Jahina Guzelj (1977) je ruska književnica i rediteljka tatarskog porijekla. Diplomirala je na fakultetu za strane jezike Kazanjskog državno-pedagoškog instituta i doktorirala na Fakultetu za scenario Moskovske akademije za film. Ona je najistaknutija debitantkinja u novijoj ruskoj književnosti, dobitnica najznačajnijih nagrada za književnost u 2015. za svoj prvi roman „Zulejha otvara oči“ o sudbini tatarske seljanke iz doba raskulačenja. Njen drugi roman „Djeca Volge“ je o njemačkom Povolžju - autentičnom, stvarnom svijetu koji su stvorili došljaci u tuđoj zemlji, svijetu koji je danas izgubljen. Romane „Zulejha otvara oči“ i „Djeca Volge“, o kojima je Jahina Guzelj govorila za ART, objavio je Samizdat B 92. Njene opdgovore sa ruskog je prevela Nela Radoičić.
„Zulejha otvara oči“ je priča o ženi iz tatarskog sela koja je tokom 1930-ih poslana u Sibir u izgnanstvo. Šta vas je podstaklo da napišete ovaj roman?
- U januaru1930. godine u SSSR-u je počela široka kampanja protiv bogatih seljaka (kulaka), zemljoposjednika - njima su oduzimali imovinu (raskulačili ih) i iseljavali ih u daleke, nenaseljene oblasti Sovjetskog Saveza: u Sibir, na sjever, u Kazahstan, na Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Oni su se odrazili na čitavo seljaštvo SSSR-a: tri miliona ljudi je raskulačeno, šest miliona je prošlo kroz takozvane „radne kolonije“ (specijalna naselja za prognanike). Jedna od tih šest miliona bila je moja baka. U januaru 1930. njenim su roditeljima oduzeli imovinu; njoj je tada bio sedam godina. Vozili su se sljedećom maršrutom: od sela do grada Kazanja na konjima, zatim vrlo dugo željeznicom do Krasnojarska, i dalje duž Jeniseja do Angare.
Čitavo svoje djetinjstvo i mladost baka je provela u sibirskom izgnanstvu. Tamo je završila pedagoški fakultet i tek se 1946. vratila u rodno selo. Počela je da predaje ruski jezik početnim razredima; upoznala se sa djedom, on je bio profesor njemačkog jezika i direktor škole. Tada je počeo treći bakin život: prvi je bio u selu, prije izgnanstva, drugi u Sibiru, a treći - miran, uz djecu, unuke, zahvalne učenike...
Dok je baka bila živa ja, nažalost, nisam snimila njena sjećanja. Nešto sam zapamtila, ali mnogo toga već više ne mogu da prizovem u sjećanje - na primjer to kako su srednjoškolci tamo pravili sita za pranje zlata i potom ga ispirali u pritoci Angare. Baka je umrla prije sedam godina. U početku me tema staljinske represije zanimala samo da bih shvatila, osjetila, zamislila šta je ona preživljavala nalazeći se u izgnanstvu. Mnogo kasnije dobila sam ideju da napišem knjigu. Zato je za mene ta priča vrlo lična.
Druga je stvar što roman nije sasvim biografski, moja heroina ne liči mnogo na baku. Baka je kao djevojčica otišla u Sibir, tamo je odrasla i formirala se. Meni je bilo mnogo interesantnije da ispričam kako se mijenja već odrasla žena - na početku romana junakinji Zulejhi je 30 godina. Iz bakinog života sam uzela određeni period (1930-1946) i maršrutu: selo - Kazanj - Krasnojarsk - rijeka Angara - pusto mjesto u tajgi u kojem su ljude ostavili bez sredstava za život. Takođe sam iz bakinih sjećanja uzela dvije epizode: kako u sred rijeke tone splav sa nekoliko stotina zatvorenika, i druga, sasvim kratka, o tome kako prognani profesor po sopstvenom udžbeniku predaje baki matematiku. Sve ostalo je iz memoara raskulačenih, raseljenih i onih koji su prošli kroz Gulag; iz disertacija i naučnih radova; iz dokumentarnih filmova, materijala Muzeja Gulaga u Moskvi... Nevidljivi i čvrsti „kostur“ romana čine konkretne istorijske činjenice. Najsloženije pri pisanju teksta bilo je postaviti lične priče junaka na taj „kostur“. Naravno, u romanu ima i autorske fikcije - ipak je to umjetničko djelo, a ne udžbenik istorije.
Rekli ste da je roman „Zulejha otvara oči“ bogat aluzijama na tatarske bajke?
- Ja sam, kao i mnoga djeca u Tatarstanu, odrasla govoreći dva jezika - tatarski i ruski. Do treće godine govorila sam samo tatarski i to dvije njegove varijante - „gradsku“ i „seosku“ (razlike su nevelike i uglavnom se tiču upotrebe riječi, ali ih ima). Sa tri godine krenula sam u vrtić i u moj život je ušao ruski. Zato se sada ruskim služim češće nego tatarskim. Prvo što sam napisala - a počela sam pisati sa sedam godina - bilo je na ruskom jeziku. I sada pišem samo na ruskom.
U osnovi romana „Zulejha otvara oči“ nalaze se dvije legende o Istoku: priča o mitološkoj ptici Simurg i legenda o Jusufu i Zulejhi - storija o strasnoj ljubavi bogate žene prema svom prekrasnom robu. Htjela sam na drugačiji način da ispričam taj klasični siže - glavna junakinja mog romana, Zulejha, obožava svog sina Jusufa. U tekstu postoje direktne reference na legendu: na primjer, kada Zulejha, pokušavajući da zadrži Jusufa koji je zauvijek napušta, pocijepa kragnu njegove košulje.
Ova priča je prikazana iz Zulejhine perspektive. Oči su metafora?
- „Zulejha otvara oči“ je i naslov i prva rečenica u knjizi. U nastavku se još tri puta ponavlja u romanu. Naravno, to je metafora promjene koja se dešava u glavnoj junakinji. Metamorfoza paganske svijesti u savremenu, mentalno putovanje karaktera iz prošlosti u sadašnjost - to sam htjela da prikažem u romanu. I zato sam lik glavne junakinje od početka vidjela tako - žena, zaglavljena u duboko arhaičnom svijetu, u nekom srednjem vijeku, postepeno izlazi iz tog srednovjekovlja učeći se da bude slobodna i da voli. Niz tragičnih događaja koji joj se dešavaju na iznenađujući način je dovode do unutrašnjeg oslobođenja, do ogromne promjene njene ličnosti.
Roman „Zulejha otvara oči“ je preveden na 30 jezika. Vi ste najsjajniji debitant u istoriji ruske književnosti. Kako je ovaj roman prihvaćen na različitim jezicima?
- Postoje zemlje u kojoj knjigu razumiju gotovo jednako kao u Rusiji - to su zemlje koje su prošle kroz izgradnju komunizma-socijalizma i znaju što je represija: Ukrajina, pribaltičke zemlje, Češka. U Iranu sam sa radošću otkrila da svu u romanu korišćenu mitologiju, imena, pa čak i neke tatarske riječi doživljavaju kao sopstvene, i zato za Irance tekst nije bio toliko egzotičan kao za čitaoce u Moskvi (to nije za čuđenje jer je mnogo toga u tatarskoj kulturi pozajmljeno iz Persije). Što se tiče drugih zemalja, tamo je prije riječ o percepciji ljudske istorije. Ja u susretima pojašnjavam ono što se odnosi na tatarski život, istorijske činjenice i okolnosti - pravim uvod u istorijski i kulturni kontekst.
Za razliku od Solženjicina, Varlama Šalamova i drugih sovjetskih autora čije se knjige zasnivaju na iskustvu u logorima iz prve ruke, Vi nudite novu perspektivu. Pisali ste sa vremenske distance i koristili ste usmena svjedočenja i arhivu. Objasnite nam svoj kreativni proces i poteškoće sa kojima ste se suočavali?
- Rusija ima bogatu tradiciju romana o Gulagu i Staljinovoj eri. U romanu sam pisala o poznatim stvarima (oduzimanju zemlje, izgnanstvu seljaka, životu u „radnim kolonijama“) i nisam pred sebe stavila zadatak da prepričavam ili prepisujem istoriju, da stavljam neke nove akcente ili pravim „udžbenik iz istorije“. Moj zadatak je prije bio duboko ličan - da kroz izučavanje istorijskog materijala i stvaranje knjige bolje razumijem svoju baku i tako joj, moguće, postanem bliža.
Prvi i osnovni izvor - i to čak ne informacija, već inspiracija - za mene su bila bakina sjećanja iz sibirskog izgnanstva. Ispričala je mnogo toga: kako su iseljenike iskrcali na obali Angare, u pustoj tajgi, s naredbom da izgrade naselje. Kako su iscrpljeni ljudi iskopavali zemunice i živjeli u njima. I umirali. Plašili su se da idu u ambulantu i uzimaju prepisane ljekove - kružila je priča da medicinsko osoblje ima naređenje da likvidira svu djecu u naselju. Pričala je kako je u proljeće cvjetalo cvijeće, kako su brali močvarnu jagodu - izgledalo im je da nema ukusnije bobice. Ispirali su zlato u pritoci Angare: po cijele dane stajali su u hladnoj vodi da bi uveče komandiru dali par dobijenih zrna. Kako su djeca trčala u školu, pet kilometara kroz tajgu u susjedno naselje - u plava zimska jutra, još obasjana mjesečinom, u strahu od vukova. Njihova je obuća bila loša, baka je ponekad skidala kapu sa glave i navlačila je na ukočene noge kako bi se ugrijala...
Sve sam to htjela da prenesem: s jedne strane užas i mrak, teški život u sibirskoj tajgi, a sa druge i neki svijetli trenuci. Posebno sam željela da ispričam o duhu bratstva koje je opisivala moja baka: što su ljudi duže živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je otuda otišla 1946, ali se do kraja života dopisivala sa tamošnjim prijateljima. To je bila takva veza, jača od rođačkih. I zato je naselje prognanika u romanu „Zulejha..:“ - Nojeva barka. Seljaci, kriminalci, intelektulaci, muslimani i hrišćani, pagani i ateisti - svi su prinuđeni da se drže zajedno da bi preživjeli... Sve u svemu, roman o ljudima bez obzira na nacionalnosti. O tome da na granici života i smrti sve površinsko otpada sa čovjeka - nacionalne i vjerske predrasude, klasne razlike. Ostaju samo ljudi, nasamo jedan sa drugim.
Sljedeći izvor materijala za roman bila su sjećanja raskulačenih i koji su prošli Gulag. Pročitavši mnogo takvih memoara shvatila sam da ima puno zajedničkog u njihovim sudbinama. Pojedini momenti - ja ih nazivam „motivima“ - ponavljali su se veoma često: na primjer motiv „došli noću i oduzeli“, motiv „dugo smo se vozili prugom, nismo znali kuda idemo“, motiv „doveli su nas (u sibirsku tajgu, u kazahstansku stepu) i ostavili same, morali smo iskopati zemunice i preživjeti“. Memoari daju mogućnost da se određeno vrijeme i istorijski događaji sagledaju „iznutra“, da se osjeti to vrijeme. A za ono „spolja“ tu su, naravno, naučni radovi i disertacije, njih sam takođe mnogo pročitala.
Posebno želim nešto da kažem o životnom okruženju - čini mi se da je veoma važno saznanje o tome šta su oblačili, iz čega su jeli i pili, kakvo su oružje koristili, čime su obrađivali zemlju... To ne samo da doprinosi autentičnosti teksta, nego i samo može ponešto ispričati. Da bismo pokušali da shvatimo kako su se, na primjer, osjećali ljudi u vagonima za stoku tokom transporta u Sibir, otišla sam u muzej željeznice pod otvorenim nebom. Dugo sam stajala pred teretnim vagonom, i zamišljala kako izgleda putovati na tim prepunim daskama. Tijesni uski prostor, prozorčić, mutno osvjetljenje, tek toliko da jedva razanaš onog pored sebe, mala peć u sredini... Poseban izvor - kako informacija i inspiracije, tako i razumijevanja tog vremena - bili su filmovi sovjetskih režisera o životu ruskih seljaka, snimani 1930-ih godina.
Vaš drugi roman je „Djeca Volge“. Radi se o ranom periodu sovjetske istorije i rijeci Volgi 1920-1930. Zašto ovaj period i zašto ovo mjesto?
- Odrasla sam na Volgi i poznajem je kao sebe. U jednoj mjeri, zasigurno, taj je roman moja izjava ljubavi rijeci Volgi. Htjela sam da pišem o Volgi tako da ona bude jedan od likova u djelu. Prva riječ u romanu je Volga. Njome se tekst i završava, posljednja scena odigrava se na Volgi. Rijeka je stalno u pripovijedanju: pojavljuje se u poslovicama, pjesmama, rečenicama junaka, onda je „u kadru“, a potom služi kao portal između priča.
S druge strane, ja sam po obrazovanju profesor njemačkog jezika. I moj je djed to bio, prve njemačke riječi čula sam od njega. Bila sam stipendistkinja DAAD (Njemačke službe za akademsku razmjenu), radila sam u njemačkim kompanijama. Za njemački jezik i kulturu vezan je čitav moj život.
Odnosno, u tom pojmu „Njemci Povoložja“ spojena su dva elementa koja čine moj život. Zato sam i pisala o njima.
Učitelj ruskog i njemačkog jezika Jakob Bah je glavni lik romana. Kakva je istorijska pozadina „Djece Volge“?
- Savremeni ruski roman, po mom mišljenju, ima dvije funkcije. Osim čisto kognitivne - smisaone, ali ne i glavne - on je na sebe preuzeo psihoterapeutski zadatak: to je i „studija“ o društvenim traumama sovjetske prošlosti i stvaranje veze među generacijama.
Mnogi od nas o svojim precima znaju malo: da li su za to krivi tragični događaji iz prve polovine XX vijeka, čija su posljedica bili prekid i kvarenje porodičnih veza, ili ćutljivost pokoljenja koje se zateklo u prvim godinama sovjetske vlasti. Ne zovu ih slučajno baš tako - „ćutljiva generacija“. Ti su ljudi iznijeli revoluciju 1917, glad 1933. i staljinsku represiju, Drugi svjetski rat... Iznijeli i - zaćutali. Znajući više o sovjetskim godinama, možemo bolje osjetiti svoje pretke. Možemo malo podići veo ćutanja i nedorečenosti koji prekriva to vrijeme. Ali i veo neistine: o tom je dobu mnogo napisano, ali nije napisano mnogo istinitog. To potvrđuju i pozamašni tiraži domaćih romana.
Ćutanje starije generacije iz plemenite želje da se zaštite djeca jedna je od ključnih tema mog romana „Djeca Volge“. U početku priče glavni junak, Njemac iz Povoložja, seoski učitelj Jakob Ivanovič Bah, u izmišljenoj koloniji Gnadental na obali Volge živi odmjereno, mirno, ali ipak živi „mišiji“ život. Velika istorija ulazi u taj zasebni svijet 1917: ovdje, u Povoložju, nižu se ključni događaji Građanskog rata, zatim dolazi glad, počinje kolektivizacija, oduzimanje imovine... Velika istorija ulazi u život junaka i mijenja ga: gura ga u kreativnost, u tragične odnose sa ženom, u iznuđeno očinstvo. Na kraju se on iz običnog, malog čovjeka pretvara u velikog heroja. Pri tom on neprestano pokušava da se sakrije od moćnog uticaja Velike istorije: bježi na drugu obalu Volge i povlači se tamo sa svojom porodicom, vodi pustinjski način života.
Glavna pitanja u romanu su: može li se u živjeti u društvu, a biti slobodan od njega? Da li je izlaz sakriti se od onog što se događa okolo i ćutati? Ako starija generacija odjednom zaćuti, zar se neće prekinuti veza između očeva i djece? Može li se uopšte pobjeći od istorije? Na kraju romana glavni junak shvata da je nemoguće pobjeći od istorije svoje zemlje: prije ili kasnije moraš u nju biti uvučen, postati njen dio.
Danas su umjetničko i dokumentarno vrlo blizu i često je granica među njima vrlo tanka. Što se tiče mog romana „Djeca Volge“ on je fikcija, ali sam se trudila da sklopim tu priču od malih komada istine, pokušavajući da napravim roman u kome bi ti djelići, kao mozaik, činili izmišljeni uzorak. Svaki detalj ovog romana predstavlja istinu. To se odnosi na izraze koje su koristili povološki Njemci, psovke, tekstove pjesama, uzorke na oslikanim škrinjama, način obrade krzna, citate iz rezolucija Centralnog komiteta... Sve su to komadići istine koji ulaze u veliku, izmišljenu sliku. A kostur te slike je istorijska istina: svi istorijski događaji u knjizi opisani su sa potpunom preciznošću.
Odnos “malog čovjeka” i Velike Istorije
U romanu „Djeca Volge“ pišete o njemačkom jeziku, kulturi i Volgi. Šta povezuje ova dva vaša romana?
- Oba moja romana su o međusobnom odnosu “malog čovjeka” i Velike Istorije. O identitetu pojedinca u istorijskom procesu. Veoma me dotiče tema unutrašnje slobode i unutrašnjih granica. Kada Zulejha pravi svoj posljednji korak, puštajući svog obožavanog sina da ode od nje - ona pronalazi slobodu. Cijena je visoka, ali dajući slobodu drugome sama postaje slobodna. Želim da vjerujem da će u toj novoj situaciji biti sposobna da istinski voli. Da će biti spremna za odnos sa muškarcem. U romanu „Djeca Volge“ glavni junak, čuvajući svoju unutrašnju slobodu od svijeta, braneći se od svijeta, bježi na napušteni salaš. I živi tamo mnogo godina, živi u toj imaginarnoj slobodi od istorijskih događaja. Ali uopšte ne shvata da svoju kćer, koja raste sama na salašu, on zapravo drži u kavezu. S jedne strane - da, to dvoje ljudi su slobodni od onoga što se napolju događa. Ali oni su i taoci tog salaša, zabačenog u nekoj šumi na obali Volge. I nije slučajno što na kraju romana kćer napušta Baha izabravši da bude sa ljudima - pa makar i neoslobođena od Velike Istorije. Odricanje od vlasništva nad djecom, davanje slobode djeci - to je zajednička tema oba romana.
Bonus video:
