Izložba slika “Ljubim modro” Miroslava Mira Šukovića biće otvorena sjutra u 12 časova u Galeriji solidarnosti u Kotoru, a povodom Međunarodnog dana muzeja i Dana nezavisnosti, u oranizaciji Opštinske javne ustanove “Muzeji” Kotor. Postavku će otvoriti predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokić, a ovom prilikom Šuković će predstaviti oko 20 radova od kojih je polovina nastala u ovoj godini, dok su ostali iz ranijeg perioda njegovog stvaralaštva, prilično prepoznatljivi i upečatljivi.
“Novi radovi iz ciklusa ‘Ljubim modro’ rađeni su akrilnim bojama na platnu i kombinovanom tehnikom na papiru i kartonu. Taj naziv izložbe svakako sugeriše na nešto novo u odnosu na ranije periode stvaranja. Ovaj poetičan naziv, kao i sâm ciklus, nastao je nakon jedne slike, a to je upravo ‘Ljubim modro’ koja je početak ovog novog ciklusa. Na toj slici je polako počela da ulazi ta plava modra boja koja je kasnije preplavila i druge... Postoje u ovom ciklusu i slike na kojima ne dominira plava boja, ali su one dio ovog ciklusa i izrazom i njihovom poetikom. Po meni je ta plava boja nebeska boja, boja najljepših fresaka, boja Mak Dizdarove ‘Modre rijeke’... Ono što je takođe bitno i što se sugeriše u samom nazivu jeste da je ljubav neizostavan dio ovog novo ciklusa i mog putovanja”, priča Šuković “Vijestima”.
Reklo bi se da je plava boja možda lako uočljiva u prirodi, boja nebeskih prostranstava, morskih dubina i daleki pučina, daleki planina i krša u smiraju, ali i boja čistote, uzvišenosti, smiraja, plemstva, nježnosti, te snage i moći.. Ipak, Šuković tvrdi da je ona u prirodi vrlo rijetka, posebna, nosi neke nebeske osobine prije nego zemaljske...
“Negdje sam pročitao da čovjek do nekog trenutka u istoriji i civilizaciji nije bio sposoban da vidi i prepozna plavu boju. Jedina drevna kultura koja je imala riječ za plavu je bila egipatska. Tako je i za mene ova plava boja upravo boja otkrovenja, kao što sam rekao - boja neba, boja freski i ‘Modre rijeke’ Maka Dizdara. Ove slike su na neki način i religiozne, one su moje duhovno putovanje. Zato je, možda, ovaj ciklus na kojem idalje radim, rekao bih uzvišeniji u odnosu na prethodni, ne nužno u smislu kvaliteta. Ranije faze su bile zemaljske, tako ih ja to doživljavam. Slike i stvaranje za mene su neki vid molitve...”, objašnjava Šuković u razgovoru za “Vijesti”.
On potvrđuje i da je novi ciklus njegovih djela i otvoreniji, kako konceptom, tako i prema posmatraču, ali i podlozi, istovremeno nedokučivi bezranični kosmos, život iznad života, ali i ogledalo...
“Prelazak na ovu fazu je jedan logičan sljed, iako je logika ružna riječ u samoj umjetnosti. Opet, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ovoj fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim... Jednostavno, u samom procesu stvaranja mislim da se čovjek malo i pita, već prati svoj lični osjećaj i na osnovu toga stvara. Ranije sam mnogo više koristio suve, crtačke tehnike (pastele, ugljen i kombinovane tehnike), a u ovom ciklusu dominira boja, ušao sam u fazu i to mi trenutno više godi...”, ističe Šuković.
U propratnom katalogu izložbe, dio teksta Jelene Šalinić Terzić naziva se “Čovjek bježi od sebe. U slikarstvo”... Na pitanje da li on bježi ili je slikarstvo samo po sebi bijeg, Šuković kaže da se može posmatrati tako, a može i kao molitva...
“Sve te slike su na neki način moja lična molitva”, tvrdi on, što prepoznaje i Šalinić Terzić:
“Poput vjetra čiji zvuk donosi glas dalekih prostora iz utrobe sveopšte kosmičke kretnje nižu se likovi nečeg i nekog drugog pred nama, stvoreni pokretom umjetnika, zagledanog u ljepotu nemira. Nemir je pokretač mišljenja, pokretač gledanja i umiranja, prizrak slutnje tame jer u ‘u tami počinju, iz tame izrastaju sva stvorenja’. Napor da slijepi život progleda čini slikar uronjen u molitvu svojom umetnošću”, piše umjetnica iz Kraljeva i poručuje da istina leži u slikarstvu.
“Ničeg suvišnog nema na Mirovim freskama bola i tišine. Lebdeća patnja zuri u nas - slutnja ‘ne-ovozemaljske ili zemlji nadređene stvarnosti’. Pasivnost hromatske uzdržanosti daje diskretnu ali konkretnu snagu sudaru crvenog i crnog.To je kontrast koji ističe zaumnost portretisanog čuda doživljenog intimno i stvarno. Slikom gospodari paleta zemljanih pigmenata ‘jer zemlja jesmo i u nju ćemo se vratiti’. Gest disharmonije prisutan je konstantno u radu, on otkriva slikarevu opčinjenost svjetlošću i njegovu vjeru u nju. Svjetlošću on istražuje paralelnost dobra i zla u našem biću. Svjetlost čuva njegov izraz od banalnosti i posrtanja u priču i uznosi je u poj čiste likovnosti, u odanost slici. Njome autor suptilno oblikuje strukturu lika i kao pojavnog segmenta slike i kao transcendentalnog znaka koji je prostor delanja suprostavljenih sila prirode. Svjetlost gotovo istovremeno gradi i razara formu i na taj način otvara u radu veliko i sveobuhvatno pitanje mesta i značenja smrti u prostoru ljudskog sabiranja i u prostoru umjetnosti”, zabilježila je ona.
Šuković na kraju, uoči izložbe, poručuje da bi “neko dublje definisanje značilo oraničavanje stvari” i ističe da želi i uvijek teži tome da publika njegova djela doživi po svom senzibilitetu i trenutku, na svoj način, bez smjernica ili diktata.
“Želim da publika osjeti i spozna svoju istinu, jer u umjetnosti (po)stoji više istina. Putevi u umjetnosti su različiti, ali cilj je isti”, zaključuje on.
Bavljenje umjetnošću je bavljenje samim sobom
Stvaranje je uvijek lični osjećaj i lična potreba, ističe Miro Šuković i dodaje da je bavljenje umjetnošću bavljenje samim sobom, dok je podilaženje publici ravno besmislu...
“Tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam. Po mom mišljenju to bi bilo suludo i ravno nekom besmislu. Uvijek je to lični proces vođen unutrašnjim porivom i unutrašnjom logikom. Nemir je jedan od glavnih pokretača u procesu traganja, istraživanja i stvaranja, a u svemu tome pozitivne reakcije publike su prijatne. Kad posmatrač gleda sliku i reaguje, ne mora to uvijek biti pozivitno, može biti i neko drugo osjećanje, ali ono što je bitno jeste da posmatrač bude izmješten iz svakodnevnog trenutka. Rekao bih da je to suština bavljenja umjetnošću”, kaže umjetnik.
Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona „Trinaesti novembar” 2015. godine.
Bonus video:
