Crnogorski vizuelni umjetnik Ivan Šuković predstavlja se samostalnom izložbom “Sladak limun” u Beogradu, u galeriji “Manifesto”. Prostor “Manifesto” nedavno je dobio funkciju izložbenog, pa je upravo ta “prenamjena starog stambenog objekta u mjesto za prezentaciju umjetnosti” podstakla Šukovića i omogućila mu da istražuje i drugačije pristupi pojmu “mjesto”, kazao je “Vijestima”.
“To je i bila osnovna zamisao umjetničkog direktora i galeriste Mirka Lubarde koji insistira na intimnom pristupu, gdje se izbjegavaju ustaljena socijalna okupljanja. Postavka traje dva mjeseca, a ideja je da se nakon zakazivanja umjetnik i kustos posvete posjetiocima. Izložba ‘Sladak limun’ predstavlja radove kroz dvije različite strukture: prvu, gdje su prikazani reljefi i drugu, manju, na kojoj će biti prezentovana prostorna instalacija”, priča Šuković koji podsjeća da se izložba može pogledati uz poštovanje epidemioloških mjera i da galerija radi na zakazivanje što je moguće obaviti putem mejl adrese manifestobelgrade@gmail.com.
Istoričar umjetnosti Marko Stamenković podstaknut Šukovićevim djelima postavlja pitanje za koje vjeruje da je specifičan pokretač postavke i umjetnikovog stvaralaštva...
“Mogu li umjetnici zamijeniti osjećaj ličnog gubitka (hipertrofiran repetitivnim sjećanjima na osobe, prostore i događaje iz najbližeg, intimnog, porodičnog okruženja) javnim izložbenim formatom: onim u kojem sama izložba postaje opredmećeni mehanizam odbrane dok iznova, ali ovoga puta pred očima publike, umjetnik nastoji da racionalizuje frustraciju ličnim gubitkom - neuspjehom sopstvenog sjećanja da reinkarnira i povrati nešto zauvek izgubljeno, na čije mjesto sada stupa nešto drugo?
Nova samostalna izložba Ivana Šukovića pod nazivom ‘Sladak limun’, motivisana upravo opisanim stanjem, tihi je i svojevrsni ‘mehanizam odbrane’ od mehanizma odbrane kojeg dovodi u pitanje i podvrgava javnom pogledu, otvoreno i bez straha od distance (ili neuspjeha)”, zapisao je Stamenković.
Na pitanje “Vijesti” da li je i umjetnost sama po sebi možda “mehanizam odbrane” te kako taj proces funkcioniše, Šuković se, ipak, poziva na riječi istoričara umjetnosti.
“U želji da precizno odgovorim, pozvaću se na riječi Marka Stamenkovića koji povodom ovog rada kaže: …ono što svakom procesu sjećanja ostavlja trag - a naročito onom na pozitivne i srećne trenutke i događaje - jeste slatko-gorki ukus nostalgije. Taj je ukus ambivalentan jer oscilira između osjećaja zadovoljstva i nezadovoljstva izazvanih prisjećanjem - u mjeri u kojoj prizivanje prošlosti obezbjeđuje kratkotrajnu, efemernu ispunjenost onome koji se prisjeća nečega lijepog, dok istovremeno ukazuje na prazninu, na nepovratni gubitak minulog trenutka. I, zahvaljujući probuđenoj svijesti o tom izgubljenom trenutku kao okončanom i nenadoknadivom, sjećanje postavlja granicu na mjestu očaja: odbrambeni mehanizam koji je u psihologiji prepoznat kao način uspostavljanja distance spram neprijatnih misli i osjećanja”...
Sami naziv postavke odmah upućuje na oksimoron i riječi, djela, ukusa, osjećanja, sjećanja, pa i života... Na pitanje koja je bila njegova namjera i šta govori ovim specifičnim nazivom, umjetnik odgovara:
“Mehanizam odbrane poznat kao racionalizacija ‘Sladak limun’ podrazumijeva zamjenu prvobitno nepostignutog cilja - lakše ostvarivim, manjim uspjehom, koji se predstavlja u najboljem mogućem svietlu, kao idealan u svijesti pojedinca. Suštinski predstavlja neku vrstu pravdanja neuspjeha. Idejna zaokruženost ovog rada je: da li ćemo se vremenom oblikovati i bespogovorno, pognute glave, kiseo limun pokušavati da zasladimo… Od toga zavisi i u šta ćemo se vremenom oblikovati”, objašnjava Šuković i dodaje da u ovom radu polazi od sjećanja i služi se njihovim manifestacijama na sopstvenu percepciju izgrađenu u sadašnjosti.
“Sjećanje je varka, promjenjivo i podložno uticajima. Čim se nešto završi, slijedi, po prirodi stvari, zaboravljanje. Ono što nam preostaje je popunjavanje praznina u sjećanju različitim konstrukcijama. Zato sam odabrao reljef. Jer reljef je taj koji, takođe, nikada nije ‘izašao’ sa dvodimenzionalne površine u nešto što je u potpunosti trodimenzionalno - on uvijek ostaje da levitira na toj površini, da bude blag, i da traži od posmatrača odnos interakcije kako bi došao do izražaja, kako bi iskomunicirao informaciju koja se nalazi na njemu. U ovim radovima predstavljam sadržaje koji su za mene važni i koji pružaju otpor zaboravu: s jedne strane autobiografske pejzaže koji aludiraju na bliskost (danas jako upitnu) i, s druge strane nađene fotografije čiji je arhivski potencijal komplementaran toj upitnosti i od kojih sam izabrao neke, kako bih transponovao njihove konture u samom reljefu”, kaže umjetnik.
On je ranije “Vijestima” rekao da je u njegovom radu presudno “ono što pamtite i način na koji pamtite”, a u svemu tome reklo bi se da dolazi i do nekih autobiografskih elemenata...
“Memorija, sjećanje, pamćenje u svojoj osnovi prezentuju nepovratni trenutak, ali istovremeno ostavljaju mogućnost ‘novog shvatanja tih prošlih događaja iz današnje perspektive. Zanima me da nanovo konstruišem slike iz prošlosti, da vršim izmjene, da im dajem neko novo značenje, čak i do neprepoznatljivosti... Iako intimni i ispovjedni radovi jednog umjetnika mogu da grade sliku o priči koja nije naša, vremenom shvatamo da one zapravo nisu daleko od onog što mi jesmo i gdje pripadamo. Drugim riječima, one su se dogodile i nama. Vjerujem da sve što sam do sada radio ima univerzalnu vrijednost i da ukazuje na rasplet događaja, ali i na posljedice”, zaključuje Šuković.
Prilagoditi se promjenama, i zaboraviti stare dogme
Ivan Šuković je vizuelni umjetnik, rođen 1981. u Podgorici. Doktorirao je na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, odsjek Višemedijska umetnost kojom se bavi putem različih objekata, videa i instalacija.
Šuković je 2019. godine bio jedan od četvoro finalista za nagradu Milčik, Young Visual Artist Award 2019 Instituta za savremenu umjetnost Crne Gore kada se predstavio i na grupnoj izložbi selektovanih umjetnika.
Kaže da ga je prethodna godina naučila da više ništa ne planira, ali bi svakako volio da se samostalno predstavi i u Crnoj Gori, što će se, vjeruje on, dogoditi u pravom trenutku.
“Vjerujem i da ćemo naučiti da se prilagođavamo promjenama koje dolaze i da se ne vraćamo na stare i neprihvatljive dogme. Možda nesigurnost u kojoj sada živimo doprinese kvalitetu izbora sadržaja kojima ćemo se ubuduće posvetiti. Siguran sam da će to biti izazov za umjetnost”, poručuje Šuković.
Bonus video:
