara ispod mojeg prošlosubotnjeg teksta - baca me u očaj...
Tekst objavljen na ovom istom mjestu 30. januara - u pretprošlu subotu - polučio je solidnih 23 komentara, a tekst objavljen 23. januara, polučio je izvrsnih 25 komentara - i taman što pomislih da sam konačno ušao u seriju - opet se poviše Crne nam Gore - navukoše crni oblaci.
Dunjice, rekoh, niko neće - pa hajde ti, baci de komentar ispod mog teksta. Nešto tipa: ko pušta ovo lupetanje u ozbiljne novine? Ali Dunjica me je samo jednom pogleda mrko...
Ma je li moguće, rekoh, da niko nema komentar na vijest o gašenju Orisa? OK, jasno mi je, nije nam Ośo iz oka ispao - ali da niko nema komentar na vijest o (najnevjerovatnijih) osam realizacija sa teritorije Crne nam Gośe koje su uvrštene u zvaničnu konkurenciju za narednoga Misa - Miśa našega - za najprestižniju evropsku arhitektonsku nagradu - to mi nije jasno. A tek slatki dodatak - sugar & spice - teaser o čerečenju nikad prežaljenog Doma Revolucije u Nikšiću.
Da, svi smo umorni od teških priča - biće da je to - hoćemo happy endinge - hoćemo nešto što bi nam pomoglo da raširimo krilca, otežala od vrlo neredovnog letenja u visine.
Dosadni dio
“Dočekali smo, evo,” napisah 5. januara davne 2013. godine na ovom istom mjestu, “da na stranicama Orisa, hrvatskog časopisa za arhitekturu i kulturu, osvane i prezentacija arhitektonskog projekta realizovanog na teritoriji Crne nam Gore, svima nama najdraže države - a kako je stari dobri Oris već dugi niz godina (jedini) garant arhitektonskog kvaliteta u regionu - a i šire - onda taj projekat svakako zaslužuje i širi osvrt u “Vijestima”, najuticajnijem i najtiražnijem dnevnom glasilu u Crnoj Gori”.
Riječ je, naravno, o Gradskoj kafani “Dojmi” u Kotoru.
“Činjenica da se “Dojmi””, nastavih, “pojavio ne samo na stranicama posljednjeg broja Orisa (broj 78 - op.a.), već i na naslovnici - prvenstveno služi na čast građanima starodrevnoga grada, odnosno investitoru - HP Fjord a.d. Kotor - tj. ljudima koji su uspjeli da na najbolji mogući način, dostojno, nakon dugo vremena, nastave jednu lijepu i važnu kulturno-povijesnu tradiciju”.
Dakle, iza realizovanog projekta Kafane “Dojmi” - ili Paviljona “Dojmi” - stoji slovenačko-hrvatski dvojac - Jana Kocbek & Davor Katušić - što će reći da je Crna Gośa - majka naša - upisana u Oris - ali nam se nije posrećilo na ličnom planu. Nijesam primijetio da se neki arhitekt - neki aśo - ili neka aśa - arhitektica mlada, mnogo mlada, mnogo slatka - sa adresom stalnog prebivališta na teritoriji Crne Gośe - upisala/upisao u Oris.
Svojevremeno su neki od mojih dragih kolega - starijih kolega, molim vas - stavljali pod znak pitanja neke od sudova koje sam iznosio na ovom mjestu, pozivajući se upravo na činjenicu da se nisam zapljunuo u Orisu. Na tu primjedbu sam odgovarao ovako: da sam na teritoriji Crne nam Gore - majke naše - vidio nešto što bi stoprocentno odgovaralo visokim - najvišim - standardima Orisa, podrazumijeva se, valjda, da bih se obratio uredničkom kolegiju Orisa?
Studenti
Kako bilo, nisam ispratio potonjih... hajde da kažemo tridesetak ili četrdesetak brojeva Orisa - i red bi bio, rekoh, da provjerim da se nije neko sa ovih naših čemernih prostora, u međuvremenu, ipak zapljunuo u Orisu. I gdje da prvo potražim informacije - ako ne na adresi ucg.ac.me - na samom izvoru naše arhitektonske misli. Ako ništa drugo, mora da su na tom mjestu objavili tužnu vijest da Oris neće izlaziti do daljnjega - a možda su nešto dopisali i na temu eventualnih kontakata između Orisa i crnogorske nam arhitektonske nazovi-scene.
Pa kaže: “Studenti Arhitektonskog fakulteta su imali priliku da u sklopu Dana Orisa, međunarodnog arhitektonskog festivala, od 10. decembra 2020. do 12. decembra 2020. slušaju predavanja brojnih svjetskih arhitekata, među kojima su bili i vodeća imena iz oblasti arhitekture: Tadao Ando, Norman Foster, Kengo Kuma i dr.” I sve to pod naslovom: “Studenti Arhitektonskog fakulteta učestvovali na Danima Orisa”.
Djeco draga, učestvovati na Danima Orisa bi značilo otpjevati par divnih pjesama u slavu Svetislava G. Popovića: Sveto Gavrov zbori, tvori,/ nikad da se ne umori! To što ste slušali predavanja brojnih svjetskih arhitekata, među kojima su bili i vodeća imena iz oblasti arhitekture - to se ne broji - ne može se reći da ste baš učestvovali na Danima Orisa.
Lično naoružanje
Hajde, rekoh, kad sam već na adresi ucg.ac.me - da ovjerim ima li još što vrijedno pomena. Aha, evo ga: “Prof. dr Svetislav G. Popović donirao je biblioteci Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore 402 naslova koji uključuju monografije, časopise, kataloge i dr.” Vijest je datirana 7. decembra 2020, a uz vijest je priložen i spisak.
Vjerovao sam u tu donaciju - OK, trudio sam se da povjerujem u Svetove iskrene namjere - ali kad sam došao do broja 84. Auto CAD 13/ George Omura - sjetih se da je moj primjerak te knjige jednostavno nestao prije nekih dvadesetak godina - primarno u cilju oslobađanja prostora koji je zauzimao - a odmah zatim ustanovih, precizno, da je Auto CAD 13 pušten u novembru 1994, a Auto CAD 14 u februaru 1997. godine - što će reći da vam već 2000. godine niko ne bi dao ni 5 centi za Omuru 13 - a mi smo, evo, u 2021. godini.
Pred Svetom je raspust - knjige mu sigurno više neće trebati - pred njim su dugi sati ispunjeni razmišljanjem. U to ime, studentima visokoškolske institucije koju je znalački gradio 20 dugih godina - usput predano radeći na sebi - Sveto je poklonio tužno svjedočanstvo o svom mukotrpnom, ali vrlo odlučnom uspinjanju ka vrhu - o životu koji je, sticajem vrlo bizarnih okolnosti, ipak ugrađen u temelje crnogorske arhitekturice mlade.
Koncem davne 2017. godine, zadesio sam se slučajno na Cetinju - ravnome i ništa manje slavnome - i to baš u Galeriji Dado - na spratu ne zna mu se broj - i sjećam se da sam neko vrijeme zurio u UD M42 - lično naoružanje drugarice Stane Tomašević (udate Arnesen). Završen je rat - i što da radi drugarica Stana sa ličnim naoružanjem? Pa da, naravno, odnijeće svoj prekrasni UD 42 u muzej.
Zamislih Svetovo lično naoružanje - Omuru 13 - ispod stakla, u muzeju...
Uvijek ima nade, naravno, samo treba da - kao drugarica Stana i drug Sveto - vjerujemo u sebe - i u bolje sjutra.
Bonus video:
