(“Artikulisana riječ”, Radovan Zogović, izdanje JU Narodna biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica)
Artikulisana riječ je najznačajnija pjesnička knjiga druge polovine dvadesetog vijeka, na jugoslovenskim prostorima. Ovaj sud su izrekli autoriteti za davanje takvih sudova, ta činjenica je bila opredjeljujuća za njen izbor, pripremu i objavljivanje. Iako su i prije, ali i poslije nje, nastale druge Zogovićeve pjesničke knjige (Knjažeska kancelarija, Lično sasvim lično, Supret za sjutra), ona je pjesnička vertikala, poetika i etika, dva postulata koji se u ovim pjesmama blisko prožimaju, a u kompletnoj knjizi postaju jedno.U Beogradu je, kod Prosvete, velike izdavačke kuće na prostoru nekadašnje Jugoslavije, godine 1965. objavljeno prvo izdanje. Najveći dio knjige je nastajao tokom pjesnikove šesnaestogodišnje izopštenosti iz društvenog i književnog života. Za to vrijeme, a to nije mali period, Zogović ne objavljuje. Nema ga u časopisima, u književnom životu. Prije objavljivanja ove knjige, desila se Krležina posjeta, nakon što je na Brionima, na najvišem mjestu, tražio Zogovićevu životnu i literarnu rehabilitaciju. Nakon te posjete Krleža u zagrebačkom časopisu Forum, čiji je gavni urednik, objavljuje rukovet Zogovićevih pjesma, ne krijući i zadovoljstvo i zadivljenost struktorom, duhom i veličnom te poezije, što će izraziti u razgovorima koje je sa njim vodio Enes Čengić, ali i u pismu koje je u to vrijeme pisao Zogoviću. Onda slijedi Prosvetino izdanje, pjesnikov povratak među čitaoce, ne i u društveni život. U tom smislu je i dalje izopštenik. Srećna okolnost za literatutru.
Aritikulisana riječ je knjiga dubokih presabiranja, velike sinteze i visokih pjesničkih dometa. U nekom smislu jovovska. Dijalog sa sobom i vremenom, koji nije lako voditi. Dijalog koji podrazumijeva duboki osjećaj za onaj mandeljštamovski šum vremena, veliku odgovornost, do kraja probuđenu savjest.
Pjesnik u vremenu i jeziku
Zogović je stvorio čitav novi jezik, što je dato i moguće samo velikim pjesnicima. Na stare riječi kalemio je nove omlade. Podmlađivao jezik. Jezik je trajniji od života, on sve iznova rađa. U Njegoševo doba crnogorski jezik prerasta u poslovice, i to je najveće stanje svakog jezika. Njegoš bere zrele plodove. Otuda je svo njegovo djelo od sentenci. Poslovično. Jezik ga čini takvim i svekolika mudrost u njemu sazrela. Zogović slijedi ovaj put i dostiže najveće jezičko - pjesničke visine. Nadmoć ljudskosti postaje temelj i krov, stubovi velike jezičko - pjesničke građevine. Zogović je, ne slučjano, i zauzet i obuzet Njegošem. Ozbiljno se bavi njime, piše dragocjene književno - teorijske studije: Njegoševa poema o borbi i slobodi, zatim O plemenu u „Gorskom vijencu“ i tim povodom, objavljene u knjizi Usputno o nezaobilaznom. Njegoš je prisutan i u Zogovićevoj poeziji. U knjizi Supret za sjutra, objavljuje rukovet pjesama pod naslovom: Petrograd i natrag ili šta je sve Austrija preduzela uz Njegošev povratak sa zavaladičenja u Rusiji.
I ovdje jezik dolazi do punog izražaja. A kad je Zogovićev pjesnički jezik u pitanju, želim da istaknem da je Marko Vešović napisao sigurno najbolju studiju na tu temu. Razlagao je riječi, do prazvuka, silazio među njihove dubinske korijene, osluškivao ono iskonsko što jezik čini nepresušnim i neprolaznim, razumio tajanstvena sašaptavanja u biću jezika, budio glasove koje je zatomila prošlost.
Podmlađujući jezik pjesnik podmlađuje vrijeme.
Kada bi neko izdvojio riječi - kovanice iz Zogovićevog poetskog i proznog djela, a neko će se jednom naći, biće to čitav jedinstven rječnik novih riječi. Zogovićevo djelo nije značajno samo sa jezičkog aspekta. To je višeznačno značajno književno djelo. Taj značaj će otkrivati ljudi, vremena i pokoljenja. Supret za sjutra. Žar koji će grijati.
U oba slučaja, možda jedina dva slučaja, Njegoša i Zogovića, naš jezik svoju snagu očituje u najdubljem smislu. Sineza pjesništva i saznanja. Riječ je ono najskuplje i najdragocjenije. Ona se bira, njome se definišu najviše norme, moralni zakoni. Ona je jemac, ona pritvrđuje i potvrđuje.
“Opet je hajka na Radovana”
Artikulisanu riječ
sam imao u rukama kao učenik trećeg razreda beranske gimnazije. Dao mi je moj rođak Vlado Martinović, profesor ruskog, a govorio je nekoliko jezika, gotovo matematički je ušao u učenje jezika. Pokušao je to da mi objasni, nijesam razumio. Imao je posebni dar za jezike, a neobično volio literaturu. Kada bi na času prolazio pored klupe u kojoj sam sjedio, tiho bi me pitao, a tiho je govrio: Čitaš li? Misleći na knjigu Artikulisana riječ. Čitam - odgovorio bih i ja tiho. I on bi prošao, ne skrivajući zadovoljstvo na licu i u očima. I danas pamtim taj sjaj. Slično bi me pitao i kasnije, poslije, recimo, nekog vremena. Pošto bih ja i tada potvrdno odgovorio, on bi gotovo konspirativno rekao: Čitaj ali ne pokazuj nikom. Opet je hajka na Radovana. Tada mi ovu knjigu nije bilo moguće potpuno razumjeti. Ali sam osjetio njenu veličinu. Trebalo je poznavati stvarnosti da bih shvatio aluzije, otvorio metafore, šifrovani ezopovski jezik, za koje su potrebni posebni ključevi. To je slojevito djelo, širokog opsega, da bi ga razumio gimnazijalac, s prvim koracima u svijetu literature. Veličinu ću spoznati kasnije, nakon mnogih čitanja. Velike knjige se svaki put pokažu drugačijim. Slojevitijim, opsežnijim. One imaju nepotrošivu magiju. Kada sam polovinom osamdesetih pričao Zogoviću u njegovom beogradskom stanu, o mom susretu s njegovom poezijom i kako je moj rođak, lijepim rukopisom u posebne sveske, perom i mastilom, ispisivao njegove pjesme, primio je to s blagim smiješkom, bez komentara. Njegova uvijek poslovična skromnost, činila ga je posebnim. Nikoga nije molio, nikoga specijalno pozivao, a svi su dolazili.
Zogovića sam prvi put vidio u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, gdje sam kao mlad novinar otišao radi nekog skupa. Ne sjećam se kakvog ni koja je tema skupa bila. Tek, neko je u holu Akademije rekao: Eno Zogovića. Ta činjenica je kod mene pobudila posebno osjećanje i dozu treme. Već sam bio zakoračio u njegovo djelo i znao o njemu, njegovoj ličnosti i životu. Kasnije će me sa njim upoznati Jevrem Brković. To poznastvo smatram velikim događajem u mom životu. On mi je i onda i sada služio kao primjer pjesnika i čovjeka. Kada pominjem Brkovića, a ne pomenuti ga u ovoj prilici i kontekstu, bilo bi nezamislivo - nedavno je otišao iz života, ostalo je njegovo obimno djelo koje, uz Lalića i pisca čiju knjigu promovišemo, čini vrh crnogorske književnosti. Sa Zogovićem sam kasnije pravio opširniji interviju. Iz tog vremena je ostalo nekoliko pisama koje mi je uputio. To su dragocjeni dokumenti u mojoj ličnoj arhivi.
Sudbinska pjesma
Veliki pjesnik je skopčan sa sudbinom svoga naroda, njegov duboki izdanak, žila kucavica. Svijest i savjest. Njegovo biće. Zogović je pjesnik crnogorskoh naroda. Njegove patnje i sudbine, dubinskih tokova i lomova, obnova i uzdignuća, njegove veličine. Pjesnik one Crne Gore, koja je suštinski nepokolebljiva i svoja, što ju je održalo. Njen duh se ne da uništiti. On izvire iz njenih najdubljih dubina i doseže nebo. Te dubine i te visine pulsiraju u Zogovićevoj poeziji, u njegovom kompletnom djelu.
Poema Internacija Crne Gore, naša je suštinska i sudbinska pjesma. Korača svezana Crna Gora preko svezane Crne Gore - lozinka je pod kojom smo živjeli i preživjeli. Koja nas je održala. I svezana, ide, njena je snaga neuništiva. Istorijski je tako mnogo puta bilo. Između biti ili ne biti - uvijek je prevagnulo biti. Snaga koja je hrani i brani! Naš pjesnik otuda crpe, zato je neiscrpan. Sopstveni izvori nas čine nepresušnim!
Zogović osjeća u sebi, a reflektuje kroz svoje djelo, crnogorsku istoriju, jezik, predanje, biće samo. On se bavi našom epikom, piše o njoj do sada sigurno najkompleksniju studiju, bavi se Njegošem i Ljubišom. Pjesnik ne može pretendovati da bude velik, ako tradicija nije mjera njegovog djela... Takav je Homer, Njegoš, pa irski pjesnik Jejts, takav je Seferis, Eminesku, Brković, Mak Dizdar, Koneski, takvi su svi veliki evropski i ne samo evropski pjesnici! Seferis to najbolje ilustruje kada kaže: ja osjećam u sebi kompletnog Homera, staru grčku liriku, grčki jezik, mitove, svekoliku tradiciju. Sada možete zamisliti koliki je to pjesnik, ako sve to osjeća, i koliko breme nosi, ako s tim osjećajem i tim saznanjem i odgovornošću popire dalje...
Zogović je pjesnik takvog opsega i formata.
Bonus video:
