Odavno neka predstava u Crnogorskom narodnom pozorištu nije bila toliko živa, intenzivna, suptilna a direktna, duhovita, prijemčiva, emotivna na različite načine, ali i angažovana na više polja i u drugačijim nijansama, kao što je to “The Effect”, premijerno izvedena u srijedu veče.
Komad po tekstu britanske književnice Lusi Prebl na scenu je postavio reditelj Danilo Marunović, a efekat, ako je cijeniti na osnovu suda publike i aplauza nakon premijere, predstava je i postigla.
Pored prijemčive i bliske, a zahtjevne i iscrpne igre glumačkog ansambla koji čine: Aleksandar Radulović, Andrea Mugoša, Marta Ćeranić, Dušan Kovačević i Jovan Dabović, posebne utiske na publiku ostavlja i izbor muzike koji je reditelj preuzeo na sebe, a dizajn tona radio je Mladen Nikčević, dok je scenografija djelo Ivanke Vane Prelević. Tekst je prevela Slavica Perović, dramaturg je Stefan Bošković, kostimografiju Tijana Todorović, lektorka Jelena Šušanj, dizajn svjetla potpisuje Miomir Malović, videa Radovan Vukasović, a izvršnu produkciju Janja Ražnatović.
Iako na momente tema komada djeluje kao “laka”, zahtjevnost iznošenja svih slojeva komada vidljiva je tek kada nakon gledanja predstave tokom koje će se otvoriti brojna pitanja i dileme. Na prvi pogled, ovo je priča o mentalnom zdravlju, farmaceutskoj industriji i eksperimentima, korišćenju antidepresiva, ali i raznih drugih stimulansa, njihove djelotvornosti ili pak nuspojava koje čovjeka katkad vode u pseudo-svijet. Sa druge strane, produbljuje se tema ljubavi koja - koliko god bila obrađivana u umjetnosti i pozorištu - nikada ne može iskočiti od aktuelnosti i interesovanja, što je potvrdio i reditelj.
“Moj lični stav, i kao pojedinca i kao reditelja jeste da ovaj komad na kraju ipak sugeriše da humanistički element - ono što čini ljude ljudima - mora biti dominanta našeg stila života. Ljubav je u svojoj konvenciji, bila to ona u antičkoj drami, kod Šekspira ili Lusi Prebl - uvijek ista - prosta, konkretna, fenomenalna, istovremeno i patetična, briljantna, dirljiva, dosadna, ali je takva kakva jeste, a do iskrene ljubavu se dolazi jedino prirodnim putem...”, kaže Marunović.
Na pitanje kakva je korelacija između psihologije, farmacije i ljubavi Marunović odgovara pitanjem: “Zar ljubav nije stvar mentalne igre naših hormona sreće? Ljubav je hemijska reakcija i ples hormona sreće u mozgu...”, kaže on.
Predstava obrađuje “vrijeme u kojem živimo”, ističe Kovačević i dodaje da smo posebno u posljednjem periodu postali, ili pak bili primorani, živjeti u skladu sa nametnutim farmaceutskim receptima.
“Vrijeme depresije, manipulacije, farmakološke industrije i farmacije kao sistema života je vrijeme u kojem živimo, a ljudi pristaju da budu zamorčad svega toga”, rekao je Kovačević i dodao da svojim izborima društvo bira da (ne) bude saučesnik u svemu što se dešava.
No, ono što se konstantno nameće je i relevantnost, istinitost i stvarnost doživljaja života, ljubavi i emocija ukoliko se one pospješuju i postaju zavisne o različite stimulanse. Na koji način placebo efekat izaziva čovjeka na delanje i kakvo, te postaju li životi “napolju” nedovoljni, monotoni i iscrpljujući nakon kušanja onih medikamenata ili narkotika za koje mislimo da su mozgu, nervnom sistemu ili pak duši, neophodni. Moderan čovjek u želji da bude uspješan prilagođava se ritmu života, zaboravlja na sebe i prestaje da njeguje emocije, bori se sa njima i protiv njih, trudi se da manje osjeća, vjeruje ili pati i tako bira svijet hemijskih i naučnih dostignuća, bezbolnih rješenja, tuđih rezultata, odgovarajućih tableta ili savjeta. Mentalno zdravlje i okrenutost sebi sve više postaje tabu tema do trenutka kada pomoć stručnjaka biva potrebna ili neophodna.
“Ovaj komad daje poruku vezano i za to. Smatram da sve izazove lične prirode treba pokušati riješiti sam sa sobom. Kada je u pitanju bilo koja vrsta intervencije na hemijske procese u mozgu mislim da tu nije problem etičke ili moralne dileme, niti se radi o konvencijama, već je u pitanju potreba običnog čovjeka da sam sa sobom riješi ono što depresija za njega predstavlja ili donosi, da riješi tu životnu pasivizaciju - pasivnost, a sve to treba riješiti sam sa sobom. Ipak, uvijek je teže suočiti se direktno, a posebno sa sobom. Zbog toga je na toj zamci i izgrađen čitav spektar sredstava koji nam se nude da bismo lakše prebrodili životne probleme, od alkohola, narkotika, društva zabave i spektakla, televizije, medija, društvenih mreža i tako dalje”, kazao je Marunović “Vijestima”.
U takvom svijetu zaboravljamo i gušimo prirodne stimulanse...
“Ono što osjećanja jesu i što je tananost i krhkost ljudske prirode, u neskladu je sa brzinom života, stilom i karakterom civilizacije u kojoj živimo. Običan, mali čovjek teško hvata ritam sa ritmom civilizacije koju nam nudi današnja epoha. Ono što farmaceutska industrija nudi čovjeku je upravo to hvatanje ritma sa njegovim idolima koje vidi na mrežama i platformama... Te prečice do sreće danas su najprodavaniji elementi društva spektakla, a karakteristika društva spektakla leži u karakteru euforije koji je u kontrastu sa onim što mi jesmo kada smo sami. Čini se kao da danas nije dozvoljeno čovjeku da bude povrijeđen, usamljen, nesrećan, da bude sve ono što nije po modelu uspješnosti”, kaže on.
A ono što oslobađa bila bi upravo ljubav, emocija, predanost, rušenje pravila i buntovnost, zaljubljivanje, ali i strah od sljedeće izgovorene rečenice ili od toga da se nakon nje ništa ne osjeti. Radulović kaže da je u ulozi koju tumači na trenutke pronašao i sebe i kaže da par koji igraju Mugoša i on šalje poruku da ljubav (ipak) pobjeđuje.
“Ovo je predstava koja nam prikazuje određenu vrstu života, ona donosi život na scenu. Jasno je da osjećanja u svakom postoje, ali pitanje koje se postavlja jeste i treba li nam osoba koja nije u stanju da nas prati na način koji nama treba i koji smo zamislili... Na osnovu toga se postavlja i pitanje da li je to onda stvarna ljubav ili možda samo individua voli sebe više... Postavlja se pitanje da li mi volimo sebe samo kada nam je dobro... U ovoj predstavi ja ipak biram Tristana (Aleksandar Radulović) i Koni (Andrea Mugoša) koji su upućeni jedno ka drugom bez obzira na posljedice i na sve kroz šta su oboje prethodno prošli i kroz šta zajedno prolaze. Naposletku, ako danas ne vjerujemo i ne damo se osobi pored sebe, ni sjutra nam ne treba...”, kaže Radulović.
Ovom predstavom završava se sezona u Crnogorskom narodnom pozorištu, zatvaraju se i vrata jednog burnog perioda, a naslućuje stvaranje novog, čina za koji scenario još uvijek ne može da se pretpostavi, a to najavljuje i ova predstava, nada se Radulović.
“Predstava najavljuje, nadam se, jedan novi talas u CNP-u, krvnički predan rad, posvećenost... Ova institucija ima enormne kapacitete u svim sektorima... Moram istaći jednu veliku koheziju i jedinstvo koje se u CNP-u dogodilo nakon duže vremena, i to u ovom komadu. Ova predstava zato najavljuje i jedinstvo kolektiva, potrebu da ljudi trkom idu na posao, a ne da bježe sa posla. Ne želim da govorim o onome što smo prošli, već se nadam da ćemo kao ansambl svi početi da dišemo kao tim, trkati se sa samima sobom, pomoći i bodriti jedni druge. Završavamo sezonu sa velikom nadom da završavamo i sa pandemijom i da zajedno počinjemo novi (pozorišni) život, sa lakšim životnim okolnostima. Neka ljubav pobijedi!”, poručuje Radulović.
A kraj predstave - ostaje na tumačenje i diskusiju gledaocima, u zavisnosti od onoga što jesu i životnog trenutka iz kojeg gledaju komad.
Uloga u pravo pogrešno vrijeme
Dušan Kovačević se ansamblu predstave pridružio nekoliko dana pred premijeru što i nije bilo lako, priznao je "Vijestima", ali je došlo kao potrebno.
"Potrudio sam se da uđem i u stil igre, razumijevanja i značaja ovog komada. Nije bilo lako to postići, jer radim nekoliko funkcija u svom životu. Prvenstveno sam glumac, ali sam i direktor Gradskog pozorišta, producent, a imam i snimanja u regionu. Ipak, zaista sam se uželio pozorišta i osjetio potrebu za njim. Ovaj poziv je uslijedio možda u pravo pogrešno vrijeme. Pogrešno u smislu što sam puno zauzet, a pravo zato što sam zaista shvatio da mogu da dam dosta sebe i na taj način pospješim i sebe i kvalitet predstave, što će procijeniti publika. Ja se jesam maksimalno posvetio i pokušao da to iznesem kroz jedan lagan stil minimalističke glume, diskretno, što je u pozorištu teško", rekao je Kovačević.
Bonus video:
