Što je sa kulturom u našoj državi ? Što je sa kulturom u našim gradovima? Kuda idemo sa ovakvom (ne)kulturnom politikom?
Moramo li biti toliko orginalni da nam kultura nije potrebna. Gdje je ministarstvo kulture? Ko ih je naučio da kultura nije neophodna? Ili da tu potrebu treba redukovati i smjestiti je u neku veliku organizaciju da se uopšte ne prepozna. A potrebe je teško suzbiti administracijom. Onu su zapretene u samu srž ljudskog bića. Inače, zašto bi čitali knjige, slušali muziku… kad nas niko ne tjera da to radimo. Ali ne osjećam se nimalo mazohistički kad to radim. Čak uživam i osjećam se superiorno, božanski…
Glavni grad. Jedva čekaš da dodje neko mlad, školovan sa potrebama. I dođe, ali očigledno bez potreba. Makar onih kulturnih. A svaka gradska administracija na svijetu radi iste stvari - čisti ulice, obezbjeđuju vodu, odvoze smeće, hvata a ne truje pse lutalice, prevenira požare… Ali gdje je specifičnost? Kultura, mlade birokrate.
Zašto glavni grad izdvajam. Zato što u crnogorskom ambijentu mora da bude kao zvijezda koja zrači i prema onom malom gradu prema Nikšiću, i prema skijalištima i prema besmislenom prženju na suncu. I da od svih njih prima one njihove specifičnosti. Da opet pomenemo Konstatinovića, pleme je Jedno, a grad spoj Različitosti. Gdje je Jedno kultura je oskudna, gdje je Različitost kultura bi trebala da cvjeta, a za cvijeće treba njega. A ne propisivati onu besmislenu jedinu kulturnu adresu.
Kreatori kulture pokazuju onu staru istinu da se kultura koja služi politici pretvara u golu propaganda. A mi smo paradigma za takvu kulturnu politiku.
Ovo piše jedan nostalgičan čovjek. U riklinovskom smislu. Nostalgija za ne baš dobrim vremenima zbog nikakve sadašnjosti. Tarkovski je tu bio majstor. Godine, starost…
Čak sam se počeo paliti na onaj duh strih prošlih vremena. Mislio sam da neću. A mnogi koji su pravili živost otisli su. Padaju mi na um mnogi. Jevrem, zbog kojeg se nikad nijesam bavio Bitkom na Grahovcu. Dovoljno mi je bilo da naučim napamet njegova Pisma sa Grahovca, a još kad je Džoni bio raspoložen da govori te stihove. Sjetni, gospodstveni, jesenjinovski Ranko. Njegova sjetna i nerijetko žestoka poezija… Njegova Jesenja. Mišo, uvijek spreman na duel estetski a ako terba i na šake. (Gradonačelniče Podgorice da li ste čitali Tripkovićeve priče o Podgorici?) I mnogi drugi. Njihove svađe su bile veći estetski dozivljaj nego ova udvaračka nacionalistička prenemaganja dvorskih umjetnika. Pa oni veliki boemi kao Vajo Knežević, priznati arhitekta. Nije bilo uživanja kao naci se od rane zore u Muzičkoj školi kod Zlatka Zakrajšeka… Sresti se na ulici sa velikim čitačem Belim Popovićem koji je sve znao o knjigama…
Đorđa Balaševića oduševljeno slušam, ali da li je neko pomislio da se onaj park nazove Park pjesnika. Pa tamo da se stave stihovi ovih gore bilo bi dosta, a ne jos desetine drugih, vrhunskih pjesnika. Tamo ih pomiriti sa onim sto su najbolje radili - stihovima. (Jos da park nije na privatnom posjedu.)
Gdje je festival sličan FIAT-u? Dubravka se trudi da ga održi, ali dajte malo novca da ga naprave onako kako zamišljaju i kako očekuje publika u Podgorici. Samo se otrovi daju na kasičicu. Ali strah od slobode je neizlječiv. Da nije ne bi se napisala ona velika knjiga - Bekstvo od slobode. Ali ne treba bježati. Slobodu zagristi pa makar to koštalo i položaja. Kao oni ruski dječaci kojima je pripadao i Dostojevski.
Uzgred kad pomenuh Dostojevskog. Ove godine je 200 godina od rođenja, 140 od smrti. Oće li se za one koji su odrasli uz njega napraviti išta za ovaj veliki jubilej. Ili bi i to bilo protumačeno kao hibridni ruski uticaj. Kažu da je Tolstoj najprevođeniji pisac u Engleskoj. A veliki Orhan Pamuk za Zle duhove ili Besi kaže da su najveći roman u istoriji knjizevnosti. Ili najmudriji Bela Hamvaš kad daje pregled misli u zadnjih 5000 godine i bira djela koje treba čitati, za Dostojevskog kaze - čitati sve sto je napisao. Da aktuelni predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti nista nije u zivotu uradio sem sto je otkrio i objavio ruske religijske filozofe dosta je uradio. Nadam se da će se on sjetiti Dostojevskog.
Kad će se otvoriti na tribinama najsuštinskija pitanja ovog društva. Sa radošću se podsjećam serije predavanja o Mišelu Onfreu mladog crnogorskog mislioca, Kovačeviča. O onom Onfreu koji je stao na stranu Kamija, a protiv Sartra. O Onfreu koji je razbio primitivno poimanje hedonizma.
Da li smo kao građani zaslužili onakvu predstavu za Dan nezavisnosti. Tehnički amaterska, a sadržajno opasna. I strah da predsjednik žirija ne sjede blizu političara. Ako nije napustio tu svečanost zamijeram mu.
Mogao bih ovako do ujutro.
A kakav je naš javni prostor. Slušam čovjeka koji ima ogromnu moć u društvu. Koji može za nekog tražiti i smrtnu kaznu, da na sreću nije ukinuta. To popularno, trendovsko vraćanje u ruralnost koji mnogi koriste u našem javnom govoru je u stvari frojdovski i konstantinovićevski rečeno vraćanje u Pleme, u Jedno. Gdje su razlike jedino u licu, a u mozgu ne. Ne može se pristati na to. (Zadnje dvije rječice zamalo zapisah kao NATO).
Kulturnom politikom pospješite razlike u mozgu. Bez straha. Bez ideologije. Pustite spomenike i veličanje ideologije koja je imala u svojoj suštini - logor. Nije Kiš zaludu govorio da je test za svakog intelektualca odnos prema dva totalitarizma koja su imala logor kao paradigmu. A ima velikih razloga da se dovede u pitanje i ona treća ideologija koja je izgledala kao san o slobodi dok su dok su logorske još bile vitalne. Sad vidimo da to nije tako.
Uvedimo kao pravilo onaj čuveni Ničeov povik - Prevrednovanje svih stvari. Nemojmo tom istom Ničeu dati za pravo, kad je razočaran društvenom klimom, rekao da je - čovjek biće koje skoro nikada ne misli. Treba imati njegovu hrabrost kad je napisao - Bog je mrtav, pa se makar i ne slagali sa njim.
No možda je od čitavog ovog naklapanja bolje slušati Lolu Astanovu.
Bonus video:
