Kultura u Crnoj Gori nalazi se pred velikim izazovima. To je zaključak crnogorske glumice Ivone Čović Jaćimović koji je iznijela tokom razgovora za “Vijesti” o situaciji u pozorištu i kulturi.
Čović Jaćimović je još od studentskih dana bila prepoznatljiva kao individualac što, kaže ona, može potvrditi njen profesor i mentor Boro Stjepanović u čijoj je klasi diplomirala na Cetinju na Fakultetu dramskih umjetnosti. Ipak, ističe, gluma ište timski duh i igru, ali je lični pečat u kolektivu izuzetno važan.
Ostvarila se u različitim rolama, a tokom prošle godine je tumačila glavnu žensku ulogu u mini seriji “Naod” na Radio-televiziji Crne Gore. “Naod” je, nakon višedecenijske pauze, prva koja je u cjelini proizvedena TV serija na javnom servisu, a glumica u razgovoru za “Vijesti” ističe da se nada da to neće biti izdvojen slučaj. Serija je snimljena po tekstu Gojka Kastratovića u režiji Slobodana M. Šćepanovića, Ivoni Čović Jaćimović je povjerena uloga Janice, a sa njom igra i Dejan Đonović. Janica je žena koja sa svojim dementnim suprugom egzistira na periferiji života - “beskorisno zbrajajući fragmente prošlosti koji bi ga mogli podstaći da makar na kratko oživi sebe nekadašnjeg”. Iznijeti ulogu Janice nije bilo lako imajući u vidu da glumica tumači 20 godina stariju ženu od sebe, ali ju je upravo taj izazov dodatno motivisao. Srednje godine, ističe ona, nude najpotentniji umjetnički sadržaj.
Čović Jaćimović je od 2005. godine stalni član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica gdje ju je publika mogla vidjeti i na sceni za djecu i na Večernjoj, za odrasle, a već duže od 15 godina vodi školu glume za djecu “Mali atelje Arlekin”. Magistrirala je medije i komunikacije na Univerzitetu Singidunum u Beogradu na temu “Glumac u tranziciji”. Interesantno je i da se Čović Jaćimović uspješno bavila karateom i predstavljala svoju zemlju na sportskim takmičenjima. Bila je prvakinja Crne Gore u karateu, prvakinja bivše Jugoslavije i treća na svjetskom kupu.
U razgovoru za “Vijesti” govori o glumačkom izazovu u seriji “Naod” na osnovu koje bi se moglo zaključiti da joj slijede nove i drugačije uloge, ali i o položaju ženskog dijela crnogorskog glumačkog ansambla...
U martu je bilo godinu dana otkako pozorišta ne rade ili ako rade, onda je to u specijalnim uslovima, a sve usljed pandemije virusa korona. Neki projekti su se realizovali uprkos pandemiji... Kako gledate na period koji je za nama, a imate li očekivanja od perioda koji nam slijedi?
Tek kada se jednog dana zaustavi opaki virus biće moguće sagledati realniju sliku ovoga vremena i percipirati budućnost u nešto izoštrenijem objektivu. Tek tada, kada se bude uspostavljala nova realnost, kada se suočimo sa prazninama koje su ostavile čitulje sa napomenom “u krugu porodice”, možda tada shvatimo da se nešto krupno dešavalo, te da ništa više neće biti kao ranije. Pozorišta su i u okolnostima pandemije, pokušavala da stvore iluziju da se “nešto” dešava. Shodno biti svoje profesije, glumci su posredstvom medija i digitalnih platformi slali emocije svojoj publici. Glumci su pronalazili načine da se ublaži zadata “distanca”. Možda će ovo vrijeme neko opisati kao doba opšte kohabitacije između političara, korone i profesija glumaca i pozorišta. U mračnim vremenima u kojima su svi na udaru, među kojima su posebno i glumci, potreban je sav stoicizam, otpornost i istrajnost ovog svijeta kako bi preživjeli kao profesija.
Čini se da je kulturu i pozorište bivalo nekako posebno lako “zaključati”. Šta Vi mislite o tome i zbog čega je tako?
Katanci na pozorištima, bioskopima, izložbenim salonima, bibliotekama. I baš u takvom ambijentu, iz krugova drugih projekcija, prolomiše se pobjedonosni povici “živjela sloboda”. Da ne stanujem u ovoj državi pitala bih se kako je moguće da se srednji vijek nastani u 21. vijeku. U nizu mojih pitalica, tražila bih i odgovor na enigmu da je u ovoj zemlji postojalo pozorište?
A onda se prisjetih jedne misli Pitera Bruka, najznačajnijeg reditelja druge polovine 20. vijeka koji mi tako jednostavno objasni uzroke i nemoć pozorišta u društvenim kontekstima kao što je naše: “Ako između života i života u pozorištu nema razlike, onda pozorište nema smisla”. Samo neiskreni i nedobronamjerni ljudi mogu osporavati ostvarene domete pozorišta u minulom vremenu, ali istovremeno, bilo bi i veoma ljekovito prihvatiti činjenicu da su institucije kulture bile nejake karike mlade države. Klijantelizam je produkovao “elitistička samozaključavanja” koje se dogodilo mnogo ranije nego što je ustanovu kulture “zaključala” korona. Ne znam zašto, ali kada je tema sadašnjost uvijek se sjetim filma Alena Vuda u kojem poznati glumac oboli od specifične bolesti usljed koje “ispada iz fokusa”, gubi oštrinu u svakom kadru, bez obzira na poziciju prema objektivu kamere. Alen je objasnio da je ovim kadrovima želio kazati da je duhovna dekadencija svojstvena svim društvima koja, izuzev vrijednostima, svemu drugom daju cijenu!
Rekla bih da je u prethodnom periodu ipak bilo dosta novog angažmana u Vašem profesionalnom životu, a možda se najviše izdvaja serija “Naod”. Kako ste zadovoljni prijemom kod publike, kakvi su utisci i imate li neka buduća očekivanja od ovog projekta?
Kada se u televizijskom serijalu, kao što je to slučaj sa naslovom “Naod”, sva radnja uglavnom odvija između dva lika, onda vas to upućuje na maksimalnu interakciju glumca i reditelja, glumca s glumcem, glumca sa likom, glumca sa sobom. To su one rijetke prilike kada se glumcu pruža prilika da iskaže od kakve je kovine. Trudila sam se da opravdam povjerenje reditelja koji mi je omogućio da glumim lik žene koja je duplo starija od mene. Nevolje glumca ne prestaju premijerom. Kako smo shvatili i donijeli neki lik - potajna je tema stalnog ličnog propitivanja. Čini mi se da je publika prihvatila Janicu iz “Naoda”, što mi ohrabruje veće interesovanje za likovima iz šireg vremenskog horizonta.
Uloga Janice je ono po čemu biste izdvojili ovaj projekat u Vašoj karijeri jer se značajno razlikuje od drugih, dosadašnjih uloga. Kazali ste da je “Janica kompleksna, jaka, stabilna žena kakve samo Crnogorke mogu ga budu”. Ona, ipak, na svojim leđima nosi sopstveno breme života. O čemu se konkretno radi i šta gledaoci mogu naučiti od Janice, a šta će ona izazvati u njima? Ko je Janica u današnjem svijetu?
Janica je starija od mene 15 godina, s tim u vezi izazov je bio mnogo veći. Na kraju shvatimo da jedina dobra i tačna konstanta našeg poziva dobra gluma.
Vjerujem da naš život čine naši izbori i odluke. Izbori sabiraju naše dane i godine, čineći ih srećnim ili nesrećnim, dok nas odluke koliko god one bile bolne u određenim životnim okolnostima čine boljim, jačim, istrajnijim! Crnogorke su rijetka vrsta stamenih hrabrih žena, koje mogu i umiju da se suoče sa svojim izborima i nametnutim običajima! Dok je Janica u današnjem svijetu neko drugi, turbulentna vremena donose i turbulentne karaktere. Svakako, ko je gledao razumjeće o čemu govorim.
Kao glumica, rekla bih da takvim ulogama, neočekivanim i drugačijim, sebe adaptirate novim okolnostima i istovremeno prevazilazite dotadašnje mogućnosti. Može li se reći da ste došli u neko vrijeme, godine iskustva kada Vas izazovi dodatno pokreću i motivišu i kada zrelije možete da uđete u karakter, ma kakav bio?
Srednje godine su svakako one koje nude najpotentniji umjetnički sadržaj i bit svakog pojedinca. Koliko se nama kao pojedincima nudi u kulturi, jako je delikatno pitanje. Kultura u Crnoj Gori nalazi se pred velikim izazovima. Svjedoci smo vremena u kom su političari jedini i najpopularniji “glumci” jedne dobi i uzor mladim naraštajima. Na očigled svih nas u ovakvikvim sistemima kultura gubi svoj smisao.
S tim u vezi, a pitanje je koje se često postavlja u Vašoj sferi, postoje li neke uloge koje priželjkujete, kakvi su likovi u pitanju i, sa druge strane, šta/koga najviše volite da igrate, gdje/u čemu Vam je najudobnije?
Čovjek kad je mlad očekuje, strepi, nada se! Kada dođete u najljepše godine, kada osvijestite sebe i svoje okruženje, teško da tada možete da očekujete nešto od drugih. Kada bih čekala, teško da bih došla na red od miljenika, prijatelja, partijskih kolega. Kako kaže Romčevićeva Karolina Nojber “Ja se vama neću udvarati”!
Ako se opet osvrnemo na seriju “Naod” u produkciji Radio-televizije Crne Gore, da li je neophodno da ovakvih projekata bude i više u produkciji javnog servisa? Države regiona potenciraju takve projekte... Šta mislite da je razlog koji RTCG koči u tome? Koliko bi dramska produkcija doprinijela razvoju i širenju kulture i umjetnosti putem javnog servisa u Crnoj Gori?
Veliki broj mlađih crnogorskih pisaca, scenarista, dramaturga, reditelja i glumaca, od Javnog servisa očekuju da značajnije afirmiše domaće potencijale. Veću produkciju igranog programa na TVCG očekivala je svojevremeno i moja, sada već srednja generacija, dok stariji autori pamte i bolju ulogu u RTCG produkciji serijskog i filmskog programa. Zašto u programskoj ponudi Javnog servisa nema značajnijeg udjela igranog programa čiji bi autori bili iz šireg kruga ljudi koji su stasavali na crnogorskim fakultetima umjetnosti, odgovor ne valja traziti samo od RTCG -a, već od svih kreatora tridesetogodišnjeg crnogorskog društvenog konteksta.
Voljela bih da realizacija drame “Naod” nije samo produkcijski incident, već pouzdan znak da RTCG izlazi iz inferiorne pozicije, kada je u pitanju briga o unapređenju ovakvih i sličnih formata.
Na osnovu višegodišnjeg iskustva i rada u pozorištu, kakav je položaj crnogorskog teatra u našem društvu i među publikom, ali i kod institucija sistema?
Položaj teatra? Nikad bolji! Ako uzmemo u obzir da se nezadovoljstvo glumaca nije čulo punu godinu dana... Da svaki naredni umjetnički direktor skida sa repertoara predstave koje je postavio prethodni upravnik, sve po matrici “ovo prije mene ništa ne važi”... Da nam u pozorišnim savjetima, čast izuzecima, zasijedaju ljudi koji se nikad nijesu sreli sa pozorišnim repertoarom i procesom nastanka predstave kao krajnjeg cilja dramske igre... Ako uzmemo u obzir da ministarka kulture u javom medijskom obraćanju potpisnike peticije naziva “dvorskim umjetnicima”, ni ne sluteći da u tim istim potpisnicima ima veliki broj umjetnika koji isključivo zarađaju jednu prosječnu platu kojom hrane svoje porodice, a isto tako imaju i svoj stav... Onda je nešto debelo “trulo u državi Danskoj”.
U to ime citiraću našeg Vita Nikolića “Ne zamjeram vam, daleko bilo, pa čak i ono što me vukoste za uši, sve je to danas na svoj način milo i prijatno je od toga u duši”.
Prije par godina dio ansambla Gradskog pozorišta iskazao je nezadovoljstvo dolaskom Dušana Kovačevića na mjesto direktora, a 2020. je i dio ansambla CNP-a tražio smjenu direktora, a pored toga su iskazali i generalno nezadovoljstvo situacijom unutar kuće. Šta mislite o svemu tome i slažete li se da su glumci, ipak, glavni segment pozorišta i da najbolje znaju kakvo je stanje unutar teatra?
Nezadovoljstvo iskazano prije par godina u Gradskom pozorištu Podgorica i skorašnje nezadovoljstvo u CNP-u iskazano je isključivo u odnosu na djelovanje koje nije u skladu sa zakonskim propisima. Svako drugačije promišljanje na tu temu je zamjena teza. A zamjenom teza bave se upravo oni koji žele fokus sa učinjenih protivzakonitih radnji skrenuti na umišljene animozitete prema pojedincu!
Iskazivanje nezadovoljstva, čuvanje integriteta kroz isključivo konkretne dokaze kao što je to bilo u oba slučaja, moraju biti naša vodilja sve dok jednom i zauvijek ne shvatimo da poštovanje, empatija i sloboda vode do zdravog pojedinca, društva, kuće, zemlje, a ne egoizam, prevara i poslušnost!
Gluma je timski sport, kažu neke Vaše kolege, pa ipak, za sebe govorite da ste individualac. Da li se i kako to mijenja kada zakoračite na scenu ili ispred kamere? Šta gluma za Vas kao glumicu predstavlja?
Gluma je timski rad, kao što svaki sportski tim ima svoje igrače tako i predstave imaju svoje glumce koji zavise jedni od drugih, kolektivna igra zlata vrijedna. Sa druge strane, u toj kolektivnoj igri uvijek ostavljam svoj lični pečat, kao autentični znak moje individualnosti i glumačkog bića. Gluma za mene predstavlja isključivo moju profesiju, posao za koji sam školovana i u kom sam se dugo dokazivala i gradila iskustvo.
Da li na nečemu trenutno radite, jeste li angažovani na nekom projektu?
U ateljeu Arlekin u okviru privatne pozorišne produkcije uveliko se radi na novim projektima uz razmatranje mogućnosti na koji način će naš tim plasirati publici projekte, s obzirom na situaciju koja nas je zadesila sa pandemijom.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Skoro sam u nekoj priči rekla da ne volim da šaljem poruke, jer ih danas svi šalju, tako da vjerujem u besmisao istog. Za kraj ću citirati kolegu Predraga Ejdusa: ”Raspad sistema vrijednosti je proizveo vakuum u kome su se najgori najbolje snašli, povezali u bedem i u tranziciju ušli kao društveni model”. Kako god definisali trenutno stanje u društvu i kulturi, kao reformu, neminovnost, prevrat, pljačku, ili progres, društvo kao takvo umjetnicima nudi izbor - odbaci, budi ravnodušan ili budi svoj!
Žene u glumi nijesu ugrožene
Prije nekoliko godina u svijetu je bila aktuelna priča oko Harvija Vajnstajna, zatim MeToo pokret, a sada je razotkrivanje niza uspješnih muških figura u ovoj industriji došlo na red i u regionu. Od Mike Aleksića i njegove škole do Branislava Lečića. Na koji način pružiti podršku žrtvama da prijave nasilje, ma koje prirode? Pritom, iz Crne Gore se nije oglasilo nijedno udruženje, ansambl, skup ljudi da zvanično uputi podršku, čini mi se...
Moju nesebičnu podršku jednako imaju i žene i muškarci vezano za bilo koji vid nasilja, ne bih tu pravila seleckciju. Ovo je nečija intimna priča na koju se voajerski kači cijela nacija, svoje mišljenje bih zadržala za sebe, uz vjeru da sudovi i tužilaštva profesionalno rade svoj posao, jedino se na taj način možemo spasiti od cjelokupnog urušavanja jednog sistema i kulture življenja.
Ima li u Crnoj Gori sličnih slučajeva zlostavljanja u ovoj industriji ili rodne diskriminacije? Kakav je položaj žena generalno u Vašoj profesiji?
Skoro dvije decenije sam u glumačkoj profesiji, ako računamo upis na fakultet te iste godine. Od tada do dana današnjeg nikada nijesam doživjela bilo koju vrstu nepoštovanja, nelagode, prisile na bilo koju radnju kao žena, koleginica i umjetnički djelatnik! Ovaj medijski pritisak i histeriju oko pomenute teme, duboko doživljavam kao degradiranje jedne profesije! Biti prisiljen na neku radnju - to je već ozbiljan proces koji se ne dešava baš tako lako. Ne želim da vjerujem da je trenutna situacija koja se dešava u susjednoj državi modni marketinški trend. Na našu sreću mi smo i dalje konzervativno društvo koje je miljama daleko od ovih tema.
Što se tiče položaja žena u mojoj profesiji, ne vidim da su na bilo koji način ugroženije u odnosu na muški pol. Žene u kulturi Crne Gore pokrivaju jako ozbiljne funkcije sasvim jednako kao i muškarci.
Bonus video:
