Plagiranje djela poznatih umjetnika je višegodišnji problem u Crnoj Gori, saglasni su sagovornici “Vijesti”. Tome u prilog ne ide ni praksa u oblasti utvrđivanja autentičnosti umjetničkih djela koja je u Crnoj Gori specifična, smatra ovlašćeni sudski vještak iz oblasti likovne i primijenjene umjetnosti doc. dr Nikola M. Marković.
On ocjenjuje da je situacija u Crnoj Gori izuzetno loša kada je u pitanju tržište umjetnina i da se malo aktivno radi na dobroj organizaciji zakonske regulative, edukovanju sudskih predstavnika, kao i na uključivanju naučnih i provjerenih metoda rada u ovim oblastima.
“Nije na meni da ocjenjujem koliko se i kako odvija trgovina takvom robom, ali mogu da ocijenim da se ogroman broj, ne samo fizičkih, već i pravnih lica u našoj zemlji ne odnosi adekvatno ka stručnoj procjeni svojih umjetničkih kolekcija što dovodi u sumnju rad njihovih osiguravajućih društava i mnogih drugih državnih institucija koje ne rade valjano svoj posao na otkrivanju i procesuiranju takvih nedostataka”, kaže Marković.
Crnogorski slikar i vajar Đuro Prijić više puta je u medijima govorio o postojanju plagijata i trgovini falsifikovanih djela njegovog oca, velikog crnogorskog i jugoslovenskog slikara Aleksandra Prijića. Niko iz institucija ili ustanova zaduženih za tu problematiku nijednom nije s njim kontaktirao, kazao je on “VIjestima” odgovarajući na pitanje da li je podnosio krivične prijave i da li ga je neko konsultovao tim povodom.
“Ja sam se tri puta oglašavao na ovu temu, u ozbiljnim medijima. Naravno da niko nikada nije kontaktirao sa mnom ili reagovao. Kod nas ta oblast ni ne postoji. Kod nas ne postoje ni kompetentne komisije koje bi procjenjivale vrijednost umjetničkog blaga. Pored toga, ima li likovnih kritičara i teoretičara u ovoj državi? Niko se nikada nije oglasio, jer mi, kao narod, ne volimo zamjeranje, ali to je sramota za struku! Nijesam prijavljivao i ne radim to, jer neko u ovoj državi prima platu za to, makar bi trebalo da je zaradi. Ne znam da li se od mene očekuje da ja uzmem pištolj i jurim ljude koji se time bave? Ja nijesam istražni organ i ne pada mi na pamet da ja istražujem iako mnogo toga znam”, kaže Prijić.
Ovu temu ponovo je u javnosti pokrenuo nedavni događaj plagiranja kada se crnogorski slikar Milutin Obradović susreo s informacijom o postojanju dva plagijata njegovih djela. On je 21. juna podnio krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici, međutim do juče nije imao informacije da li se na tom slučaju radi i u kojoj je fazi, jer niko iz ODT-a nije kontaktirao ni s njim niti s njegovim advokatom, kao ni s vlasnikom galerije “Konsul” Žarkom Radovićem koji je Obradovića obavijestio o plagijatima. S ovim slučajem nije zvanično upoznat ni sudski vještak za utvrđivanje autentičnosti umjetničkih djela Nikola Marković.
“Nijesam upoznat s tim, niti me je tužilaštvo ili neki drugi pravosudni organ kontaktirao u vezi s tim. Falsifikovanje radova aktuelnih autora je mnogo rjeđi slučaj od ovih koji se odnose na autore koji nijesu živi. Zato je svakako ovaj slučaj s kolegom Obradovićem zanimljiv i sigurno se može adekvatno i rasvijetliti”, kazao je “Vijestima” Marković.
Plagirani su Obradovićevi radovi koji su u kolekciji van Crne Gore. Ni Obradović ni Radović ne znaju identitet osobe koja je donijela falsifikovane Obradovićeve radove u galeriju “Konsul” i krivična prijava nije podnesena konkretno protiv tog lica, već se zahtijeva od Tužilaštva da ispita cijeli slučaj,
“Nadam se da to neće biti težak posao jer je domaće likovno tržište vrlo malo. Očekujem da će rezultati biti vidljivi vrlo brzo, a počinioci uskoro otkriveni. Mogu reći da sam u to čak i 100 odsto siguran”, kazao je tada Obradović “Vijestima”, pa ipak reakcije ODT-a do juče nije bilo, a nijesu odgovorili ni na pitanje “Vijesti” da li je pokrenut postupak po krivičnoj prijavi Milutina Obradovića i u kojoj je fazi.
Da ovo nije izolovan slučaj potvrđuje i vlasnik galerije “Konsul” koji ističe da je “plagiranje slika poznatih umjetnika višegodišnji, čak i decenijski, problem u Crnoj Gori”.
“Dodao bih da kolekcionari i galeristi, svako ko ima veze sa slikama i voli umjetnost, znaju da se uvijek plagiraju djela poznatih slikara. Tu su Milutin Obradović sada, a počelo je sa Lubardom, Milunovićem, zatim su tu i Cvetko Lainović, Nikola Vujošević, Aleksandar Prijić, Uroš Tošković, a bilo je i tekstova o plagijatima Dada Đurića čak na velikoj izložbi njegovih djela u Podgorici. Svakako, smatram da je ovo tema koja do sada nije dovoljno okupirala javnost u Crnoj Gori”, ističe Žarko Radović.
Ovo potvrđuje i jedan od najvećih kolekcionara djela Uroša Toškovića i jedan od njegovih bliskih prijatelja Jovan Joco Radović iz Bara.
“Sretao sam se s tim stvarima tako što su neki ljudi imali hrabrosti pa su mi nudili da kupim plagijate, a lako se moglo primijetiti i po potpisu i po djelu da nijesu originalni, posebno kada je Uroš Tošković u pitanju. Poznato mi je od prijatelja i saradnika da je veliki broj falsifikata u prometu, pogotovo Lubardinih djela, kao i Lainovićevih”, rekao je on “Vijestima” i dodao:
“Sam Uroš Tošković mi je pričao da je nailazio na falsifikate svojih djela, što je vidio preko nekoga, a da ih je vidio uživo znam sigurno da bi ih sve iscijepao”, kaže Radović.
On takođe nije prijavljivao plagijate, ali je upozoravao ljude da ih povuku s tržišta. Na osnovu dosadašnjeg iskustva stekao je utisak da se nadležne institucije ovim ne bave dovoljno ozbiljno.
“Državu, ministarstvo, tužilaštvo to ne interesuje, oni znaju da se to dešava, ali se ignoriše. To su velika krivična djela, ali niko ne reaguje”, zaključuje Radović.
Priča o plagijatima je izuzetno opširna, dodaje Đuro Prijić i potvrđuje da “time niko neće da se bavi”.
“To danas u ovim vremenima nikoga ne zanima, a toliko bi jednostavno bilo doći do bilo kakvih rezultata. Nama su uvijek druge stvari preče, a onda kada prođe neko vrijeme, svi će biti zabezeknuti šta se dešava. Ja sam svoj cilj postigao, a to je bilo da se prestane trgovati s falsifikatima djela moga oca. U trenutku kada sam shvatio da se njegovim falsifikatima više ne maše kao originalima postao sam zadovoljan. Uspio sam u tome da se u Crnoj Gori slika Aca Prijića ne može prodati bez toga da me ljudi pozovu i pitaju da li je u pitanju original, a ja sam vrlo dobro upućen u njegova djela, stil i rad. Tako sam ja stavio tačku na falsifikate Acove. Pored toga, o Lubardi je stara priča koja se ne pominje. Lubarda je štancovan i štancovan, od devedesetih godina”, priča Prijić.
Markoviću nije poznato da u Crnoj Gori postoji registar ljudi koji su za to krivično djelo bili osuđivani, kao ni registar djela koja su bila na meti falsifikatora, ali kaže “da je naša kaznena politika svakako preblaga kada je riječ o takvim i sličnim prekršajima”.
Obezvrijeđen rad sudskog vještaka u polju likovne umjetnosti
Marković je crnogorski sudski vještak u oblasti likovne i primijenjene umjetnosti, na stručnom usavršavanju u inostranstvu je od 2018. godine, a radom u Austriji i Njemačkoj na slučajevima srodne prakse sudskih i stručnih predmeta vještačenja uspješno stiče i međunarodne reference. Od 2019. godine u Berlinu je stalno angažovan i kao ekspert i savjetnik u oblasti savremene umjetnosti 20. vijeka za region Balkana.
“Tokom mog višedecenijskog aktivnog rada i stručnog usavršavanja na polju savremene umjetnosti, kao i tokom zadnjih šest godina užeg stručnog rada na ovom polju vještačenja, specijalizovao sam se najviše za važne autore s prostora nekadašnje SFRJ i njihova djela nastala tokom 20. vijeka”, kaže Marković i dodaje da se tokom tog perioda susretao s raznim plagijatima, kako domaćih autora tako i inostranih.
On objašnjava da zvanično u našoj sudskoj praksi ne postoje niti su postojali vještaci koji su specijalizovani samo za određene, tj. pojedine autore ili epohe. U tom slučaju bi trebalo da postoje na stotine vještaka samo u toj oblasti vještačenja, a to je bilo nemoguće u uslovima rada našeg pravosuđa, smatra Marković.
Marković dodaje da se zalaže za strože kriterijume u radu na ovom kompleksnom poslu, pa i sam radi na dodatnim obukama koje zadnjih nekoliko godina praktikuje u inostranstvu, najčešće u Njemačkoj i Austriji.
Marković objašnjava praksu za imenovanje vještaka za utvrđivanje autentičnosti umjetničkih djela i ističe da je najprije potrebno da se ispune svi zakonski uslovi koje propisuje Ministarstvo pravde na svojim konkursima za izbor u zvanje sudskog vještaka.
“Kandidat za vještaka kojem se utvrdi adekvatno stručno obrazovanje u oblastima za koje aplicira, pristupa polaganju pisanog i usmenog dijela stručnog ispita pred višečlanom stručnom komisijom koju formira Ministarstvo pravde i Udruženja sudskih vještaka”, kaže Marković.
On je istakao podatak da se vještak plaća po obračunu satnice svog rada koja se plaća u skladu s utvrđenim pravilnikom o nadoknadi koja iznosi jedan do dva boda. Vrijednost tog boda je, otkriva on, 5 eura i 60 centi.
“Za sudsku presudu u dokaznom postupku validno i potvrđeno stručno mišljenje u nalazu vještaka često je značajnije od mišljenja advokata dok je razlika u cijeni njihovog rada desetostruko veća u korist advokata. Ovo ne znači da treba da se smanji cijena nadoknade rada advokata, već da se kao društvo zamislimo zašto je neko i iz kojih razloga toliko obezvrijedio stručan i odgovoran rad sudskog vještaka u ovoj izuzetno zahtjevnoj materiji rada, pogotovo na ovako ugroženom polju likovne umjetnosti. Za posao u ovoj struci koji je neuporedivo složeniji od poslova u većini drugih struka, ovako malo vrednovanje stručnog rada dovodi do toga da oni koji su ozbiljni eksperti neće ni da se uključe u ovaj posao s obzirom da je to za ovu količinu posla i odgovornosti uvredljivo nisko plaćeno. To još jednom pokazuje kako pojedina loša, uopštena i nestručno donesena zakonska rješenja mogu da uzrokuju višestruke štete po jedno društvo i njegovu kulturu u cjelini”, zaključuje Marković.
Dok se državne institucije ozbiljnije ne pozabave ovim problemom, sagovornici “Vijesti” apeluju na ljubitelje umjetnosti da djela kupuju od povjerljivih ustanova ili samih autora i njihovih zastupnika, ukoliko je to moguće.
Prijić: Pitanje je ko izdaje sertifikate
Đuro Prijić opominje da se potvrda o autentičnosti nerijetko izdaje na osnovu autoriteta kustosa, kritičara, istoričara umjetnosti...
“Ne može svako da se bavi ovim poslom. Vi ako ste bili kustos, ne znači da poznajete apsolutno kompletnu umjetnost. Ekspertiza slike i ekspertiza falsifikata, to nije znanje o (teoriji ili istoriji) umjetnosti nego o tehnologiji slike (svakog pojedinačnog slikara)... No, nema potrebe da se iko sjekira, jer mi nemamo ljude koji bi se mogli izboriti s tim. Ja iza radova mog oca mogu da stanem i založim se za njih, a za druge treba da postoji neko – postoje institucije čiji je to posao, postoji i Narodni muzej”, ocjenjuje Prijić.
Bonus video:
