Znate Fridu Kalo – naravno da znate. Ona je najpoznatija umjetnica svih vremena i njen lik je odmah prepoznatljiv i neminovan.
Kalo se može naći svugdje, na majicama, sveskama i šoljama. Tokom pisanja ovog djela, na izlogu radnje, nekih tri minuta hoda od moje kuće, primijetila sam asortiman simpatičnih kartunizovanih Kalo stvari. Kladim se da su mnogi čitaoci na sličan način u zapanjujućoj relaciji prema njenom predstavljanju, s njenim prepoznatljivim spojenim obrvama i tradicionalnom meksičkom odjećom, cvjetnim trakama za kosu i crvenim ružem.
Djelimično, to je zato što je njena slika bila glavna tema za Kalo – oko trećine njenih djela su autoportreti. Iako je umrla 1954. godine, njen rad i dalje odiše svježom odvažnošću: njeni autoportreti dovoljno govore o identitetu, potrebi izrade vlastite slike i pripovijedanju vlastite priče. Slikala se kako gleda u posmatrača: direktna, žestoka, izazovna.
Sve to znači da se Kalo može čvrsto uklopiti u određene savremene, feminističke narative – snažna samostalna žena, koja sebe koristi kao temu i nepokolebljivo istražujući komplikovane, složene, umrljane, bolne aspekte ženskog bića. Njene slike intezivno predstavljaju dramske elemente dramatičnog života: pobačaj i nemogućnost rađanja djece; tjelesne bolove (doživjela je strašan sudar s 18 godina i fizički je patila cijelog života); veliku ljubav (imala je burnu vezu s meksičkim umjetnikom Dijegom Riverom, kao i mnogim drugim ljubavnicima, muškarcima i ženama, uključujući Lava Trockog), kao i veliku ljubomoru (Rivera ju je u više navrata varao, uključujući i s njenom sestrom).
Međutim, to nije sve što prikazuje – njena umjetnost nije samo i njen život, iako vam može biti oprošteno ako pretpostavite da jeste. Knjige su pisane o njenoj traumi, ljubavnom životu: bila je tema holivudskog filma u kojem je glumi Salma Hajek. Kalo je postala isplativa tema, koja će sa sigurnošću posjetioce provesti kroz vrata galerije, čak iako je ono što vide često više o ženi nego o njenoj umjetnosti.
Ali šta je s njenim radom? Za neke istoričare umjetnosti, neumoljiv fokus na osobu, a ne na rad, postao je monoton, zbog čega je upravo izdavačka kuća “Taschen” objavila novu monumentalnu knjigu – “Frida Kalo: Kompletne slike”, nudeći po prvi put istraživanje o čitavom njenom opusu. Meksički istoričar umjetnosti Luis-Martin Lozano, radeći s Andreom Katenman i Marinom Vaskez Ramos, pružaju bilješke pojedinačno o svakom Kaloinom djelu koje možemo vidjeti – ukupno 152, uključujući mnoga izgubljena djela koja znamo samo s fotografija.
Razgovarajući s Lozanom putem video poziva iz Meksiko Sitija, pitala sam ga da li je za sveobuhvatno istraživanje njenog rada kasno, uprkos tome što o njoj postoji toliko emisija širom svijeta.
“Kao istoričara umjetnosti, moje glavno interesovanje za Kalo bilo je njeno umjetničko stvaralaštvo. Da je ovo bila glavna briga većine projekata prethodnih decenija, možda bih rekao da ova knjiga nema razloga za to. Ali istina je da nije”, kaže on. “Većinu ljudi na izložbama zanima njena ličnost –ko je ona bila, kako se oblačila, s kime je išla u krevet, ko su njeni ljubavnici, njena priča.”
Zbog toga su izložbe i njihovi katalozi često bili fokusirani na tu priču i imaju tendenciju da “ponavljaju iste ideje o istim slikama. Ostavljajući po strani čitavu gomilu dijela”, kaže Lazano. Knjige takođe uzimaju iste temelje: “Ponovite iste stvari i prodaće se – jer se sve u vezi Kalo prodaje. Žalosno je reći, ali ona je postala roba. Međutim, ovo objašnjava zašto (izložbe i knjige) ne prevazilaze ovo – jer im to nije potrebno.”
Rezultat je pravljenje određenih grešaka – slike pogrešno naslovljene, pogrešno datirane ili nekvalitetno reprodukovane fotografije u boji. To takođe znači da se ista tumačenja njenih radova ponavljaju beskonačno. “Nivo tumačenja postaje kontaminiran”, sugeriše Lozano. “Sve što iznova i iznova kažu o slikama je: ‘O, to je zato što je voljela Riveru’, ‘to je zato što nije mogla da ima djecu’, ’to je jer je u bolnici’. U nekim slučajevima je to i istina – ali ima mnogo više od toga”.
Broj slika – 152 – nije ogroman broj dijela za velikog umjetnika. Pa ipak, zapanjujuće, o nekima od njih se nikada ranije nije pisalo: “Nikada, ni jedne rečenice!”, nasmijao se Lazano. “To je jedna vrsta haosa, u smislu istorije umjetnosti.”
Ponuditi sveobuhvatno istaživanje njenog rada znači okupiti izgubljena ili malo poznata djela, uključujući ona koja su se pojavljivala na aukcijama u proteklim decenijama ili duže, kao i druga koja se nalaze u privatnim kolekcijama i rijetko su pozajmljivana, pa su tako i ostala nepoznata. Lozano se nada da će proširiti vidike našeg tumačenja Kalo. “Prije svega – ko je bila ona kao umjetnica? Kao i šta ove slike podrazumijevaju same po sebi?”
To znači ponovo se osvrnuti na rane radove, što možda i nije ono što povezujemo s Kalo – ali tu otkrivamo koliko ju je inspirisao njen otac Giljermo, profesionalni fotograf i amaterski slikar cvjetne mrtve prirode. Djela poput malo poznate “Mrtve prirode (s ružama)” iz 1925. godine, koja nije bila izložena od 1953. godine, po svom stilu su značajno slični njegovim.
Kalo je nastavila da slika zapanjujuće, živahne mrtve prirode tokom čitave svoje karijere – iako su široj javnosti manje poznate od njenih autoportreta, manje kolekcionarska djela i slabije proučena. Razumijevanje njihovog značaja za nju učvrstilo se od Lozana i zajedno s nalaženjem dokumenata koji otkrivaju Kaloino životno interesovanje za simbolično značenje biljaka. To je naučila od svog oca i o tome je raspravljala sa svojom polusestrom Margaritom (kćerkom njenog oca iz prethodnog braka), koja je postala monahinja.
Veze koje nedostaju
Pisma Kalo i Margarite “govore o simboličnom značenju cvijeća i voća, kao i rajskog vrta, da je naše tijelo poput cvijeta o kome se moramo brinuti jer je iščupano iz Raja”, kaže Lozano. “Ovo je nevjerovatno i dokazuje zašto je ova tema mrtve prirode i cvijeća imala toliko značenja za nju.”
On nudi novu interpretaciju slike iz 1938. godine “Tunas”, koja prikazuje tri bodljikave kruške u različitim fazama sazrijevanja – od zelene i nezrele, pa sve do živahne i sočne, krvavocrvene – koje predstavljaju Kaloino shvatanje njenog sazrijevanja kao umjetnice i ličnosti, ali takođe ima potencijalno i vjersku simboliku (krvavo meso za prinošenje žrtve).
Knjiga “Kompletne slike” takođe se trudi da otkrije dubinu Kaloinog intelektualnog angažmana u njenom umjetničkom razvoju – suprotstavljajući se ideji da je na nju uticao susret s Riverom 1928. godine ili da je njen rad samouk, instiktivni urlik ženske patnje. Njene slike otkrivaju Kaloino istraživanje i eksperimentisanje u umjetničkim pokretima, od mladalačkog meksičkog poimanja modernizma, stridentizma, pa sve do kubizma i kasnije nadrealizma.
“Slike Fride Kalo nijesu samo rezultat njenih ličnih problema, već se osvrtala i na to ko slika, kakvi su trendovi i diskusije” kaže Lozano. On ukazuje na njene prve pokušaje avangardnih slika – “Pancho Villa and Adelita” iz 1927. i izgubljeno djelo “If Adelita”, na oba djela su korišćene oštre modernističke linije i uglovi – ukazuju na dokaz da je “ona je pratila trendove u meksičkoj kulturi i prije nego što je upoznala Rivera.”
Takođe, možete vidjeti i njeno interesovanje za renesansne stare majstore – čije je otiske otkrila u očevoj biblioteci – u njenim ranim radovima: sugeriše se na njeno djelo iz 1928. “Two women” (Portret Salvadore i Herminije) na kojoj su dvije sluškinje na bujnoj, lisnatoj pozadini, inspirisano je tradicionalnim renesansnim portretisanjem, kao što se može vidjeti u djelima Leonarda da Vinčija. Kupljeno je godine kada je i naslikano, a lokacija ovog djela bila je nepoznata sve dok je 2015. godine nije nabavio Muzej lijepih umjetnosti u Bostonu.
S obzirom da je samo napravila oko 152 slike, iznenađujući broj je izgubljen. Međutim tada Kalo, za života nije bila toliko uspješna, nije imala toliko izložbi, niti je toliko djela prodala posredstvom galerija i dilera umjetnina. Umjesto toga, mnoge njene slike, prodate su ili poklonjene direktno umjetnicima, prijateljima i porodici, kao i filmskim zvijezdama i drugim sjajnim obožavaocima koji su često živjeli u inostranstvu. To znači manje papirnog traga, što otežava pronalaženje djela.
Iskreno, gledanje crno-bijelih slika izgubljenih portreta, vjerovatno neće otkriti nikog mimo najoštrijih naučnika – iako još uvijek neke zapanjujuće slike nedostaju. Jedna izgubljena slika iz 1938. godine “Girl with Death Mask II”, prikazuje djevojčicu s maskom lobanje u praznom pejzažu; jeziva je, a znamo da je Kalo razgovarala o ovoj slici u odnosu na njenu tugu zbog nemogućnosti da zatrudni. Provjerite i u svojim potkrovljima da nemate Kaloinu sliku stravične avionske nesreće – za koju za sada imamo samo fotografiju – za koju je znala da je stvorila u periodu velikih ličnih previranja u godinama nakon što je otkrila aferu svoje sestre s Riverom, 1935. godine.
Kao i još jedna od njenih vrlo poznatih slika, “Passionately in love” ili “A few small nips”, na kojoj je prikazana žena koju je ubio njen suprug, “The airplane crash” zasnovana je na vrlo uskom izvještaju iz vijesti iz stvarnog života; Lozanov tim je u svom istraživanju iskopao oba originalna članka. Iako su Kalo možda privukli ovi traumatični događaji zato što je trpjela bol u sopstvenom životu, ovdje ne treba zanemariti njen stepen gotovo dokumentarne preciznosti u spoljnim vijestima.
Kalo je bila priznata komunistkinja i bila je politički angažovana tokom cijelog svog života, ali upravo u manje poznatim djelima iz posljednjih godina njenog života to najeksplicitnije izlazi na površinu. U to vrijeme je trpjela velike bolove, podvrgnuta je mnogim operacijama, na kraju uključujući amputaciju ispod koljena.
Međutim, Kalo je nastavila da slika do 1953. godine, s poteškoćama, ali i s obnovljenom namjenom. Njen biograf Rakuel Tibol dokumentovao ju je kada je rekla: “Vrlo sam zabrinuta za svoju sliku. Više od svega, da to promijenim, da napravim nešto korisno, jer sam do sada slikala vjerodostojne portrete same sebe, ali to je toliko udaljeno od onoga što bi moja slika mogla da učini, da bi služila (komunističkoj) partiji. Moram se boriti svom snagom, kako bih ono malo dobra koje mogu učiniti, sa svojim zdravljem takvim kakvo jeste, bilo usmjereno ka pomaganju Revoluciji. To je jedini pravi razlog za život.”
To je rezultiralo radovima poput “Congress of the Peoples for Peace” iz 1952. godine (koja nije bila izložena do 1953. godine), na kojoj se vidi golubica u upadljivom voćnom drvetu – i dva oblaka u obliku gljiva, koji predstavljaju Kalove noćne more o nuklearnom ratovanju. Postala je aktivni član mnogih mirovnih grupa – prikupljajući potpise meksičkih umjetnika u znak podrške Svjetskom savjetu za mir, pomažući u formiranju Meksičkog komiteta partizana za mir i praveći ovu sliku za Riveru, da je odnese na Kongres naroda za mir 1952. u Beč.
Golubice se pojavljuju u nekoliko njenih kasnijih radova mrtve prirode – kao i sve veći broj meksičkih zastava ili šema boja (poput lubenica koje reflektuju zelenu, bijelu i crvenu boju zastave), što sugeriše da je Kaloina namjera bila da djela pokažu njen nacionalizam i komunizam. Još je nelagodnije što njene posljednje slike uključuju ljubavne prikaze Staljina, jer je njena politika postala militantnija.
Možda je njena najdirljivija kasna slika, ipak autoportret: “Frida in flames” (Autoportret u suncokretu). Drljava je, obojena gustim, raznobojnim impastom. Malo prije njene smrti, Kalo ju je prorezala nožem, stružući boju, frustrirana zbog svoje nesposobnosti da radi ili možda zbog priznanja da joj se bliži kraj. Tibol, koji je bio svjedok ovog odlučnog, destruktivnog čina, nazvao ga je “ritualom samopožrtvovanja”. “To je ogromna slika”, rekao je Lozano.
“Veoma je zanimljivo u estetskom smislu – kada vaše tijelo više ne radi, kada vam mozak nije dovoljan da prikažete ono što želite da slikate, jedini izvor koji joj ostaje je dekonstrukcija slike. Ovo je vrlo savremeni, konceptualni stav o umjetnosti: da slika postoji ne samo kao vještina, već i u onome za šta mislimo da se zalaže.”
Preostala nam je slika koja je nesavršena, svakako svijet koji je udaljen od finih, glatkih površina i pažnje na detalje poznatijih Kaloinih autoportreta – ali ipak je to zapanjujuće moćno djelo koje zaslužuje da bude poznato. Postoji nešto izuzetno i dirljivo u umjetnici toliko poznatoj po tome što je stvorila sopstvenu sliku koristeći svoj konačni kreativni čin da namjerno uništi tu sliku. Čak i dok je uništavala, Kalo je učinila da nam njen rad glasno govori.
“Frida Kalo: Kompletne slike” objavila je izdavačka kuća “Taschen”.
Prevela: Anđela Flis
Bonus video:
