Kada se govori o jubilejima obično su oni vezani za lijepe i tužne događaje u životu pojedinca ili za kolektivne uspjehe. Jedan od jubilejâ koji se obilježava ove godine predstavlja i individualni i familijarni, ali i regionalni ponos. Upravo u maju se navršilo 60 godina otkako je na prestižnom filmskom festivalu u Kanu prvi put prikazan film “Dan četrnaesti” u režiji jugoslovenskog sineaste Zdravka Velimirovića, po scenariju čuvenog Borislava Pekića, za koji se veže više stvari.
Ono što čini taj film i događaj posebnim je to što je u pitanju prvi Velimirovićev igrani film, prvi Pekićev scenario, ali i prvo ostvarenje jugoslovenske kinematografije koje je prikazano u glavnoj konkurenciji festivala u Kanu, sa velikim uspjehom i kod publike i kritike.
“Dan četrnaesti” nastao je u saradnji školskih drugova, komšija sa Cetinja i bliskih saradnika, dva velikana i intelektualca. Stići do zvanične konkurencije Kanskog festivala i u ono vrijeme bilo je veliko priznanje, posebno za mladog reditelja koji se tamo takmičio sa starijim svjetski priznatim kolegama. Pored 60 godina od prikazivanja u Kanu, 2021. je i godina kada se obilježava devet decenija od rođenja Zdravka Velimirovića, ali i 16 od smrti.
“Mislim da su ovakva djela i jubileji poput ovoga - 60 godina od zvanične konkurencije u Kanu - jedna velika inspiracija za mlade, ali i druge nešto starije autore. Svakako nisu laka vremena i konkurencija je velika, ali takođe, ne tako dugo nakon Drugog svjetskog rata, 1960-61. bilo je složeno za poduhvate i velike uspjehe”, kazao je “Vijestima” sin reditelja, producent Mladen Velimirović.
Ovom ostvarenju su, ističe on, doprinijeli vrsni saradnici koje je njegov otac odabrao i okupio, a pored Pekića, tu su i glumci: Slobodan Cica Perović, Karlo Bulić, Nikola Popović, Dušan Janićijević, Mira Stupica, Hermina Papinić, Olga Spiridonović, Rahela Ferari i drugi. Vrsan tim stvaralaca i ponosa jugoslovenske kinematografije ostavio je trajni zapis ovim ostvarenjem, ali i učešćem na Kanskom festivalu 1961. godine zajedno sa drugim poznatim stvaraocima iz svijeta, rediteljima i glumcima kao što su Anri Kolpi, Luis Bunjuel, Rene Kleman, Sofija Loren, Alen Delon, Đina Lolobriđida...
Jednom prilikom Zdravko Velimirović je pričao o tome kako je nastajao “Dan četrnaesti”, a prije nekog vremena portal artmontenegro.me prenio, da je do ideje za film došao na specifičan način. Okolnosti su se na duhovit ili pak tragičan način poklopile i odvele ih ka uspjehu.
“Do ideje za film došao sam na vrlo čudan način: u ‘Večernjim novostima’ sam pročitao da je izašao predlog zakona da osuđenici koji se dobro vladaju mogu da dobiju 14 dana godišnjeg odmora - neki uz krug samog kaznenog doma, a neki i da odu kućama. Onda se srećnim slučajem pojavio Borislav Pekić, tada mladi, talentovani pisac, moj prijatelj i drug sa kojim sam odrastao na Cetinju. Moram kazati, bila je još jedna povoljna okolnost za film - Pekić je imao veliko lično iskustvo kada je u pitanju ova tema, robijao je pet i po godina, i kad sam mu predložio da napiše scenario znao sam da će to biti najbolja priča”, kazao je Zdravko Velimirović.
Film “Dan četrnaesti” je po žanru drama, a protagonisti su četvorica zatvorenika koja su zbog dobrog vladanja dobili privremeni otpust iz zatvora u trajanju od dvije sedmice, odnosno 14 dana. Radnja prikazuje kako se oni pokušavaju prilagoditi životu na slobodi, ali i sve dileme koje nastaju kako se približava dan kada se moraju vratiti iza rešetaka.
Zdravkov sin Mladen za “Vijesti” kaže da je ta tema i danas aktuelna i provokativna, a zbog jedinstvenog rediteljskog pristupa i scenarija - film predstavlja više priča kroz jednu društvenu nit.
“Film, iako davno napravljen, tematski je i dalje savremen i ima izuzetnu prefinjenu, humanu notu i brigu o ljudskim životima, u ovom slučaju zatvorenicima koji su dobili po tada jedinstvenom novom zakonu dozvolu za odmor, odlazak kućama i bližnjima, a kao nagradu za dobro vladanje. To je bila i jedna društveno rehabilitacijska i stimulativna mjera onima koji je trebalo postepeno da se privikavaju na ponovni život van zatvora. Film prati četiri zatvorenika na odmoru, dopustu od 14 dana, tako da se ovaj film može opisati kao film sa četiri priče, a ne samo jednom”, ističe Mladen Velimirović “Vijestima”.
Uspjeh reditelja Velimirovića kojim se vinuo u filmske visine već na svom početku, ali i svih njegovih saradnika, treba da služi na ponos i sjećanje, ali i podsticaj budućim generacijama da teže uspjehu i stvaraju kvalitetne i hrabre projekte.
“Kada se govori o Kanu, tu se ne radi samo o tom filmu i uspjehu Zdravka Velimirovića i drugih, tada mladih, saradnika, već i o ugledu cijelog regiona. Film ‘Dan četrnaesti’, pored toga što je bio pomalo i kritički film i, rekao bih, prvi je kao takav koji je u tim vremenina imao smjelosti, zabilježio i mnoge vrijednosti, ljepote starih vremena za kojima mnogi žale, a ja vjerujem da će ponovo preovladati jednog dana. Iako se dosta toga promijenilo u svijetu u 21. vijeku ovaj film je i dalje savremen i ono o čemu se umjetnost stara, a to je da oplemenjuje”, priča Mladen Velimirović koji vodi filmski studio Velimirovićâ “Libra Film”.
I nakon zabilježenog uspjeha, reditelj Velimirović i književnik, scenarista Pekića, nastavili su da nižu uspjehe svaki u svom polju, pa su tako tokom života stvorili djela velike umjetničke vrijednosti, i za crnogorsku, jugoslovensku, ali i evropsku scenu ostavljajući za sobom značajno kulturno nasljeđe.
Pobijedio film koji je kasnije zabranjen u matičnoj zemlji
“Dan četrnaesti” prikazan je u sklopu 14. izdanja Kanskog filmskog festivala koji je bio održan od trećeg do 18. maja 1961. godine.
U izuzetnoj konkurenciji Zlatnu palmu su te godine podijelili francuska drama “Une aussi longue absence” u režiji Anrija Kolpija i španska crna komedija “Viridiana” koju je režirao Luis Bunjel.
Film “Viridiana” je na festival stigao kao predstavnik Španije, a ono što je interesantno jeste da je Bunjel prethodno državnim cenzorima poslao verziju filma drugačiju od one koja je prikazana na festivalu, pa kada su shvatili o kakvom je filmu riječ - zabranili su ga. Tako je “Viridiana” postala jedini pobjednik Zlatne palme koji je zabranjen za gledanje u matičnoj zemlji.
Nagradu za najboljeg glumca je osvojio Entoni Perkins za nastup u filmu “Volite li Brahmsa?”, a nagradu za najbolju glumicu Sofija Loren za nastup u filmu “La ciociara”. Sovjetska sineastica Julija Solnceva je zahvaljujući svom filmu “Hronika plamenih godina” postala prva žena nagrađena za najbolju režiju.
Bonus video:
