“Jedna od nas - Priča o masakru u Norveškoj”, vrhunska proza norveške novinarke i spisateljice Osne Sejerštad, posvećena stravičnom zločinu, ubistvu 77 ljudi i “Tijelo: vodič za vlasnike” američkog bestseler pisca Bila Brajsona, dva su sjajna dokumentaristička noviteta iz Lagune. Knjiga “Jedna od nas” temelji se na istrazi stvarnog zločina Andeša Brejvika kada je stradalo 77 ljudi, a Brajsonovo “Tijelo” pravi je leksikon čuda, zbirka fascinantnih podataka o tome kako je sazdan čovjek i kako funkcioniše ljudsko tijelo. Knjiga “Jedna od nas” je prevedena na brojne jezike, ima odličan prijem kod kritike i čitalaca i po njoj su snimljena dva dokumentarno igrana filma, dok je “Tijelo” knjiga godine po izboru Vašington posta i bestseler Njujork tajmsa.
Knjiga “Jedna od nas” (prevod Igor Solunac) bavi se uzrocima i posljedicama najokrutnijeg masovnog ubistva novije istorije Norveške koji se dogodio 2011. godine na norveškom otoku Utoja, kada je ekstremista Andeš Bering Brejvik iz vatrenog oružja usmrtio 69 osoba. Od tih 69 žrtava većina su bili mladi ljudi koji su na Utoji bili na ljetnjem kampu tada vladajuće norveške Radničke Partije. Prije dolaska na ostrvo Brejvik je aktivirao eksplozivnu napravu u blizini zgrade norveške Vlade u samom središtu Osla pritom ubivši još osmoro ljudi. Uz ukupno 77 mrtvih, strašan bilans ovog masakra je i preko dvije stotine ranjenih, povrijeđenih i traumatizovanih ljudi.
Knjiga Osne Sejerštad je istovremeno psihološka studija nasilnog ekstremizma, dramatična istinska krivična procedura i saosjećajna istraga o tome kako se privilegovano društvo nosi sa domaćim zlom. Hvaljena u Skandinaviji zbog svojih književnih zasluga i moralnog stava, “Jedna od nas” je istinita priča o jednom od najtragičnijih događaja našeg doba, veoma bolna hronika jezivog čina koji nam nikada u potpunosti neće biti shvatljiv. To je knjiga o pripadnosti i zajednici, ali i o tome šta se događa kada ne možemo da je pronađemo. Ovo je i priča o Norveškoj. Savremena priča o svima nama. Poput “Dželatove pjesme” Normana Majlera i Kapoteovog “Hladnokrvnog ubistva” i ovdje nam autorka iznosi priču o brutalnom ubistvu i implicitno skreće pažnju na društvo koje je djelimično i samo odgovorno za počinjeno nasilje. Andeš Bering Brejvik je 22. jula 2011. godine ubio 77 ljudi. Osne Sejerštad analizira taj dan, Brejvikovo preobraćenje od nadarenog djeteta iz bogatog dijela grada u masovnog ubicu i posljedice ovog događaja koji je zauvijek promijenio jednu miroljubivu i prosperitetnu zemlju. Sejerštad svoju knjigu u potpunosti temelji na Brejvikovim izjavama i zapisima, kao i policijskim izvještajima i intervjuima sa ljudima koji su učestvovali u ubilačkim napadima kao žrtve ili rođaci žrtava.
Brejvik je, po istraživanju Osne Sejerštad odrastao u elitnom bogataškom dijelu Osla. Još je bio beba kad su se njegovi roditelji razveli. Njegov otac, diplomata je skoro sasvim nestao iz njegovog života, a depresivna majka je razmišljala da pošalje svog sina i kćerku u sirotište. Brejvik je kao dijete svoj gnjev iskaljivao na slabijima od sebe, maltretirajući sestru i mučeći kućne ljubimce. Pokušaji pridruživanja grupama ili sklapanja prijateljstva gotovo uvijek su se završavali ponižavanjem. Društvene neuspjehe nadoknadio je sanjajući o ličnoj veličini. Nakon završene srednje škole, Brejvik je pokušao sa brzim zaradama, pridruživanju masonima poput prodaje oglasnog prostora telefonom, ali brzo je zbog neuspjeha odustajao. Ušao je u politiku i svoj osjećaj bespomoćnosti projektovao na zamišljenu nemoć Norveške, ili Evrope, ili hrišćanske civilizacije, pred razuzdanom “islamizacijom”. Njegovi snovi o moći postajali su sve agresivniji. Okrenuo se oružju, stekavši neobičnu stručnost o oružju i vojnom hardveru.
Upadljivo je koliko se Brejvikov profil - socijalni i seksualni neuspjesi, osjećaj izolacije, pretvaranje, često putem Interneta, vjera u veliki i osnažujući cilj - poklapa s profilom džihadskih ubica. Zapravo, Brejvik je rekao svojim policijskim istražiteljima da ga je nadahnuo borbeni duh al-Kaide i ista smrtonosna mješavina nasilne fantazije i osjećaja bezvrijednosti. Osne Sejerštad je dala sjajnu rekonstrukciju Brejvikovog života i pokazala je da se zlo ne rađa, već stvara i da odgovornost za ovaj masakr nose brojne državne institucije koje nijesu na vrijeme pomogle Brejviku, niti konstatovale ozbiljan psihički lom njegove ličnosti. Ova knjiga je ujedno i psihijatrijska istorija bolesti, kao i pomni pogled na norveško društvo, žrtve i ubicu.
Osne Sejerštad (1970) diplomirala je ruski i španski jezik, i istoriju filozofije. Tokom devedesetih izvještavala je iz Rusije, Kine, Iraka, Avganistana, sa Kosova. Za svoj novinarski rad dobila je brojna priznanja. Prvu knjigu „Leđima prema svijetu. Portreti iz Srbije“, napisala je 2000, a dvije godine kasnije je uslijedio svjetski bestseler „Knjižar iz Kabula. Porodična drama“ čija se radnja odvija u Avganistanu, a već sljedeće godine, 2003, objavila je „101 dan. Putopis“. Knjige su joj prevedene na 38 jezika. Trenutno živi i radi u Oslu. Knjiga “Tijelo” Bila Brajsona nas vodi u obilazak čudesnog ljudskog tijela od glave do pete. Cio život provodimo u jednom tijelu, a uglavnom pojma nemamo kako ono radi i šta se u njemu dešava: kako naše tijelo funkcioniše, kakva je njegova izvanredna sposobnost da samo sebe zacjeljuje, i, nažalost, kako sve može da otkaže. Puna izuzetnih činjenica (vaše tijelo je stvorilo milion crvenih krvnih zrnaca otkad ste počeli ovo da čitate) i neodoljivih brajsonovskih anegdota, knjiga “Tijelo” nas vodi do dubljeg poimanja čuda života i nas samih. Kao što Bil Brajson piše: „Postojanje provodimo u ovom toplom džaku od mesa i opet ga potpuno uzimamo zdravo za gotovo.“
Kao i prethodne Brajsonove knjige, pa i “Tijelo” je napisano u popularno anegdotskom maniru, potkrijepljena relevantnim naučnim činjenicima. Brajson nam jasno napominje da mi ne posjedujemo svoja tijela. Evolucija posjeduje naša tijela. Mi ih nastanjujemo, zaokupljamo. Zapravo, Brajson ljudsko tijelo definiše kao skup hemijskih elemenata, skup kože, kostiju, električnih impulsa, hemijskih koktela i kolonija mikroorganizama - sve se to može definisati kao „mi“. Knjiga „Tijelo“ se oslanja na desetine stručnjaka i par stotina knjiga kako bi čitaoca prenijeli spolja u unutrašnjost, odozgo prema dolje i od čudesne operativne efikasnosti do malignog haosa kad stvari krenu po zlu.
Uprkos mnogim nepravilnostima naše tijelo ima fantastične potencijale: mozak, sadrži 200 eksabajta informacija, otprilike jednako cjelokupnom digitalnom sadržaju današnjeg svijeta. Srce je otkucalo oko 3,5 milijardi puta u životu. Kosti, „čvršće od armiranog betona, ali dovoljno lagane da nam omoguće sprint“. Pluća, obrađuju 4.000 galona vazduha dnevno. Nervni receptori mogu otkriti kretanje od 0,00001 milimetara. Domaćini smo 40.000 vrsta mikroba. U životu pojedemo 60 tona hrane i proizvedemo sedam tona izmeta (to je težina tri Hummera H3). Receptore za ukus imamo ne samo u ustima, grlu i crijevima, već i u srcu, plućima i testisima…
Bil Brajson (1951. Ajova), na svom prvom putovanju po Evropi, s rancem na leđima 1973, dospio je i u Englesku, gdje je upoznao ženu koja će mu postati supruga. Do 1995. živio je sa ženom i četvoro djece u Sjevernom Jorkširu, a potom odlučio da se vrati u Sjedinjene Države i preselio se s porodicom u Hanover u Nju Hempširu. Osam godina kasnije riješio se na još jedan povratak, i Brajsonovi od 2003. ponovo žive u Engleskoj. Prva Brajsonova knjiga bio je urnebesni putopis “Izgubljeni kontinent”, u kome je opisao putovanja po malim američkim gradovima u starom ševroletu svoje majke. Od tada je objavio, između ostalog, “Šetnja po šumi”, “I ja sam ovdje stranac”, “Maternji jezik”, “Afrički dnevnik Bila Brajsona”, “Ni ovdje ni tamo”, “Kratka istorija bezmalo svačega” (Dekartova nagrada koju EU dodjeljuje za izuzetna međunarodna ostvarenja u oblasti nauke).
Bonus video:
