Iako mlada i praktično na početku karijere, crnogorska operska diva, sopran Emilija Minić sa sobom nosi interesantno i bogato iskustvo, kako kada je školovanje u pitanju, tako i nastupi, koncertiranje, pa i “povratak” Crnoj Gori...
Srednju muzičku školu Budvanka je upisala u Kotoru (klasa prof. Mirele Šćasni), bez ikakvog predznanja, bez dana pohađanja niže muzičke škole, bez poznavanja nota ili operskog pjevanja, ali je znala da to voli. Kasnije ju je put nota odveo van njene države, najprije na osnovne studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu koje je pohađala u klasi prof. Milice Stojadinović, a kasnije i dalje...
Jedna od posljednjih destinacija gdje se usavršavala i kasnije dobila mnoštvo prilika jeste Italija, u koju se zaputila sama sa dva kofera, skromnim budžetom, velikim snovima, radoznalošću i optimizmom. Pohađala je prestižni konzervatorijum “Đuzepe Verdi” u Milanu, u klasi prof. Dženi Anvelt, gdje završava i master studije 2016.
Tamo je došlo do niza prilika koje iskorišćava i opravdava, osvaja brojna internacionalna takmičenja, nastavlja da se usavršava kod renomiranih umjetnika, a bila je nagrađena stipendijom “Melanija Bugarinović i ćerka Mirjana Kalinović Kalin“, fonda za razvoj vokalne umjetnosti, da bi je 2017. čuvena mecosopranistkinja Lucijana d’Intino nagradila stipendijom kao najperspektivniji mladi sopran.
Minić iza sebe ima niz solističkih koncerata u Crnoj Gori, Srbiji, Italiji, ostvaruje se i u operskim ulogama, a pažnju (italijanske) javnosti privukao je njen koncertni projekat “Korijeni” koji je realizovala uz pomoć počasnog konzulata u Milanu, posvećen italijanskoj kraljici, crnogorskoj princezi Jeleni Savojskoj... Ipak, u Crnoj Gori nije uspjela da realizuje ovaj koncert. Pored svega toga, posebnu pažnju poklanja i humanitarnom radu.
Donedavno je živjela i radila u Italiji kao slobodna umjetnica, a onda ju je profesionalni put doveo nazad u Crnu Goru, rodnu Budvu, gdje je i ostala usljed pandemije virusa korona. O svom putu, pozivu i radu govori za “Vijesti”.
U dosadašnjem bogatom opusu izdvajaju se Vaš angažman i brojna usavršavanja u inostranstvu. Ipak, živite u Crnoj Gori, ako se ne varam? Kako je tekao Vaš put od početnih interesovanja za operu, opersko pjevanje, šta Vas je poguralo i zadržalo u svemu tome, a onda, da li Vas je i koliko sputavala određena nemogućnost školovanja u rodnoj državi?
Nakon usavršavanja na konzervatorijumu ‘’Đuzepe Verdi’’ u Milanu odlučila sam da još malo ostanem jer mi je bila ponuđena serija koncerata... Jedno je vodilo drugo, audicije, nastupi i tako sam ostala... U Crnu Goru sam došla zbog koncerta u galeriji grada Budva, gdje sam premijerno izvela kompozicije Danijele Nikolić. U međuvremenu se situacija u Italiji pogoršala pa sam odlučila da ostanem dok se pandemija ne smiri...
Interesovanje za pjevanje je došlo rođenjem, počelo je u dječijem horu pa se razvijalo u velikom horu, crkvenom horu u Budvi, crkvenom horu u Novom Sadu, u klapi... Onda sam bez dana niže muzičke upisala srednju muzičku još uvijek ni ne znajući šta je opersko pjevanje niti sam znala note... To je kao da uđete u peti razred osnovne škole, a da ne znate da čitate i pišete... E tih godina sam utvrdila moju ljubav prema pjevanju. Svakodnevna iskušenja, a ni najmanja sumnja, da to nije moj put. Put je bio težak, ali ne mislim da je išta teži od bilo koje druge profesije... A zadržava me ljubav. Ljubav prema svom pozivu i onome što mi donosi.
Dolazim iz porodice koja nije muzička, niti slušaju ozbiljnu muziku i mogu reći da sam sve u životu radila vođena svojim emocijama i instinktom jer nisam imala nekog (stručnog) da me posavjetuje. I zaista sam imala veliku sreću da kanališem svoju ljubav u pravom smjeru. Osoba sam koju ne sputavaju okolnosti ako nešto želim...Što ne znači da treba gaziti svoja načela ali da morate nešto željeti, imati viziju i raditi ka ostvarenju.
U Italiju sam otišla sama, sa dva kofera, skromnim budžetom i puno želja bez da znam šta me čeka. Ali sam vjerovala u najbolje. Mogućnost da se školujete u različitim državama je lijepo! Upoznajete razne kulture, običaje i stičete iskustva koja možda ne biste stekli kući, naučite drugi jezik ili ga usavršite. Mada je isto tako lijepo imati i tu neku sigurnost da ako nemate mogućnosti svoj talenat možete razvijati i u svojoj državi.
Da li priželjkujete povratak u Italiju?
U ovom trenutku priželjkujem samo da radim. Moja profesija je takva da sam stalno u pokretu kada imam projekte i raduje me svaka promjena ako je ona kreativna i ako donosi neki napredak. Zaista bih voljela da ovaj period posvetim stvaranju u mojoj državi, a u zavisnosti od razvoja situacije zavisi i moj ostanak. Uvijek volim da kažem da idem tamo gdje me zovu...
Spomenuli ste stvaranje u svojoj državi, koliko je teško uspjeti u ovoj branši na crnogorskoj sceni?
Zavisi šta Vi smatrate uspjehom. Za mene uspjeh je kada imate priliku da napredujete i da se družite sa ljudima koji vas mogu naučiti nečemu, inspirisati ili sa kojima možete lijepo sarađivati, kritikovati zarad poboljšanja i napretka. Napraviti jednu operu u sto godina ne znači da operska scena postoji.
Potrebno je napraviti osnovu, uključiti sve naše umjetnike od pjevača, muzičara, kostimografa, režisera, scenografa i napraviti projekte koji će biti pitki za publiku. Ne možete ljudima koji, opravdano, nemaju naviku slušanja takvog vida umjetnosti, prikazati operu koja traje tri, četiri sata... Kada kažem ‘’pitko’’ to ne znači nekvalitetno, već samo adaptirano za situaciju.
Ima mjesta za sve umjetnike, Crna Gora je tlo koje je toliko plodno da samo nedostaje podrška institucija. Itekako bi me privuklo kada bih bila dio crnogorske operske revolucije i kada bih gradila budućnost koja bi dala mogućnost budućim umjetnicima za ono za šta sam ja morala da odem van Crne Gore. Znam kako je graditi (se) od nule, pa sam sa obje noge na zemlji iako imam sanjalačko srce.
Šta biste izdvojili kao posebno specifično u bavljenju Vašim poslom? Često se u javnosti spominju razna odricanja, svakodnevna višesatna vježbanja i slično, kako Vi gledate na to?
Ne bih ja to nazvala odricanjem... Ja volim svoj posao do srži i kada ne pjevam imam osjećaj da mi fali vazduha. Izuzetno sam samokritična i često veoma stroga.... Pa čak i tu borbu pokušavam da pokažem koristeći društvene mreže i svakodnevno komunicirajući sa ljudima koji prate moj rad. Smatram da su došla druga vremena gdje treba razbijati iluzije. Što se tiče rada - učila sam uloge za pet dana, imala raznoraznih događaja na sceni, to je sve u sklopu posla i kada sam motivisana - za mene ne postoji radno vrijeme.
Specifično je da sviramo instrument koji ne vidimo, koji varira iz dana u dan, sazrijeva sa godinama i evoluira zajedno sa nama. To je ujedno i ljepota, a i težina ovog posla - što pjevamo glavom i srcem, a najmanje glasom.
Vi ste već ostvarili nekoliko uloga u različitim operama. S obzirom na to da Crna Gora nema svoju opersku kuću, koliko to ograničava mlade talente, ali i dokazane profesionalce da žive i rade u svojoj zemlji? Zbog čega je opera potrebna Crnoj Gori?
Puno ograničava i mlade talente, a i publiku. Potrebna je opera jer mi, prije svega, imamo malo veoma sala za koncerte. Potrebna je da bismo umjetnicima dali mogućnost da rade ali i da pravimo razmjenu sa drugim umjetnicima iz drugih država... Ja sam to pokušavala dovodeći eminentne umjetnike iz Italije, ali opet ponavljam - za sve to je potrebna podrška institucija.
Jedan od Vaših projekata koji se izdvajaju je koncert “Korijeni” (Le Origini) posvećen italijanskoj kraljici, a crnogorskoj princezi Jeleni Savojskoj. O čemu se tačno radi, koliko je koncert ispraćen u Crnoj Gori, a koliko u Italiji? Da li je bilo interesovanja da i kod nas bude ponovljen taj nastup?
Jako sam ponosna na ovaj projekat koji sam uspjela da realizujem u centru Milana (dvije ulice od Teatra Skale) koji je bio ispraćen i podržan i jedva čekan, gdje sam dobila mail sa čestitkama princa Emanuela Filiberto od Savoje što sam uspjela da napravim kulturološki i muzički most između Italije i Crne Gore, ali nije uspio nikada da se realizuje u Crnoj Gori. Ne bih Vam znala reći zašto. Probala sam na sve načine i adrese. Međutim, nisam dobila odgovor. Izgleda da mi samo prinčevi odgovaraju na mailove. (smijeh)
Uvijek koristim priliku da se zahvalim počasnom konzulatutu Doli Predović koja je odmah povjerovala u moju ideju i sa radošću prihvatila i bezrezevno vjerovala u cijelu zamisao.
Na koncertu su izvedene najpoznatije operske arije i dueti, a tom prilikom je u Italiji premijerno izvedena arija Danice iz opere „Balkanska carica”. Šta Vas je podstaklo na ovo približavanje kultura, kako je publika tada reagovala? Koliko je i ovaj projekat dokaz da muzika zbližava ljude i predstavlja univerzalni jezik?
Željela bih da istaknem da su uz mene bile izuzetne kolege, Sadat Ismailova pijanistkinja, Ivan Defabiani tenor kog je budvanska publika imala prilike da čuje u Budvi i Marko Nebuloni koji je bio moderator, a inače muzički kritičar i novinar iz Milana. Volim da budem muzički ambasador svoje zemlje, korijeni su nešto što, kako sazrijevam, sve više cijenim. Ponosna sam kada čujem toliko lijepih riječi za našu princezu, a italijansku kraljicu koja važi za velikog humanistu i ženu lavicu. Volim te osobine i smatram da takve ličnosti treba isticati. Publici se jako svidjela cijela zamisao i postoje šanse da se ponovi u Italiji, ali o tom potom.
Umjetnost generalno služi da zbliži... i kod nje nema podjela, ona samo ima svrhu da pokrene um i srce. Ništa više. A šta nam je više i potrebno?
Univerzalnost muzike i ljepote koju različiti tonovi i ritmovi pružaju, ogledaju se i u projektu “LOVE coOPERAtion” koji ste pokrenuli u želji da ujedinite svoju publiku tokom perioda nedostatka koncerata i živog kontakta, usljed epidemiološke situacije. Kakvi su Vaši utisci?
“LOVE coOPERAtion” je projekat na koji sam takođe jako ponosna. Obožavam kako su ljudi odreagovali! Snimci su stizali iz Saudijske Arabije, Francuske, Italije, Srbije, Crne Gore... To je projekat koji je nastao u mom dnevnom boravku, a koji je razveselio mnoge i podstakao na ljubav i kreativnost. U ovim teškim vremenima, pa i amaterski, srećna sam što smo uspjeli da napravimo ovako nešto.
Nijesu Vam strani ni humanitarni koncerti. Koliko su solidarnost, humanost, bliskost i međusobna pomoć vrijednosti koje se razvijaju kroz muziku i umjetnost?
Humanitarni rad je nešto što smatram obaveznim za svakog umjetnika ili osobu koja se bavi javnim poslom. To je društvena osviješćenost, dio ste cjeline i kao takvi morate učestvovati u zlu, a ne samo u dobru... Moram vam reći da je jako teško organizovati tako nešto kod nas. Nalazite na mnogo zatvorenih vrata i prepreka. Nadam se da će se i to jednom promijeniti. I treba sve javno raditi ne da bi se pojedinac istakao već kako bi se podigla svijest o tome i kako bi takav vid humanosti postala naša normalnost.
Kada se sve sumira, šta opera, muzika i pozorište kao vidovi umjetnosti, ali i način života, predstavljaju za Vas?
Predstavljaju čokoladu s lješnicima. Hrani i deblja um, čini ga srećnim, a život slađim. Treba je samo znati dozirati. (osmijeh)
Kakvi su planovi za dalje?
Trenutno mi je fokus na mom gradu. Željela bih da budem dio projekta “Budva, grad kulture” jer zaista mislim da Budva zaslužuje takav epitet, da ima izuzetne uslove za tako nešto i da je ona bijelo platno koje samo čeka da se oboji! Jako me raduje ta inicijativa! Radim na spotu koji će uskoro izaći... Nezahvalno je govoriti o datumima s obzirom na to da se mjere mijenjaju, ali objavljujem sve na društvene mreže kada za to dođe vrijeme.
Od klasične muzike do grupe “Jinx”
U jednom skorašnjem intervjuu na pitanje koja je pjesma Vašeg života izdvojili ste ”Idem tamo gdje je sve po mom” grupe “Jinx”. Šta privatno slušate i koga biste od izvođača izdvojili, da li kao uzora ili kao muzičara/ku u čijim ostvarenjima uživate?
Najviše volim da slušam klasičnu muziku i tišinu u periodu kada intenzivno spremam program. U zavisnosti od raspoloženja slušam od Nine Simon do grupe Maneskin, Melody Gardot, Mariza, Duffy, Jinx naravno... Uživam u izvedbama soprana Renate Tebaldi, tenora Di Stefana koji je znao jednom otpjevanom rečenicom da digne cijeli teatar na noge i da ima desetominutne ovacije, Mario del Monako isto...
Ima puno umjetnika i svaki ima nešto, lista bi bila jako duga.... Raina Kabaivanska, sa kojom sam imala čast raditi, jedna prelijepa Toska... Lucijana D’Intino je jedan divni mecosopran, inače je i moj profesor, a predaje i na akademiji teatra Skale u Milanu. I Leo Nuči sa kojim sam imala izuzetnu čast da radim, a jedan je od najpoznatijih baritona današnjice i najpoznatiji Rigoleto... To su sve osobe koje sam gledala na Jutjubu i nisam ni sanjala da ću imati priliku da radim sa njima. Zaista veliki blagoslov!
Pandemija je pokazala stvarni status umjetnika
S obzirom na to da ste usljed pandemije ostali u Crnoj Gori duže nego što ste planirali, kako je to uticalo na Vas i Vaš rad?
Prvi dio je bio najteži jer su počela otkazivanja zakazanih koncerata i pomjeranja datuma. Bilo je teško navići se na novonastalu situaciju. Italija je u ne sjajnoj situaciji i dalje, tako da na poslovnom planu i dalje imam dosta neizvjesnosti. Nažalost, pandemija je samo pokazala status umjetnika, kako u Crnoj Gori tako i u svijetu... Onda mi se desilo da je organizator festivala “BBD Nights” nestao bez traga i glasa i da je koncert 12. marta u pozorištu Madlenianum otkazan. Taj udarac je bio dosta bolan za mene jer su pripreme za nastup uveliko bile u toku, da ne pričam o tome koliko sam se radovala nastupu pred prisutnom publikom...
Bonus video:
