Jedan od najstarijih svjedoka kinematografije na jugoslovenskim prostorima, istaknuti reditelj, sineast Veljko Bulajić, dobitnik je prestižne nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo za 2020. godinu, koju dodjeljuju članovi Hrvatskog društva filmskih kritičara (HDFK).
Dodjela nagrada održana je izvan uobičajenog festivalskog okruženja Dana hrvatskog filma ili Pulskog filmskog festivala, a ceremonija je emitovana u subotu, u specijalnom izdanju emisije “Posebni dodaci” Hrvatske radiotelevizije HRT.
“Iako je kod kuće (i uže i šire shvaćeno), kao i u svijetu, njegov ugled trajan zbog ratnih spektakala, retrospektivno nam je sve zanimljiviji kao jedan od naših ‘filmskih Italijana’ i Mediteranaca, a njegovi autorski, uvijek angažovani filmovi, i slikom i riječju ostaju ponajbolja, na ekranu uvijek iznova živa i prisutna svjedočenja o sada već davnim vremenima nade u bolji svijet i bolju zemlju, svjedočenja naše vlastite povijesti”, ističe se u obrazloženju HDFK.
Nakon proglašenja svih nagrađenih u emisiji je emitovan i Bulajićev klasik iz 1959. godine “Vlak bez voznoga reda“. Veliki reditelj ovo svoje ostvarenje pamti kao svoj prvi film koji mu je prikazivanjem u Kanu otvorio vrata u svijet, iako put filma nije bio jednostavan.
Bulajić je za portal 24sata.hr kazao da mu ovo priznanje mnogo znači i da dolazi u posebnom trenutku.
“Puno mi znači ‘Zlatni Oktavijan’! Dolazi na kraju moje karijere reditelja igranih filmova, a uoči završetka filma ‘Bijeg do mora’, kojeg je do sada već pohvalilo 50 istaknutih kritičara, novinara, književnika...”, s ponosom je rekao devedesetdvogodišnji reditelj.
Nagradom koja se dodjeljuje za životni doprinos filmskoj umjetnosti na lijep način se privodi kraju njegova karijera, kazao je Bulajić.
U obrazloženju HDFK-a povodom dodjele nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo ističe se da bez obzira na godine, ovaj cjeloživotni filmski djelatnik idalje stvara.
“Rođen davne 1928. godine u Vilusima u Crnoj Gori, Veljko Bulajić hrvatski je reditelj crnogorskog porijekla i najstariji živi svjedok istorije hrvatske kinematografije. Stariji od vlastite kinematografije skoro dvadeset godina, Bulajić je u kinematografiju ušao kao mladić, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, u njezinim pionirskim danima. Kao dječak borio se u partizanima, bio teško ranjen, te sa 18 godina 1946. prispio u Zagreb, gdje je do danas ostao. Taj agilni 93-godišnjak, čiji je posljednji igrani film ‘Bijeg do mora’, njegov četrnaesti igrani film, i dalje u postprodukciji, nadživio je skoro dvostruko jugoslovensku državu u čijem je stvaranju kao mladi partizan aktivno sudjelovao, a potom se, upivši poslijeratnu, isprva u manjoj mjeri socrealističku, a potom u velikoj mjeri neorealističku poetičku matricu, postao njezinim vodećim filmskim svjedokom”, piše u obrazloženju žirija.
Oni dalje sagledavaju njegovu bogatu biografiju i ističu da je Bulajić 13 godina proveo kao naučnik - prošao filmsku školu u Jadran filmu, bio stipendista na legendarnom Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, asistent Vatroslavu Mimici (na filmu ‘U oluji’) te režirao manji broj dokumentarnih i žurnalskih filmova - da bi 1959. zabljesnuo prvim svojim dugometražnim igranim filmom “Vlak bez voznog reda”, što Hrvatsko društvo filmskih kritičara naziva jednim od najboljih debija u hrvatskoj kinematografiji.
“Jedan od najboljih debija u hrvatskoj filmskoj režiji, film koji je predstavio cjelokupnu autorsku figuru Veljka Bulajića, koju čine: vjera u mogućnost prikaza stvarnosti na filmu kao temeljno poetičko uvjerenje svoga autora, epski zahvat u tu građu stvarnosti (u prvom filmu i pod dojmom vesterna), aktuelno poimanje stvarnosti (prikazani profilmski svijet djela, realističke fakture, korespondentan je izvanfilmskoj, društvenoj i političkoj stvarnosti revolucionarne, proleterske zemlje, a likovi koji ga nastanjuju u njemu proaktivno djeluju), visoke produkcijske vrijednosti (film kao spektakl); no taj temeljni, klasicistički realizam oplemenjen je, pa i potkovan promodernim elementima, prije svega u neorealističkoj, često kronikalnoj strukturi filmske naracije”, prenose mediji.
Bulajić se u svom pristupu ne opredjeljuje za “klasičnonarativnu, akcijsku strukturu partizanskog filma kakvu su inaugurirali Afrićeva “Slavica” i Marjanovićeva “Zastava”, nego za ‘sovjetsku’ strukturu Popovićeva Živjeće ovaj narod”, piše HDFK i dodaju da tako u svom stvaralačkom jezgru inovira “socrealističku strukturu time da je transcendira u neorealističku otvorenu strukturu, likovi - reprezenti klasa - postaju simbolički nosioci, a izlaganje se transformiše u filmski spektakl visokih produkcijskih vrijednosti”, kao u partizanskim spektaklima “Kozara” (1962), “Bitka na Neretvi” (1969) koja je nominovana i za Oskara, a koji su Bulajiću donijeli svjetski ugled u žanru ratnog spektakla, kao i “Veliki transport” (1983).
“S druge strane, Bulajićeva trajna duhovnost ostaju svojevrsni mediteranski modernizam - ne toliko snažan kao kod Mimice ili Zafranovića - te uticaj italijanske kinematografije: neorealizam je najvidljiviji u njegovom trećem filmu ‘Uzavreli grad’ (1961), kao i u kasnijem filmu ‘Obećana zemlja’ (1986, svojevrsnom nastavku ‘Vlaka bez voznog reda’ koncipiranom kao sudska drama (uticaj i holivudskog filma), a političkog filma u istorijskim filmovima ‘Atentat u Sarajevu’ (1975), ‘Donator’ (1989) i ‘Libertas’ (2006), katkad i u ruhu političke alegorije, kao u filmovima ‘Rat’ (1960) i ‘Čovjek koga treba ubiti’ (1979), kojima se najviše približio poetici italijanske kinematografije”, opisuju iz HDFK.
Veljko Bulajić je, dodaju oni, režirao i ratni film sklon apstraktnom modernizmu “Pogled u zjenicu sunca” (1966), međunarodno nagrađivan dugometražni dokumentarni film “Skopje 63” (1964), potom dokumentarnu seriju “Crna Gora” (1972), te dokumentarne filmove “Titovi memoari” (1981) i “Mjesto sjećanja Vukovar” (2015). Trenutno radi na filmu “Bijeg do mora”.
Nagrada ustanovljena 1992. godine
Hrvatsko društvo filmskih kritičara izabralo je i najbolje hrvatske filmove iz 2020. godine. Novost nagrade su i dvije dodatne kategorije - za dugometražni dokumentarni film i za najbolju manjinsku koprodukciju, koje su uvedene "s obzirom na kontinuiran kvantitativan i kvalitativan porast hrvatske produkcije na tom području".
Tako je "Oktavijana" za dugometražni dokumentarni film osvojio je film "O jednoj mladosti" Ivana Ramljaka, a nagrada za najbolju manjinsku koprodukciju pripala je Borisu T. Matiću i Lani Matić za film "Otac" Srdana Golubovića, u kojem je naslovnu ulogu maestralno odigrao hrvatski glumac Goran Bogdan.
Objavljeni su i dobitnici nagrada za najbolje hrvatske kritičare i publiciste, Vladimir Vuković i Ante Peterlić.
Hrvatsko društvo filmskih kritičara nagradu "Zlatni Oktavijan" ustanovilo je 1992. godine, a ime je dobila po proslavljenom filmskom autoru, scenaristu, snimatelju i redatelju Oktavijanu Miletiću.
Put do Kana uz Andrićevu riječ podrške
Reditelj Veljko Bulajić se prisjetio i puta filma “Vlak”, prenose hrvatski mediji.
“Dio članova komisije imao je otpor prema tome da ‘Vlak’ ide u Kan. Smatrali su da ima nekoliko scena koje bi trebalo rezati.Po njima su bile odveć kritičarske i nisu bili za to da nas film predstavlja u svijetu. Jedan od članova komisije bio je i Ivo Andrić. On je uticao na to da film ipak ode u Kan”, priča on.
Komisija je zahvaljujući Andriću promijenila mišljenje, Bulajićevo ostvaranje je otputovalo na Kanski festival, a već sljedećeg dana naslov jednog novinskog teksta glasio je “U Kan je uletio vlak bez voznog reda”.
Tako se, kaže Bulajić, povećalo zanimanje za njegov film pa je “Vlak” imao nekoliko projekcija s odličnim kritikama najuglednijih francuskih tiskovina.
“Svugdje je bio hvaljen, istican, pa su se i distributeri zainteresovali. Tako je ‘Vlak bez voznog reda’ bio prvi film bivše zemlje prikazan u svijetu. Točnije, u 64 zemlje”, kaže Bulajić.
Taj njegov film francuski filmski kritičari uvrstili su među deset najboljih ostvarenja te godine.
Bonus video:
