…Kad mi časi smrti
postanu bliski
i odvedu me pod zemlju
da snujem,
reći ćeš drugovima
da Zahar Garadijski
za odstupanje nije hteo
ni da čuje,
već da je, nagutavši se smrtonosnog vetra,
pao unapred, a ne unazad,
i da je slobode
172 santimetra
uračunato u njegov pad.
(09.08.1943; preveo: Pero Zubac)
Zahar Matvejevič Garadijski (1923-1943)
Moj prijatelj Brano je negdje pronašao pjesmu Kad mi smrti časi postanu bliski - mladog, nepoznatog ruskog pjesnika Zahara Garadijskog, koju je na naš jezik prepjevao Pero Zubac. Vjerovatno se samo pritajila u nekoj od zaboravljenih zbirki ratne poezije. Kažu da je to bila omiljena pjesma Mike Antića. U njoj su stihovi jezive odlučnosti, prerane zrelosti ruske duše i ledenog predskazanja smrti. Na internet stranicama i forumima našeg govornog područja gdje su ljudi dijelili ove stihove, može se pročitati da je Garadijski, devetnaestogodišnji vojnik Crvene armije nastradao u opsadi Lenjingrada, odnosno poginuo u staljingradskom grotlu ili pak, pao jurišajući na Berlin. Navodno su mu u šinjelu pronašli komad hartije sa pjesmom, koja će dugo patriotski nadahnjivati generacije u zemljama socijalizma. Otkad sam pročitao ove jednostavne, ali snažne stihove, nisam mogao da se smirim, dok nisam saznao ko je zaista bio Zahar Garadijski. Odgovor je dalo pretraživanje po ruskim internet stranicama i knjigama.
***
Zahar Matvejevič Garadijski, rođen je u gradu Samari (od 1935-1991 Kujbišev) na rijeci Volgi 12.11. 1923. godine. Kao petnaestogodišnjak piše prve pjesme o prirodi, pokušava da prevodi Getea i mašta o tome da bude režiser. Sa ostalim školarcima je pjesnički dar brusio u lokalnom literarnom kružoku profesora književnosti Vasilija Pavloviča Finkelštajna. 22. juna 1941. počela je „Operacija Barbarosa“, Hitlerova Njemačka je svom silinom udarila na Sovjetski Savez i gotovo cijela generacija maturanata 1941. iz kujbiševske Škole br. XV otišla je dobrovoljno na front. Zahar Garadijski je nekoliko dana ranije dobio svjedočanstvo o odličnom uspjehu, što je podrazumijevalo mogućnost upisa fakulteta bez polaganja prijemnog ispita, a pritom još nije bio punoljetan za vojni poziv. Međutim, Zarik (kako ga je porodica zvala) se dobrovoljno javio u Crvenu armiju, pri tom molivši u prijavi da ga prije roka primi u svoje redove:
‘Zaklinjem se da ću biti vjerni zaštitnik svoje voljene zemlje. Prilažem svu snagu i znanja, da opravdam zvanje borca i da zajedno sa radnim narodom uništimo obijesnu bandu fašista.‘
Tako se tek svršeni kujbiševski maturant, sedamnaestogodišnji Zahar Garadijski 1941. obreo na frontu.
Poslije prvih bitaka piše porodici kako u ratu nema ničeg lijepog, ni uzvišenog. ‘Svud okolo fijuču kuršumi, praskaju granate, pucaju automati. Noćnu tamu prosijecaju vrpce svijetlećih metaka. Vidiš kako zrno ide pravo na tebe, ponekad padne toliko blizu da te zapljusne snijeg. Nije nimalo prijatno. Najstrašnije od svega kod Njemaca su mine, one leže svud okolo.‘ Borio se hrabro, bio je izviđač, mitraljezac, napredovao je do čina starijeg vodnika i komandira voda u svojoj četi, kao i do pomoćnika komesara (politruka). Nagrađen je sa dva ordena za hrabrost. Prvi put je ranjen u februaru 1942. Tada piše porodici:
Ne, ja sam kao prije, proljeću rad,
bolničkoj postelji neću se dati,
Ja ovdje ležim u ratničkoj nadi
da ću živjeti, opet, i vojevati.
(preveo: Goran Jovanović)
Zarik se vratio na front gdje je poeziju tkao od buktinja pogođenih tenkova, od ognja spaljenih ruskih gradova, od stradanja umorenih i jauka preživjelih. To je bila poezija surove ratne realnosti, strašnih vriskova, beskonačnih rovova i krvavih juriša.
Ko je vidio, zaboraviti neće
spaljena, izmučena trupla.
Srušena sela, gradove plamteće,
na dimnjake se garež navukla.
Ko je slušao, uspomena jeziva,
sludjelu majku u smijehu kletom.
Kako imenima nježnim doziva
čedo prikucano u zid bajonetom
(preveo: Goran Jovanović)
***
Tek ponekad, u predahu od ratnih užasa i borbi, u Zarikovoj bilježnici stidljivo bi se nanizali i stihovi čežnje za Volgom, rodnim krajem, neznanom djevojkom. Čitao je i pisao na frontu, od kuće su mu slali knjige, sveske, hartiju, olovke. Garadijski je teško ranjen u sovjetskoj kontraofanzivi tokom Kurske bitke 12. jula 1943. Prebačen je na liječenje u Zelenodoljsk, grad na Volgi u blizini Kazanja. O svom poslednjem boju Garadijski piše svojima 03.08.1943. iz bolnice u Zelenodoljsku:
‘Artiljerijska paljba počela je ujutru 12.07. u 05 h. Toliko je bila jaka vatra da Fricima nije bilo nimalo prijatno. Samo da kažem da je na jednom kilometru stajalo 400 oruđa svih kalibara. Četrdeset minuta kasnije krenuli su tenkovi. Ja sam razvio vod u liniju i poveo naprijed. Zaštektali su fašistički mitraljezi. Orlovi moji su se malo uplašili, polegli su i počeli puzati. A tu je najvažnije brzo se baciti na zemlju. Ja trčim sa automatom, kuražim ih. U principu, napad je propao… Idemo po drugi put. Komandant mi je naredio da skupim ostatke čete pod svoju komandu, jer su drugi komandiri vodova već bili ranjeni. Skupio sam ih sve, posadio na tenkove i otišli smo u napad. Ovog puta tenkovi su se probili. Skočili smo s njih i jurnuli naprijed. Nešto me ožarilo po nozi. Legao sam i gledao o čemu se radi. U tom trenutku nešto me udarilo u drugu nogu i slomilo je. Nisam mogao puzati. Podigli su me bolničari i odnijeli u ambulantu. A dalje je poznato, vozili su me po bolnicama dok se nisam našao ovdje. Ponavljam, osjećam se veoma dobro.‘
Nažalost, nedugo potom, dok je Kurska bitka ulazila u svoju završnicu, a Crvena armija eksploatisala svoju pobjedničku ofanzivu na Orlovsko-Kurskom frontu, u bolnici je od posljedica ranjavanja 12.08.1943. preminuo devetnaestogodišnji pjesnik i stariji vodnik 866. streljačkog puka, 287. streljačke divizije, 63. armije Zahar Matvejevič Garadijski. Samo tri dana ranije, 09. 08.1943. u pismu prijatelju nastala je čuvena pjesma, tačnije odlomak Ako mi časi smrti postanu bliski.
Sahranjen je na groblju u Zelenodoljsku, daleko od roditeljskog doma, a opet blizu Volgi koju je mnogo volio i o kojoj je rado pisao. Nije stigao da postane režiser, niti je imao vremena sazreti kao pjesnik. Čak nije uspio ni da objavi zbirku pjesama. Pisao ih je u svojim pismima roditeljima, sestri i školskom drugu Vladimiru Vovki Voronjinu koji će poginuti na ratištu godinu kasnije. Na taj način su te pjesme ili izabrane strofe dospjele u frontovske vjesnike, Komsomolsku pravdu, lokalne novine i poetske zbornike. Neke su dobile i muzičku pratnju, a sovjetski kompozitor Vladimir Ljvovič Mititelo mu je posvetio simfoniju.
Zaharu Matvejeviču Garadijskom je 1967. posthumno dodijeljena nagrada Lenjinskog komsomola za književnost. Pionirska organizacija Škole br. XV koju je pohađao nosila je njegovo ime, a učenicima škole su organizovane ekskurzije obilaska njegovog groba.
***
Skoro 70% sovjetskih muškaraca rođenih 1923. godine nije doživjelo kraj rata. Od toga je veliki broj izgubio život na frontu. Među milionima poginulih sovjetskih mladića bili su i pjesnici, koji su branili otadžbinu stihom i automatom. Majorov, Kogan, Smolenski, Ovsjanikov, Krasnov, Loboda, Akopjan, Lebedev i mnogi drugi, uklesani su svojom žrtvom u mermer, granit i bronzu, a poezijom u sovjetsku književnost. Njihove nenapisane pjesme ne mogu se pročitati, ni čuti, već samo osjetiti, pognute glave u miru Vječnog plamena i počasne straže u moskovskom Aleksandrovskom sadu.
Garadijski je, svojom najpoznatijom pjesmom, istrgnutim fragmentom jednog pisma u stihu i nesrećnom životnom i vojničkom sudbinom, dodao svoja velika 172 santimetra slobode spisku palih poeta. Sovjetski Savez je brižljivo njegovao sjećanje na strahovite žrtve II Svjetskog rata i stihovima nadahnjivao rodoljublje novih pokoljenja. Današnja Rusija je nastavila tu tradiciju.
Osipa se stroj veterana na Paradama pobjede 9. maja. Živih svjedoka Otadžbinskog rata iz godine u godinu sve je manje. Kada i poslednji borci odu u vječnost, ostaće strašni stihovi Garadijskog. Da zadrhte oni posebni koji na njih naiđu, tražeći dušu, ljepotu, ideal i vrlinu u nekom novom vremenu koje im nije naklonjeno. I znaće, da ćemo ako ikad zatreba, ponovo gutati smrtonosni vjetar i padati naprijed, a ne nazad. Kao Zahar Matvejevič Garadijski.
Bonus video:
