Neobično saglasje
U posljednjih sto godina ne postoji ideja koja je više i unisonije kritikovana, klevetana i falsifikovana nego što je to slučaj sa anarhizmom.
Zvuči nevjerovatno, ali anarhizam kao politički stav i teorijsko utemeljenje i promišljanje problema modernog svijeta, jednako strasno i složno napadali su i fašisti i komunisti, liberali i konzervativci, nacionalisti i globalisti… Takvo, neočekivano, saglasje sugeriše pitanje - zašto? I kako je došlo do konsenzusa među tako različitim i suprotstavljenim idejama? Kakva je istorijska pozadina te priče? I, konačno, čime su to anarhisti naljutili sve ostale?
Zasigurno je svako od vas makar jednom doživio da mu profesor u školi, šef na poslu ili roditelj u kući (ovakve izjave, narvno, uvijek dolaze od - autoriteta) gromoglasno priprijeti - Neću dozvoliti anarhiju. Savremeni jezik, u svim svojim pojavnim oblicima donio je snažnu, nevjerovatno intenzivnu pejorizaciju termina anarhija i svih izvedenica. Kao i nemoguće kovanice kreirane za difamaciju i odstrijel političkih protivnika. Tako je Broz sedamdesetih razvlastio moderno, reformističko i evropejsko srpsko rukovodstvo (Nikezić, Latinka Perović) lijepeći im etiketu - anarholiberala. Naravno, smisao ili racionalna utemeljenost nisu bili važni. Bila je važna - brza diskreditacija, a anarhizam je uvijek mogao dobro poslužiti u te svrhe. I prije toga, povodom Đilasa, ovaj je termin, težak kao smrtna presuda, u nekoliko navrata bio aktiviran.
Komunistički paradoks
Racionalan čovjek bi pri uvidu u temeljna načela ideologije komunizma i anarhizma morao uvidjeti goleme sličnosti, strateška preklapanja, trag sličnog konteksta u kojem su rođeni, bliske teorijske postavke, pa, ipak, uprkos tome, katkada se u nekim istorijskim epizodama vidi da su se komunisti mnogo temeljnije obračunavali sa anarhistima, nego li sa fašistima. Uostalom, možda je baš zbog toga - budući da anarhizam (ili post-anarhizam) kao alternativa nije postojao, i nije mogao postojati nakon toliko negativnog etiketiranja u komunizmu - u svim zemljama, od Vladivostoka do Tirane, komunizam u svojoj sutonskoj fazi izvršio tranziciju prema - nacionalizmu i nacional-fašizmu.
XIX vijek, rodilište ideologija
Počeci priče o anarhizmu sežu do polovine XIX vijeka, koji bi, budući da je to epoha koja konstituiše i ostale značajne ideologije našeg vremena, mogli nazvati velikim rodilištem ideologija.
Uz ranu fazu anarhizma vezuju se četiri ključna imena: Francuza Pjera Žozefa Prudona (1809-1865), Njemca Maksa Štirnera (1806-1856), i dvojica Rusa, koji su, doduše veći dio svoga života proveli u Evropi, i to uglavnom u Švajcarskoj - Mihaila Bakunjina (1814-1876) i Pjotra Kropotkina (1842-1921). Za razumijevanje njihove pozicije i uticaja važno je znati da je Švajcarska bila jedna od intelektualno najdinamičnijih sredina ondašnje Evrope. Naime, u zemlji satova i sireva utočište su pronalazili mnogi slovenski emigranti i politički djelatnici, tako da su se ideje iz Švajcarske povratno širile ne samo u Rusiji, već i na slovenskom Jugu, ali i Poljskoj, Češkoj i drugim djelovima slovenskog svijeta u sastavu Austrougarske.
Sam termin skovao je Prudon. On je od dvije grčke riječi an i arche kreirao naziv koji će se pokazati ne samo teorijski uspjelim već će postati dio gotovo svih jezika.
U svakodnevnoj upotrebi, čak i obrazovni ljudi prevešće ovaj termin kao “bezvlašće”, premda bi preciznije bilo - “bez vlasti”. Neko će reći - u čemu je razlika? U gotovo svim jezicima termin “bezvlašće” podrazumijeva stanje haosa. Taj izraz je nastao iz potrebe da opiše situacije društvenog rasula, te, u naknadnoj upotrebi za jednu političku misao krajnje je neadekvatan. Anarhistički ideal, “an-archia”, podrazumijeva društvo bez vlasti kao osnovu sklada i socijalne harmonije, a ne sasvim suprotno stanje, koje, htjeli mi to ili ne, termin “bezvlašće” podrazumijeva. U terminu “bezvlašće” sadržan je žal za vlašću (koja, implicira ovaj termin, donosi poredak i red), dok u preciznom prevodu “an-arhia” kao “bez vlasti” ne postoji nikakva nostalgija za vlašću i njenim mehanizmima.
Dakle, u najkraćem, “an-archia” kako je to zamislio Prudon nije nikakvo bezvlašće, rasulo i haos, već stanje autentičnog socijalnog mira i reda koji nastaje amputiranjem manipulativnih i otuđujućih mehanizama na kojima, od prvih mesopotamskih gradova do danas, počiva svaka vlast.
Obale utopije
Anarhizam je, nema sumnje, ideja koja “žanrovski” nedvosmisleno pripada - zoni utopijskog. No, koja politička ideja to nije? Nije li Vajld elegantno napomenuo - da geografska karta na kojoj nije ucrtana i zemlja Utopija ne zaslužuje da postoji. U biti svake političke ideje neka je vrsta utopije, no, koja je u većini drugih ideoloških projekata već toliko podrazumijevajuća, da se i ne problematizuje. Kao premisa koja se ne dovodi u pitanje, te stoga njena utopijska bit blijedi, nestaje, igrom mentalnih moći i jezika biva potisnuta u drugi plan. Čak i nacionalizam kao ideologija počiva na utopiji idiličnog roda, zajednice u kojoj je svako ispunjen i došao do svoje autentičnosti već samim činom pripadanja zajednici. Dakako, ta utopija nikada i nigdje, koliko god medijska slika mogla stvoriti takvu iluziju, zapravo ne postoji. Na svu sreću, dodajemo, jer zamislite beskrajnu banalnost socijuma u kojima ne postoji nikakav incident drugosti, i gdje je svako na svom mjestu već činom rođenja (koji čak nije ni zasluga onoga ko je rođen). Takva utopija ništa nije manja od utopije slobode, koja je, uz to, neuporedivo plemenitija i inspirativnija, što će reći da otvara put za dosezanje autentičnosti, budući da sloboda nije nešto što preuzimate po automatizmu (kao prezime, recimo), već najličniji put, izbor i izboreno, uvijek.
I komunizam je jednako utopija. U najbližem susjedstvu anarhističke utopije. Pa, ipak, komunizam je, spretnom dosjetkom o socijalizmu kao prvoj fazi i usputnoj stanici na putu do komunističkog Raja, prevazišao, zapravo odložio neumoljivi logički konflikt svoje pozicije. To je bilo moguće zbog postojanja komunističke imperije - prve zemlje socijalizma, kasnije i desetina drugih država na svim kontinentima, uključujući Kinu. Iza anarhizma zapravo nikada nije stajala nijedna država, premda je Katalonija, tokom gotovo tri godine između 1936. i 1939. bila anarhistička država, doduše u surovom ratu sa domaćim fašistima koje su izdašno potpomogale ondašnje ozbiljne vojne sile, Njemačka i Italija. Vrsta realiteta, stvarnog istorijskog iskustva, dakle, snažno je uticala na svijest o ovim ideologijama i njihovim mogućnostima.
Vrijeme defanzive
Još za Kropotkinovog života, anarhizam kao svjetska priča doživjeće prvu veću oseku. Više je razloga tome. Izuzev samog Kropotkina (kontroverzni i izolovani Most, zatim Malatesta i Gustav Landauer nisu bili taj format), desilo se da su sa anarhističke scene nestali “lavovi” Prudon i Bakunjin, a isključeni iz Internacionale, i u žestokoj svađi sa ostalim “igračima” sa lijevog političkog spektra - socijaldemokratima i komunistima - anarhisti su gurnuti na marginu. Bio je još jedan, nimalo beznačajan, razlog tome. Naime, vrijeme osipanja i defanzive, pratila je i svojevrsna dekadencija anarhizma. Kada to kažemo, prije svega mislimo na radikalnu “romantizaciju” i svođenje anarhizma na ideološku podlogu za pobunjene individualce koji su se opredjeljivali za atentate, bombaške akcije i slično. Takva strategija udaljavala je anarhizam od široke podrške - i potiskivala u drugi plan edukativnu dimenziju, na kojoj su insistirali svi kreatori anarhizma. Mediji su (i tada uglavnom u službi moći, realne političke i ekonomske moći) ovakvu situaciju koristili za satanizaciju anarhizma (mada, sudeći po onom komplimentu Bakunjina za Prudona - “divio se Satani”, vjerovatno “Papa iz Lugana” to i ne bi doživio kao nešto negativno).
Opet, ratoborni anarhisti nalazili su uporište u nekim stavovima samog Bakunjina, koji je pisao, povodom Prudona i ranih utopista: ”Velika greška većine tih plemenitih šampiona jednakosti, pravde i slobode, bila je u tome što su zamišljali da se trbuhu, tj. interesu buržoaske klase, može nešto dokazati intelektualnim i moralnim argumentima.“
Iz stanovite rezignacije koju ovaj stav Bakunjina ne može sakriti, razumljivo je da su mnogi mladi anarhisti odmah išli da se raspitaju kako se prave - paklene mašine. Ili su se prihvatali Mostove knjige o dinamitu i njegovoj upotrebi.
Za to vrijeme, marksisti su se svojski trudili da u javnosti podupru krajnje negativnu sliku o anarhistima.
Anarhizam se u javnosti sve više i direktnije povezuje sa nasiljem. Talas kreće u Francuskoj, gdje se između 1892. i 1894. dešava čitava serija ubistava, atentata, pljački. Akteri ovih događaja tvrde da je njihov cilj “slabljenje buržoaske pravde, i buržozije, koja je progonila anarhiste”.
To su godine koje će se pamtiti po Ravašolovim bombama, pa kada je ovaj ubijen, uslijedile su slične osvetničke akcije Vejlana, a kada je i ovaj ubijen, Emil Anri je krenuo u novu osvetu... Sve ovo bitno je smanjivalu realni uticaj anarhizma na samom kraju stoljeća u kojem je anarhizam rođen.
Anarhizam u umjetnosti
Upravo će taj period osipanja i zastoja u razvoju anarhističkih ideja pokazati nešto drugo: inspirativnost i širinu mogućeg uticaja nekih od temeljnih anarhističkih uvida i načela.
Putanju mogućih uticaja možemo pratiti i u tadašnjim umjetničkim dešavanjima. U konstituisanju dadaizma nemoguće je ne prepoznati neke anarhističke i anarhoidne impulse. Jedna uporedna analiza koja bi ispratila relaciju dada - anarhizam, i nasuprot njoj nadrealizam - komunizam, zasigurno bi dala interesantne i znakovite analogije i uvide.
Feminizam
Jedan od pravaca kojim će djelovati taj plodotvorni uticaj anarhizma kao opšte teorije oslobođenja biće i kontituisanje, ali i rani razvoj - feminizma.
“Prava emancipacija ne počinje ni dobitkom prava glasa, a ni u sudnici. Emancipacija počinje u ženskoj duši. Istorija nas uči da je svaka potlačena klasa postigla istinsko oslobađanje od svojih gospodara samo kroz sopstvene napore. Neophodno je da žena nauči ovu lekciju, da ona shvati da će njena sloboda dosegnuti one granica do kojih doseže njena sposobnost da ostvari svoju slobodu. Zato je mnogo važnije da žena počne sa svojom unutrašnjom obnovom, da se oslobodi stega predrasuda, tradicije i običaja”, pisala je 1910. godine (Tragedija ženske emancipacije) Ema Goldman, jedna od nekoliko najvažnijih figura anarhističkog pokreta početkom XX vijeka. Njene ideje naišle su na snažan prijem kod mladih i obrazovanih Amerikanki i Evropljanki, i gotove sve njene sljedbenica postale su važne ličnosti ženskog pokreta za emancipaciju.
“Da li nesto može biti šokantnije nego ideja da odrasla, zdrava žena, puna života i strasti, mora da se odrekne zahtjeva svoje prirode, mora da potiskuje svoje najintezivnije želje, da dovodi svoje zdravlje u pitanje i lomi svoj duh, mora da zatamni svoju viziju, i da se uzdrži od dubine i veličine seksualnog iskustva dok se neki “dobar” muškarac ne pojavi da je uzme za svoju suprugu. To je baš ono sto brak predstavlja”, kaže ona u tekstu “Ljubav i Brak” (1910).
Činjenica da je moderni feminizam rođen u okrilju anarhizma, i da su gotove sve utemeljiteljke feminizma izvorno bile anarhistkinje, s jedne strane potvrđuje emancipatorski potencijal anarhističkog mišljenja, dok s druge strane objašnjava zašto je feminizam tokom XX vijeka izrastao u jedan od najizazovnijih i intelektualno najdinamičnijih misoanih sistema.
Pacifizam
Drugi pravac važnog uticaja bio je - pacifizam, i sve moguće forme antimilitarizma. Uprkos nezgodnoj reputaciji koju su stvarali ljudi poput Ravašola i Čolgoša, i ne samo njih, anarhizam je od svojih početaka konsekventno pacifističan, radiklano protiv svih mogućih formi nasilja. Anarhisti, naime, insistiraju na tome da je svaki rat najogavnija manipulacija, u kojoj za interese izrabljivača i upravljačke elite ginu izmanipulisani ljudi. Anarhizam je, na tom tragu, prvi demaskirao tzv. Velike ideje, koje su sopstvenom moći iracionalne motivacije najdirektnije kreirale patnju i smrt. Nacija, crkva, država nisu ništa drugo do li još jedan od modusa u kojima vladajuća klasa kroz takve apstrakcije ragrutuje ljude koji, misleći da djeluju za neke maglovite “velike ideje” zapravo rade na ostvarivanju ciljeva svojih izrabljivača i njihovih ekonomskih i političkih interesa. Anarhisti su, predvođeni Kropotkinom u Deklaraciji o ratu (1916) objašnjavali da su ljudi uvučeni u imperijalne fantazme sopstvenih izrabljivača.
Anarhistički pacifizam predstavlja samo konsekventno uvažavanje temeljnih načela anarhizma. Svi utemeljitelji anarhizma insistirali su na jasnom antimilitarnom opredjeljenju. Anarhizam najsveoubuhvatnije i najrazornije demaskira prirodu svakoga nasilja, budući da nasilje uvijek funkcioniše kao napad na samu slobodu, te je stoga jedina prirodna pozicija za anarhizam - na radikalno pacifističnom polu.
Nakon Drugog
svjetskog rataDrugi svjetski rat je gotovo uništio anarhizam u svijetu. Ratna stvarnost je smanjila prostor djelovanja sindikatima, a gorki poraz u Španiji demotivisao je brojne aktiviste i ljevičare širom svijeta, ili ih gurnuo u ruke komunistima. Sami anarhisti, gdje god da su se zatekli, a uglavnim su to bili emigranti iz totalitarističkih država poput Rusije, Španije i Italije, prirodno, stali su odlučno na antifašističku stranu. Kao posljedica toga, mnogi od njih su se stopili sa lokalnim pokretima otpora ili gerilskim grupama koje su se borile u okupiranim oblastima Evrope. Ipak, završetak rata podsjetiće na neke od najvažnijih razloga koji su ovaj pokret i učinili snažnim i uticajnim u mnogim djelovima svijeta. Istovremeno, nova civilizacija koja se pomaljala iz ruševina velikog rata, postaviće pred anarhizam, uz one stare i mnoge drugačije, u potpunosti nove izazove.
Anarhizam će se, poslije defanzive nakon Drugog svjetskog rata, ponovo moćno ukazati na velikoj javnoj sceni tek sa Pobunom iz 1968, ali i pojavom nove ljevice, pacifizma, feminizma, ekološkog pokreta, cijelog tog komlikovanog i uzbudljivog lijevog panoptikuma koji će označiti stupanje u postmoderno doba, a koji je u značajnoj mjeri inspirisan anarhističkim nasljeđem. (Bilo bi zanimljivo napraviti dublju analizu relacija i analogija u trouglu anarhizam - strukturalizam - postmodernizam, sa interesantnom situacijom da ponajbolje „anarhističke“ tekstova našeg vremena više ne pišu anarhistički aktivisti, već teoretičari i pisci poput Fukoa, Deride, Bodrijara...)
No, što je uslovilo defanzivu nakon Drugog svjetskog rata? Tri stvari se mogu sagledati kao važni uzroci.
Prvo - poraz u Španiji nesumnjivo je djelovao na djelimično rastakanje pokreta.
Drugo - međunarodna pozicija Sovjetskog Saveza u decenijama nakon Drugog svjetskog rata, budući da se „prva zemlja komunizma“ nametnula kao ključni partner brojnim oslobodlilačkim pokretima u svijetu. Ipak, i pored toga, nerijetko bi se anarhističke ideje „prošvercovale“ i u te i takve pokrete, posebno u Latinskoj Americi, ali i u Grčkoj u vrijeme borbe protiv diktature. No, i u svim tim pokretima, sovjetski savjetnici i tajne službe, konstantno su izvodili „deanarhizaciju“, kao nekada u Ukrajini ili Kataloniji. Slobodnomisleći intelektualci, radikalni kritičari, po prirodi stvari bliski sa takvim pokretima, odstranjivani su ili čak likvidirani čim bi sovjetski uticaj postao značajan.
Treće - hladnoratovska podijeljenost svijeta bitno je smanjila djelatni prostor za „apolitične“ (ili antipolitične) koncepte kakav je anarhizam.
Duh je pušten iz boce
A što je, pak, uticalo na ofanzivu iz šezdesetih?
Možda je anarhizam, kao radikalna teorija slobode, bio jedini preostali mogući odgovor na cinizam samosvjesnog kapitalizma - koji je ukinuo dobar dio onih „vidljivih“, jasno uočljivih razloga za pobunu, pacifikujući tako prevratničku socijalnu enrgiju. Bio je to prolazak kroz postmodernu kapiju (samo)obmane, i medijsko kreiranje „idealnih podanika“.
Takođe, anarhizam je dao moćan pečat pop kulturi, što ga je, iz fabrika i intelektualnih kružoka uvelo na veliku medijsku scenu. U najkraćem - tako je duh pušten iz boce. Povratka nije bilo.
Najnovije vrijeme donijelo je još jednui interesantnu analogiju. Ko se time pozabavi, primijetiće da su anarhistički sajtovi na Internetu ne samo izuzetno brojni već i sjajno kreirani... Budući da sam anarhizam od svojih početaka organizacionom i socijalnom konceptu hijerarhije, suprotstavlja koncept mreže, valjda nije bilo ništa prirodnije nego da anarhisti Mrežu, Internet dožive kao „svoj“ medij.
I, na koncu, ono najvažnije - koliko god bile aktivne strategije samoobmanjivanja, nepravde na svijetu nije ništa manje - a to je uvijek razlog za traženje pravih, nekorumpiranih, djelatnih alternativa. A, ako tako mislite, prije ili kasnije morate naići na - anarhizam.
Opet, postoje autori koji vjeruju da je današnja popularnost zapravo neusluga anarhizmu. Navodi se da bi izmještanje anarhizma sa ruba, sa margine na neki način bila klopka od strane konzumeristički histeroidnog savremenog društva. No, da li je baš tako?
Istinska društvena kritika, nekorumpirana i čista, moguća je samo sa takvih pozicija. Sve drugo je igranje u istom kolu, legitimizovanje i reprodukovanje tuposti sistema koji počinje da se guši u sopstvenoj samozaljubljenosti.
Ako niste spremni da uđete u to cinično živo blato savremenog, visokosvjesnog liberalnog kapitalizma, morate naći djelatne moduse nepristajanja, a anarhistička priča, u tom smislu, nudi vrlo inspirativne mogućnosti.
Konačno, i na svu sreću - eros pobune nikada neće izgubiti svoju zavodljivost.
(2006)
Bonus video:
